Dejan Unčanin za „Glas“ o karijeri i životnim izazovima: Biti jednostavan je posebno

BANjALUKA - Dejan Unčanin se vratio u Rukometni klub Borac i u narednom periodu vodiće brigu o mlađim kategorijama banjalučkog tima.

Mladi rukometaši imaće od koga da nauče, jer je iza njega izuzetno bogata i uspješna karijera tokom koje je igrao Ligu šampiona, osvajao titulu u različitim zemljama te donosi i iskustvo iz tih klubova.

GLAS: Sad kad pogledate igračku karijeru da li bi nešto mijenjali i koliko ste zadovoljan ostvarenim?

UNČANIN: Zadovoljan sam ostvarenim, uživao sam u rukometu koji mi je dao toliko satisfakcije, prijatelja. Upoznao sam brojne zemlje, kulture. Možda sam mogao igrati u boljim klubovima, ali se ne žalim, jer sam se naigrao i u svakom klubu sam dao maksimum i to je ono što ostaje. Mi rukometaši znamo ko je bio kakav igrač bez obzira na trofeje, kao i pehove i povrede. Igrao sam 23 godine i nikad se nisam nametao. Citiraću pokojnog patrijarha Pavla: „Svi se trude da budu posebni, niko neće da bude jednostavan. Biti jednostavan je posebno“. Tako sam trenirao, radio i kad podvučem crtu mogu da kažem da imam na šta biti ponosan.

GLAS: Iako je otac Rade bio član zlatne generacije banjalučkog tima koja je osvojila titulu šampiona Evrope, rukomet nije bio Vaš prvi izbor?

UNČANIN: Tri godine sam trenirao fudbal kod trenera Zorana Smileskog. Bio sam golman, kažu da sam imao potencijal, ali sam nakon jednog meča na vojnom igralištu u Boriku prestao da treniram. Bio sam malo stidljiv i nisam dobro reagovao na prozivku. S ove distance bilo je bezveze što sam uradio, ali to je sudbina.

GLAS: I tako se stariji brat našao u rukometu.

UNČANIN: Otac je dobio zadatak od kluba da formira mlađe kategorije pa smo mi krenuli s njim. Da Rade nije postao trener, pitanje je da li bih trenirao rukomet. Ali, krenuli smo i onda sam to zavolio. Tad su djeca bila baš aktivna igrali smo i fudbala i košarke, čak i hokeja ha-ha-ha.

GLAS: Nažalost, uslijedio je rat, a RK Borac je tad paralelno igrao tri takmičenja, pa je ekipa nastupala i u Jugoslaviji.

UNČANIN: Dosta je tu bilo igrača iz Banjaluke koji su tek trebali da se dokažu i napreduju. Bili su tu Goran Vranješ, Goga Marinković, Mustafa Torlo, Dean Knežević, Darko Galić, tri četiri igrača iz Zvezde među njima i Nenad Maksić koji je kasnije napravio sjajnu karijeru. Takođe je došao Mišo Vunjak kad je izbjegao iz Sarajeva. Njima smo pridruženi mlađi igrači Golić, Špirić, Crnomarković i ja, kao i Jejinić.

GLAS: Kako je tad bilo igrati u Obrenovcu? Kakve uspomene nosite iz tog perioda?

UNČANIN: Najmlađi su bili, da tako kažem, i malo sklonjeni od rata. Borac nam je bio sve. Najviše pamtim dogodovštine iz tog perioda. U tom periodu nismo imali struje po 30-40 dana, a u busu zajedno nemamo deset maraka, a kad dođemo u Beograd spavamo u najboljem hotelu, hranimo se dobro. Ali, uslijedila je inflacija i to je trajalo nekoliko mjeseci pa smo morali da se snalazimo. To se pamti, a mi najmlađi smo uvijek bili raspoloženi za šale i smicalice. Iskreno slabo se sjećam i utakmica i pobjeda, tek ponekog poraza, ali drugarstva najviše. Za godinu dana smo praktično odrasli i stasali kao ljudi i igrači. Bivši trener Stojan Atlagić je izračunao da smo jedne sezone odigrali više od 80 mečeva računajući i prijateljske. Nesrećno smo ispali iz te lige, a pitanje je i ko bi igrao Superligu jer je većina momaka već otišla. Ali mi iz Banjaluke smo sanjali da ćemo veći dio karijere provesti u svom klubu. Zamišljao sam da ću poput Popovića, Karalića ili svog oca igrati u svom klubu. Ali život je imao drugačije planove. Kad sam otišao u Vrbas osjećao sam se kao iskusan igrač, jer sam već imao tri sezone seniorskih mečeva. Znali smo Nešo Golić i ja što kažu da „sakrijemo loptu“ . Bile su to najljepše godine kad smo uživali u rukometu.

