Mirko Piki Petričević: Žal za olimpijskim igrama

Kada se spomene ime Mirka Pikija Petričevića, samo rijetki i to oni sa priličnim bremenom godina na ramenima će sjetiti sjajnog gimnastičara, koji je bio jedan od najboljih u ovom sportu u bivšoj Jugoslaviji početkom druge polovine 20. vijeka.

A upravo tom Banjalučaninu pripala je čast da otvori prvu stranicu istorije tradicionalne akcije našeg lista "Izbor deset najboljih sportista", koja je započela još davne 1955. godine i 21. decembra će doživjeti svoje 57. izdanje. Tada je Mirko Piki Petričević proglašen za najboljeg sportistu Bosanske Krajine u izboru "Krajiških novina" (današnji "Glas Srpske").

* GLAS: Bili ste jedan od najboljih gimnastičara tog vremena. Kada ste se počeli baviti ovim sportom?

PETRIČEVIĆ: Nisam imao ni punih šest godina kada sam prvi put ušao u salu Sokolskog doma. To se može nazvati početkom mog bavljenja gimnastikom, koja je neposredno poslije Drugog svjetskog rata uz fudbal i atletiku bila najpopularniji sport.

* GLAS: Državni institut za fiskulturu upisali ste 1952. godine u Beogradu. Da li ste za vrijeme studiranja uspijevali da se bavite gimnastikom ?

PETRIČEVIĆ: Uspijevao sam da nekako uskladim sve obaveze i moram odmah da kažem da sam u Beogradu imao izvrsne uslove za treniranje. Iako sam imao mnogo obaveza na fakultetu, uspijevao sam da za vrijeme studiranja putujem na mnogobrojna takmičenja po Evropi, gdje sam bilježio stvarno dobre rezultate. Imao sam tada mogućnost da se takmičim za mnoge beogradske klubove, ali nisam pristao, jer sam ostao vjeran Gospodskoj ulici u kojoj sam rođen i svojoj Banjaluci, koja je i danas najljepši grad na svijetu.

* GLAS: Na kraju 1955. godine ste proglašeni za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Koliko vam je tada značilo to priznanje?

PETRIČEVIĆ: Iskren da budem o tome da sam proglašen za najboljeg saznao sam sasvim slučajno. Pred kraj godine došao sam iz Beograda u Banjaluku na zimski odmor. Pregledajući "Krajiške novine" vidio sam svoju fotografiju i tekst u kojem stoji da sam proglašen za najboljeg sportistu Bosanske Krajine za 1955. godinu. Bio sam presrećan i sa ponosom se toga sjećam i danas.

* GLAS: Bili ste kandidat za odlazak na Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine. Zašto niste otišli u Australiju.

PETRIČEVIĆ" Poslije takmičenja održanog u Osijeku postao sam kandidat za Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine. Bili smo više od dva mjeseca na pripremama u Sloveniji, a onda nam je sedam dana prije početka takmičenja u Australiji rečeno da nema novca za gimnastičare. Razočarenje, koje je tada zahvatilo moje drugove iz reprezentacije i mene teško je opisati, ali znam da je u mom srcu uvijek ostao žal zbog Olimpijskih igara. Ne treba ni trošiti riječi da je odlazak na najveću planetarnu smotru san svakog sportiste, tako da će mi to biti ružna uspomena do kraja života.

* GLAS: Već dugi niz godina gimnastika je ne samo u Banjaluci, već i u cijelog bivšoj Jugoslaviji, sa izuzetkom Hrvatske i donekle Slovenije u drugom planu. Da li postoji mogućnost da se to promijeni?

PETRIČEVIĆ: Sa grupom entuzijasta u posljednje vrijeme pokušavam nešto da promijenim, ali to jako teško ide. Ipak, nadam se da će uskoro doći ljepše vrijeme za ovaj prelijepi sport.

* GLAS: Iako ste po završetku fakulteta imali priliku da ostanete u Beogradu, odlučili ste se za povratak u rodni grad. Zašto?

PETRIČEVIĆ: Čim sam diplomirao dobio sam ponudu da budem asistent na fakultetu u Beogradu. Međutim, ljubav prema Banjaluci je presudila. Vratio sam se, zaposlio kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi, gdje sam proveo čitav radni vijek.

* GLAS: Kroz vašu školu prošla su mnogo imena koja su kasnije postala prepoznatljivi znak sportske Banjaluke. Koga se posebno sjećate?

PETRIČEVIĆ: Kada bih htio da ih nabrojim bar pola trebao bi mi cijeli dan. Rado se sjećam sjajnih rukometaša Abasa Arslanagića i Jerolima Karadže, gimnastičara Miroslava Nikića, ali tu su bili i još mnogobrojni rukometaši, fudbaleri, košarkaši...

* GLAS: Kako provodite penzionerske dane?

PETRIČEVIĆ: I dan-danas najviše volim da prošetam i po nekoliko kilometara. Sve do prošle godine punu deceniju sam na Radiju Republike Srpske imao emisiju "Sportski vremeplov", u kojoj sam evocirao sportske uspomene i upoznavao mlade sa istorijom sporta ne samo Banjaluke i Republike Srpske, nego i šire.

* GLAS: Male olimpijske igre ponovo dobijaju zasluženi tretman u sportu. Šta one predstavljaju za mlade željne dokazivanja?

PETRIČEVIĆ: U svoje vrijeme bio sam zadužen za organizovanje ovog takmičenja i drago mi je što se Male olimpijske igre ponovo vraćaju na velika vrata. Bilo bi idealno kada bi se u njih mogla uključiti sva školska populacija, jer iz kvantiteta uvijek izađe kvalitet. Uz sve to mladi kroz pobjede i poraza očvrsnu i na psihološkom planu.

* GLAS: Kako gledate na današnji sport i šta možete poručili mladim sportistima?

PETRIČEVIĆ: Sport više nije ono što je bio, jer su se u njemu počele obrtati prevelike količine novca. Svi sada više gledaju tu materijalnu stranu i tu je sport mnogo izgubio. Poruka mladima je da se bave sportom, jer osim uspjeha i slave, do koje naravno svi ne mogu doći, on donosi ne samo fizičku, nego i psihičku stabilnost. Stvara čovjeka, koji je spreman da se uhvati u koštac sa svim dobrom i zlom, koje donosi život.  

Stanje u sportu

* GLAS: Kako popraviti trenutno stanje u sportu?

PETRIČEVIĆ: Danas sport zavisi od više faktora, a prva i osnovna stvar je novac. Uz sve to treba obučiti stručne kadrove, a vrhunski sport zahtijeva puno vremena i odricanja, na što današnja omladina nije spremna.

Pehar sa zakašnjenjem

U istoriji našeg lista, koja je počela da se piše u Župici kraj Drvara 31. jula 1943, 30. decembar 1955. godine ostaće upisan zlatnim slovima. Tog dana saopštena je prva lista najboljih sportista Bosanske Krajine. Za najboljeg među najboljima proglašen je gimnastičar Mirko Piki Petričević. Tada nije bilo završne svečanosti proglašenja najboljih, ali Petričević ipak nije ostao bez pehara. On mu je uručen tek 3. januara 1962. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.