Nebojša Golić: Na mališane prenosi znanje iz Bundeslige

Otkako smo golman Barselone Danijel Šarić i ja preuzeli školu rukometa Cepelin, prije godinu dana i nastavili gdje su prethodnici stali, moram reći da me rad sa mališanima ispunjava i da mi je trenerski posao, bar što se tiče rada sa najmlađim prirastao srcu.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" proslavljeni rukometaš banjalučkog Borca, Sintelona, bundesligaša Veclara... Nebojša Golić.

* GLAS: Poslije svih godina igranja na vrhunskom sada ste u drugoj ulozi i prenosite znanje mladima?

GOLIĆ: Da me je neko tokom igračke karijere pitao hoću li biti trener odlučno bih mu rekao ne, ali sam želio da napravim nešto u Banjaluci, sa talentovanim klincima, kojih je ovdje mnogo. I dalje mislim da se neću odlučiti za profesionalno bavljenje trenerskim poslom sa seniorskim ekipama na vrhunskom nivou, jer sam tokom karijere imao mnogo odricanja i trenutno nisam spreman da tako nešto ponavljam. Nikad ne reci nikad, ali trenutno se ne vidim u takvoj ulozi. Što se tiče rada sa djecom, ulogu sam shvatio vrlo ozbiljno, trudim se da im pokažem sve što sam naučio i prisutan sam na 90 odsto treninga svih kategorija.

* GLAS: Ima li novih Golića i Šarića među polaznicima škole?

GOLIĆ: Ima vrlo interesantnih momaka u svim grupama. Dovoljno je pogledati jedan trening i vidjeti da neki imaju smisla za rukomet. Međutim, potrebno je mnogo odricanja i truda da bi se postiglo nešto u karijeri, tako da je sve na njima i na tome koliko će ozbiljno shvatiti rukomet. Osnovna pravila naše škole su školovanje, disciplina, pa tek onda rukomet. Bitno nam je kako će se djeca ponašati na terenu, ali i van terena, u gradu, školi i slično. Savjetima im pomažemo na svim planovima i nadamo se da će u budućnosti postati dobri ljudi, a da će neki od njih napraviti i profesionalne karijere. Otkako smo golman Barselone Danijel Šarić i ja preuzeli Cepelinovu školu, prije godinu dana i nastavili gdje su prethodnici stali, moram reći da me rad sa mališanima  ispunjava  i da mi je trenerski posao, bar što se tiče rada sa najmlađim prirastao srcu.

* GLAS: Da li ste zadovoljni prvom sezonom Regionalne SEHA lige i kakva je njena budućnost?

GOLIĆ: Liga je opravdala svoje formiranje već u prvoj sezoni. Kvalitet rukometa je na neuporedivo višem nivou nego Premijer liga BiH, a Zagreb, Metalurg, Vardar, Tatran, pa i Borac, koji je u zlatnoj sredini, svojom istorijom i trenutnim ambicijama, daju takmičenju poseban ton. Međutim, pitanje je kako će se to sve isfinansirati. Organizatori su pronašli sponzora za smještaj i put ekipa, ali to je malo za projekat kakav je ovaj. Moraju da obezbijede sigurnost klubovima da će se učešće isplatiti i na finansijskom planu.

* GLAS: Nedavno je završeno Evropsko prvenstvo u Srbiji, na kojem je domaćin osvojio medalju poslije 2001. godine, kada ste i Vi igrali i osvojili bronzu na SP u Francuskoj.

GOLIĆ: Uvijek sam govorio da bi samo jedna medalja vratila rukomet u prvi plan na ovim prostorima, a tako je i bilo. Sjajno je za cijelo okruženje što su momci na čelu sa selektorom Veselinom Vukovićem uspjeli doći do srebra. Odmah poslije toga, dobili smo dvadesetak novih polaznika škole, naravno i ostali klubovi, što je najveće bogatstvo i težina medalje. Nadam se da će Srbija nastaviti u istom ritmu i u kvalifikacijama za Olimpijske igre u vrlo teškoj grupi, što bi dodatno popularizovalo rukomet, ali da će u sljedećih nekoliko godina dobiti organizaciju Svjetske smotre, jer je ovo bilo do sada najbolje organizovano Evropsko prvenstvo.

* GLAS: Dugo godina ste bili među najboljim igračima Bundes lige i reprezentacije Srbije, možete li da izdvojite najveći uspjeh i najveći žal za nečim u karijeri.

GOLIĆ: Dvije medalje sa Srbijom nikada neću da zaboravim, a vječno ću pamtiti i četvrto mjesto na Olimpijski igrama u Sidneju. Ostaje žal za tom medaljom, pogotovo polufinale protiv Rusije. Bili smo tako blizu finala, ali nažalost nismo uspjeli. Četvrto mjesto u isto vrijeme je i uspjeh i neuspjeh, ali tih petnaestak dana provedenih među hiljadama sportista iz svih krajeva svijeta će mi ostati u vječnom sjećanju.

Dvorane problem

- Veliki problem Banjaluke je nedostatak sportskih dvorana. Teško je naći slobodne termine, pogotovo za rukomet, jer ne možemo da treniramo u školskim salama zbog dužine terena. Svi čekaju završetak sale u studentskom kampusu, ali opet će biti velika gužva, jer ima mnogo klubova u gradu. Ukoliko se krene sa renoviranjem dvorane "Borik" to će praktično stvoriti nepremostiv problem. Velika je šteta za rukomet i sport uopšte da se dešava tako nešto - rekao je Golić.

Velimir Petković

- Trenera je bilo mnogo, ali je najveći uticaj na moju karijeru imao Velimir Petković. Od njega sam naučio većinu tajni ove igre i on je broj jedan. Naravno, mnogo sam naučio i od Stojana Atlagića, Rade Unčanina, Veselina Vujovića, Veselina Vukovića, pa pokojnog Zorana Kurteša, a tu su i treneri u reprezentaciji Zoran Živković, Branislav Pokrajac, kao i treneri u Njemačkoj. Od svih njih pokupiš nešto, svi otkriju neku tajnu i učine da postaneš bolji igrač. Što se tiče igrača, bilo ih je stvarno mnogo i ne bih mogao nikoga da izdvojim. Najviše vremena sam proveo sa Šarićem i Ratkom Nikolićem, pa su mi sa te strane najdraži, ali svi saigrači su mi podjednako dragi i sa svima sam ostao u odličnim odnosima - ističe Golić.

Rukometna loza

Nebojša Golić je rođen 23. januara 1977. godine i potiče iz čuvene banjalučke rukometne porodice. Njegov, nažalost pokojni otac Momo i stric Boro Golić bili su članovi Borca iz njegovih najslavnijih dana kada je 1976. godine Banjalučani postali prvaci Evrope. Nebojšin brat po stricu Andrej Golić je dugo godina bio reprezentativac Francuske sa kojom je osvojio brojne trofeje na svjetskim, evropskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Danas je Andrej rukometni menadžer a rukometom se u Francuskoj bavio i njegov rođeni brat Aljoša.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.