GLAS: Uslijedio je odlazak u Vrbas koji se pokazao kao sjajan potez jer ste iz njega otišli u Partizan.

UNČANIN: Počeo sam sezonu u Borcu. Igrali smo zajedno sa Slogom na prvom TV turniru šampiona u Doboju nakon rata I odigrao sam zaista dobro. Nekoliko dana poslije turnira zazvonio je fiksni telefon u kući. Javim se a s druge strane se čuje: „Trebao bih Deja“. Na drugoj strani je bio Jovica Elezović koji zove iz Vrbasa. Otišao mu je Boško Rudić u inostranstvo i pita me da li bih došao, čuo je pohvale od ljudi koji su bili u Doboju. Nikog nema u kući i na prvu kažem može. Onda odigram sjajnu sezonu koja me preporučila za bolje klubove. Zvali su me Metaloplastika, Proleter, Lovćen i Zvezda koja je dala najbolju ponudu. Ipak nadao sam se Partizanu za koji sam navijao. Otac nam je usadio tu ljubav i načuo sam da Momo Mandić pravi jaku ekipu. Na kraju je tako i bilo. Oni su imali dvije loše sezone i pravili su reorganizaciju i potpisao sam na četiri godine.

GLAS: Partizan je bio tad „Banjaluka u malom“. Mladen Bojinović, Aleksandar Knežević pa Vi ste nosili crno-bijeli dres.

UNČANIN: Partizan je tad doveo u Beograd čitavu porodicu. Otac Rade je postao pomoćnik Ljubi Obradoviću i trener druge ekipe, Bojan je trenirao s drugom ekipom. Drugi prelijepi period u karijeri. Bilo je tu uspona, padova, titula, bombardovanja, svega, ali i vječnih uspomena.

GLAS: Jedna od uspomena je i revanš meč protiv Nidervircbaha. Mnogi navijači Partizana ističu da je tu bila najbolja atmosfera na nekom od rukometnih mečeva?

UNČANIN: Sad se naježim kad pomislim na taj meč. U Njemačkoj su nam sudile francuske sudije, a u rukometu one nažalost imaju veliki uticaj. Nidervircbah je imao tri Francuza i oni su ih pogurali. Realno je bilo da izgubimo dva-tri gola, a poraženi smo sa šest. Pred meč nismo baš vjerovali u prolaz. Oni su imali četiri kapitena različitih reprezentacija. Nakon prvog meča smo vidjeli da su ranjivi i vjerovali smo da možemo da napravimo podvig. U prvom duelu je Mladen Bojinović odlično odigrao, Miki odlično branio, a u revanšu smo ih prošli, dobili osam razlike. Sjajna atmosfera, ogroman pritisak od starta. Sad kad pogledam jasno je da smo imali domaćinsko suđenje, ali su i oni imali u prvom meču. Plasirali smo se u polufinale gdje nas je čekala sjajna Kaha. To je bio veliki uspjeh za nas. U prvom meču Baka (Bojinović) nije krenuo kako je želio bio je nervozan i onda je zaradio isključenje. Nisam bio tad u sastavu, Jovica me nije skinuo i to mi je baš teško palo, ali je Zoran Roganović odigrao sjajan meč. Iako smo posljednjih 20 minuta igrali bez Bake dobijemo prvi duel imali smo tri razlike 26:23. U revanšu sjajno krenem i u finišu prvog dijela povreda. Natekao mi je prst. U nastavku oni došli do pobjede i finala.

