Milorad Karalić na posljednjem ispraćaju Đorđa Lavrnića

DOBOJ - Rastanak od Đorđa Lavrnića teško je pao svim istinskim ljubiteljima sporta, rukometa prije svega, a njegovim prijateljima posebno.

Čini se da je najteže bilo Miloradu Karaliću, jer se opraštao od svog istinskog prijatelja, ali i saigrača iz reprezentacije bivše Jugoslavije koja je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine i ostvarila još niz značajnih uspjeha na raznim takmičenjima.

Posljednji put vidjeli su se prošlog avgusta na Međunarodnom rukometnom TV-turniru šampiona u Doboju.

- Ranije smo se češće viđali, ali nismo propuštali priliku da se susrećemo svakog avgusta, na Stadionu sportskih igara u Doboju. To se, jednostavno, podrazumijevalo. Ti avgustovski dani su u znaku rukometa, a mi bez njega nismo mogli, kao ni bez priča i razgovora na tu temu. U Doboj su dolazili i mnogi drugi bivši reprezentativci tako da je to za nas bio istinski doživljaj - rekao je Karalić.

Tako je bilo i prošlog avgusta.

- Sa nama u društvu bile su nekadašnji asovi Zdravko Rađenović i Veselin Vuković, naše mlađe kolege. Osjećalo se da je Đoki zdravlje bilo narušeno, ali nisam mogao ni pretpostaviti da će to biti naše posljednje viđenje. Vjerovao sam u njegovu snagu i jaku volju i mislio da će mnogo duže izdržati, ali sudbina je bila drugačija. Istina, već tada bio je manje razgovorljiv, ali to mi nije smetalo, mi smo se i sa malo riječi odlično razumjeli, znali smo se dobro, u dušu što se kaže - sa tugom u glasu priča Karalić.

Baš kao i na rukometnom terenu kada su mogli zavezanih očiju da odigraju mnoge dobro naučene varijante i da se pronađu na svakom dijelu terena.

- Veoma mi je teško u ovom trenutku, kada Đoke više nema, govoriti o njemu, pogotovo što sam pun emocija, zato što ga previše volim. Ali, moram da kažem da je Đoko zaslužio da mu se Doboj na dostojan način oduži za sve ono što je učinio i da trajno obilježi njegovo ime i djelo. Olimpijci u Banjaluci dobili su ulicu Olimpijskih pobjednika, a u dvorani "Borik" izloženi su naši portreti tako da mlade generacije uvijek mogu da imaju uvid u to šta smo napravili - poručio je Karalić.

Nešto slično, smatra on, trebalo bi da uradi i Doboj.

- Đoko je jedini u Doboju imao zlatnu olimpijsku medalju. Malo je gradova i u našem okruženju koji su se time mogli da pohvale. Zato on ne smije da bude zaboravljen - kategoričan je Karalić

U gradu rukometa, sa najpoznatijim turnirom na svijetu, to ne bi smjelo da se dogodi. 

Vrline

- O njegovim ljudskim vrlinama mogao bih da pričam danima. Bio je čovjek koji se nije znao naljutiti ni na koga, čovjek koji je pomagao svakome i koga je znao i koga nije. Uvijek je bio spreman da zaštiti one koji su nezaštićeni. Najjednostavnije: bio je čovjek na pravom mjestu, a izuzetno skroman. Takvih je danas teško naći - smatra Karalić. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.