GLAS: Naredne sezone uslijedila je Liga šampiona nešto što svako sanja kad krene da se bavi rukometom. I idealan start.

UNČANIN: Jeste baš. Savladali smo Vesprem za koji je nastupao njihov najbolji igrač Ilješ. Bili su tu još Sotonji, Ivo Diaz. Ali uslijedili su problemi bombardovanje. Barselona nije željela da dođe u Beograd, izgubili smo od Volgograda iako smo vodili 58 minuta. Tako da smo morali da dobijemo Vesprem na gostovanju da bismo prošli, ali to je bilo gotovo nemoguće iako smo odigrali dobar meč.

GLAS: Nakon toga je uslijedio odlazak u Španiju.

UNČANIN: Platio sam obeštećenje i godinu dana nakon Bojinovića otišao u Španiju. Baka je pojačao Ademar, a ja otišao sam u Alteu. Španska liga je bila strašna. Igralo je 12 ekipa, jedna je ispadala a tri upadale jer su željeli da je prošire. O kakvom takmičenju je bilo riječ, dovoljno svjedoči činjenica da su te sezone finale Lige šampiona igrali Barselona i San Antonio, a da je šampion Španije bio Ademar. Nešto nevjerovatno. Altea je divno mjesto. Stvarno bez obzira na sve na dugove, prelijep period. Dobiješ stan na obali mora i onda ustaneš i uživaš u pogledu. Uz to trener Havijer Kabanas me na početku obožavao. Gledao me kao sina i nastojao sam to da opravdam. Završio sam među najboljim strijelcima lige, mislim četvrti ili peti da sam bio. Sa mnom su igrali Danac Piter Nordvik i Klaus Jakobsen koji je kasnije napravio sjajnu karijeru. Inače u Španiju sam otišao kao igrač iz BiH (istekao pasoš Jugoslavije) i tako su me i gledali kao vanzemaljca. Imao sam sjajnu sezonu i dobio sam ponudu od Bidasoe, tražio me Šamberi koji je bio šampion Francuske. Igrao sam fantastično i mislio da ću lako naći klub u Španiji ili Njemačkoj. Imao sam loše informacije, nisam imao ni menadžera. Želio sam dodatni iskorak. Kabanas se tu uvrijedio i onda me otpisao. Nije me htio više u ekipi. Nakon mnogo godina je s ekipom Bese dolazio u Banjaluku, tu smo se sreli, ispričali i riješili nesporazum. To mi je bila i prva velika greška u karijeri.

GLAS: Nakon toga uslijedio je povratak u region. Zaigrali ste za Lovćen, a sjećam se i incidenata na meču s Partizanom te sezone, kada ste smirivali saigrače.

UNČANIN: Zaigrao sam tek od petog kola. Potpuno drugačiji mentalitet. Od opuštene Španije do velikog pritiska. Još tad su bile i političke tenzije. I onda budemo prvi u prvenstvu, ali nas Partizan dobije u plej-ofu. Što se tiče incidenta, smirivao sam neuspješno. Uvijek sam gledao na teren. Podlegli smo pritisku i atmosferi i izgubili. Kasnije smo 5. ili 6. jula uzeli Kup. To je baš bio naporan period. Već sam bio potpisao za Sintelon kojeg smo dobili i 22. jula sam počeo pripreme a dan ranije se oženio. Nakon svadbe sam ženu prvi put vidio poslije mjesec dana, tako da nisam imao medeni mjesec.

GLAS: Ipak u tom periodu počela je i kriza u klubu.

UNČANIN: Bačka Palanka je bila super priča. U timu Danijel Šarić, Ljuba Pavlović, Deni Anđelković, Draško Mrvaljević, Ratko Nikolić... Imali smo velike ambicije. Međutim, tad je bio dogovor da se prvo igra posebno srpska i crnogorska liga pa da se kasnije razigrava za titulu. Idemo u Kikindu i saznamo da većina ostalih mečeva nije igrana jer su ekipe željele jedinstvenu ligu. Tu uprava odluči da napusti takmičenje. U Evropi smo se spremali za meč protiv Dunafera kad smo saznali da nekoliko igrača moraju biti prodati ako klub želi da preživi. Ubrzo odlaze Pavlović, Mrvaljević, Nikolić i Rađenović i već tad je bila jasna sudbina Sintelona.

GLAS: Kako je došlo do angažmana u Italiju koja tada, iskreno, nije bila primamljiva rukometna destinacija?

UNČANIN: Konversano je igrao Ligu šampiona i to mi je bio motiv. Računao sam da odigram dobro te mečeve i izborim bolji ugovor. Imao sam sjajan start. Tri kola i sve pobjede. Bio sama najbolji strijelac i sve je djelovalo odlično. I u četvrtom kolu igramo protiv Prata. Sezonu prije toga Lino Červar, koji je vodio Konversano, povukao je ekipu s terena i stvorila se „zla krv“. Nažalost, u jednoj kontri promijenim pravac i pokidam ligamente i meniskus. Tri dana pred meč Lige šampiona sa Sijudad Realom. Tu je još u grupi bio i Lemgo. Dugo je trajao oporavak i nisam igrao plej-of. O tome kako se klub odnosio prema meni dovoljno svjedoči da me Damir Opalić odvezao na trajekt.

GLAS: Ipak i naredne sezone ste ostali u Italiji i došli čak i do titule.

UNČANIN: Joca Kovačević me preporučio i odem u Merano i tu se vratim u formu. Zaista sam imao sjajnu sezonu. U finalima sam dao 24 gola od toga deset u majstorici. Uslijedilo je veliko slavlje. I tu sam možda napravio drugu veliku grešku. Predsjednik mi je ponudio novi ugovor, ali sam ja želio da na tu sumu dodam i novac koji su mi umanjili u prvom ugovoru kad su smanjili dogovoreno. Bio sam tvrdoglav i nisam popuštao. Želio sam samo da se moje zalaganje i partije nagrade adekvatno. Mislio sam da su dovoljne igra na parketu da napravim dobar ugovor, jer nisam znao da igram one „van terena“. Nisam se nikad gurao i oni su tad angažovali Nijemca i na kraju završili tek peti.

GLAS: Naredne sezone novi izazov je bila Švajcarska.

UNČANIN: Cvetković se tad povrijedio u Vinterturu i preporučio me tamo i dobio sam ugovor. Iako sam imao ugovor na dvije godine kad se on oporavio oni su ga deaktivirali jer smo ista pozicija. Nakon toga sam otišao na Azore, gdje mi je pomogao Mario Blažević koji je odlično branio za Madeiru. Tamo je zaista bilo super, ali sam onda zbog porodičnih razloga odlučio da se vratim u Banjaluku.

GLAS: Te sezone Borac je pored Vas, vratio Nebojšu Golića, Mehmedaliju Mulabdića, ali je na kraju sezona bila puna turbulencija.

UNČANIN: Kad sam se vratio 2007. godine želio sam da se skrasim s porodicom i da se smirim u svom gradu. Planirao sam da ostanem duže, ali je ta sezona baš bila turbulentna. Jedini klub koji im je zahvalio na kraju sezone bio je upravo Borac. Uvijek sam dotad ja bio taj koji je nešto mijenjao. Sezona je bila puna pehova, povreda, podmetanja koji su na kraju završili otkazom Abasu Arslanagiću. Tada je Dado Ljubišić vodio klub pa nešto kratko i Draško Budiša. Uglavnom i ja sam možda sebi dao za pravo da kažem neke stvari koje nisam trebao i koje nisu trebale da izađu van svlačionice. Ali nisam mogao da ćutim. Borac je moja kuća. Moj prvi vrtić je bila dvorana, tu me otac vodio na treninge. Zaštitnički sam bio nastrojen prema klubu i želio sam da se stvari promijene i stave na zdrave osnove. Treba uz klub biti i kad nema koristi.

GLAS: Nakon toga uslijedili su novi izazovi u Grčkoj, zatim Izraelu, Makedoniji. Kako ste se nosili sa stalnim putovanjima?

UNČANIN: Meni je najbitnije bilo da je s mnom bila porodica. To je bio izvor moje snage i mira. Odmah mi je sve bilo lakše. Nisam bio nostalgičan za Banjalukom. U svakoj sredini sam želio da ostavim trag i dok sam imao porodicu uz sebe sve je bilo lakše. Upoznao sam divne ljude, zemlje, stekao prijatelje u brojnim zemljama koje sam upoznao. Nemam za čim da žalim. Tokom boravka u Izraelu posjetio sam Hristov grob, obišao svetinje. Zaista nešto duhovno neprocjenjivo.

GLAS: Nakon inostranstva vratili ste se u BiH, ali ne prvo u Borac već u Prijedor.

UNČANIN: Bio sam na treninzima u Borcu, ali nismo se dogovorili oko nove saradnje. I otišao sam u Prijedor. Odigrao sam tri sezone za svoju dušu. Baš sam uživao, nije bilo pritiska ni para (ha-ha-ha), ali je bila sjajna ekipa i društvo.

GLAS: U Rukometnom klubu Borac ste praktično bili sve. Nastupali ste kao igrač, bili pomoćni trener, sportski direktor. Sad ste opet tu.

UNČANIN: Brata ne mogu da odbijem. Prije tri godine sam bio i otišao sam zbog neslaganja. Nakon toga sam radio u Školi rukometa Banjaluka gdje je sve posloženo kako treba. Draško Budiša je napravio svoj sistem. Okupio je tim sjajnih ljudi, posložio to organizaciono i sve funkcioniše dobro. Ne znam kako je došlo do prekida saradnje, znam da nešto nije ispoštovano u ranijem dogovoru, ali vjerujem da uz dobru volju to možemo da obnovimo kako bi svi bili na dobitku. Nemamo luksuz da se svađamo između sebe već da gledamo naprijed.

GLAS: Kako privući djecu rukometu i sačuvati ih u ovom sportu.

UNČANIN: Zaista je to teško. Djeca su sve više na telefonima teško im je zadržati pažnju. Na sve to imamo problem s infrastrukturom jer nema dovoljno dvorana i termina kako bi djeca napredovala. Moramo da vidimo gdje griješimo i gdje su druge zemlje poput Slovenije ili Danske napravile prednost i kako da i mi izgradimo sistem.

Kup vječna uspomena

GLAS: Na početku karijere osvojili ste i prvi Kup Republike Srpske. Iako su u toku bila ratna dejstva, u dvorani „Borik“ je bio pravi spektakl. Na kraju je tadašnji predsjednik Radovan Karadžić uručio pehar.

UNČANIN: Kup je vječna uspomena. Imali smo 16 godine i za većinu nas to je bio šok. Izlazimo na parket, a dvorana puna. Sve je djelovalo nestvarno. U toku je rat, a ljudi su na tom meču željeli da to zaborave. Sjajna atmosfera, navijanje. Nismo imali struje u tom periodu po 30-40 dana, a igramo pod reflektorima protiv Prijedora, bivše „Bosnamontaže“ i malo smo ih potcijenili, kao ko su oni, a to su bili iskusni igrači koji su igrali drugu ligu bivše države i u prvom dijelu su kaznili našu samouvjerenost i grč. Onda se u drugom dijelu „pojavio“ Zlaja Arnautović odbranio je nekoliko kontri i penala i rastužio svoje Prijedorčane. U drugom dijelu smo svi zaigrali, oslobodili se grča i na kraju slavili. Tadašnji predsjednik je dodijelio pehar.

Četiri povratka

GLAS: Četiri puta ste se vraćali iz „penzije“. Kako je dolazilo do toga?

UNČANIN: Jedan prijatelj me je znao pitati: „Kako ti se da vezati pertle u tim godinama?“ To mi je ostalo u sjećanju. Rukomet je moj život. Vraćao sam se najčešće na poziv brata Bojana, da pomognem i da budem uz njega. Iako mlađi često mi je bio trener, a eto u jednom prvenstvu smo nas trojica radili kao treneri. Otac Rade bio je u Cazinu, Bojan u Konjuhu, a ja pomoćnik u Borcu kad je trener bio Ratko Đurković i tad sam se opet aktivirao na polusezoni. Na kraju nam je Bojan pomogao da osvojimo titulu pobjedom nad Izviđačem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.