Legendarni rukometaš Danijel Šarić: Kad radiš pošteno, rezultat neće izostati

DOBOJ - Iza Danijela Šarića je fantastična karijera. Njegova životna priča primjer je kako upornost i kvalitetan rad donose uspjeh. Branio je za tri reprezentacije, bio prvi stranac kapiten u Rukometnom klubu Barselona, a sve trofeje koje je osvojio nije moguće ni nabrojati.

Dva puta šampion Evrope, šest puta šampion Španije (Barselona), dva puta Jugoslavije (Crvena zvezda) samo su neki od najznačajnijih klupskih trofeja. S reprezentacijom Katara je osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu, tri puta bio šampion Azije.

Dva puta je proglašen za najkorisnijeg igrača i četiri puta je bio najbolji golmana Asobal lige. Ali tokom karijere je bilo i dosta padova. Međutim, sjajni čuvar mreže nije odustajao i iz svake situacije je izlazio jači i na kraju ostvario svoje snove. A sve je počeo u rodnom Doboju.

- Dva su razloga što sam postao golman. Prvi su sjajni golmani Sloge u tadašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije, koji su svojim odbranama dizali publiku na noge. Bio sam oduševljen koliko ih je publika voljela. Drugi razlog je što fizički nisam bio previše razvijen za drugu poziciju, gdje su se tražili veći i snažniji igrači. Krenuo sam s drugarima i eto nakon svega čini se da nisam pogriješio ha-ha-ha.

GLAS: Još kao dječak prešli ste u Borac, koji je imao sjajne golmane tokom istorije i to je umnogome odredilo Vašu dalju karijeru.

ŠARIĆ: Borac je imao kamp i doveo je nas petoricu iz Sloge. Tu me odmah, nakon nekoliko treninga prepoznao Momo Golić. Vidio je nešto u meni i razgovarao je s ocem da bih ostao u klubu. Već je počeo rat, a u Banjaluci je bilo mirno, dok su po Doboju padale granate. Roditelji su pristali i pojačao sam Borac i branio za drugi tim. Tu me prihvatio Nebojša Golić, s kojim ću postati nerazdvojan prijatelj, a kasnije i kum. Igrali smo za drugi tim, napredovali i to je bio period kojeg se rado sjećam, iako je na drugoj strani bio veoma težak.

GLAS: Borac je preživljavao teške trenutke. Ekipa koja je osvojila Kup IHF se rasula, a šansu su upravo počeli da dobijaju mladi igrači. Igrali ste u tadašnjem prvenstvu Jugoslavije?

ŠARIĆ: Mlađi igrači su priključeni prvom timu. Za nas je to bila premija i nisam osjetio rat u tom periodu. Istina je da smo išli koridorom, putovali deset sati do Bačke Palanke, ali opet smo bili sklonjeni od svega. Kod nas nema struje u Banjaluci i Doboju, a u Palanci sve sija. Bavili smo se sportom koji smo voljeli, tako da je to za nas bilo kao da smo vozili spejs šatl. Ali kad stane igra, sjetiš se najmilijih, da su oni pod bombama u bunkeru i onda shvatiš koliko si srećan.

GLAS: Iz Borca prelazite u Zvezdu. Kako je došlo do interesovanja beogradskog tima?

ŠARIĆ: Mene je primijetio Zlatan Arnautović. Bio je golman, pa trener golmana u Zvezdi, kasnije i trener. Malo me trenirao u drugom timu Borca i vidio potencijal. Sad nakon ovoliko godina mislim da je vidio sebe u meni. Isti pokreti, insistirao je da dođem. Da nije bilo njega, ne bih krenuo ovim putem i zahvalan sam mu na tome. Radio je puno sa mnom, usavršavao me da izgledam kao golman ha-ha.

GLAS: Period u Zvezdi sigurno pamtite po lijepom. Prvi trofeji, ali na kraju i prvi problemi.

ŠARIĆ: Tadašnji predsjednik Rade Radojević, gospodin iz Blaca, napravio je sjajan potez. Doveo je pet-šest juniorskih reprezentativaca i uklopio ih s Žikicom Milosavljevićem, Vladanom Matićem, Nenadom Puljezevićem i ostalim igračima koji su imali evropsko iskustvo. Osvojili smo dvije titule, igrali sjajno i to su prelijepe uspomene. Meni se sve otvorilo, jer se nažalost Puljezević povrijedio. Dobio sam punu minutažu i to maksimalno iskoristio. Moram da napomenem i to da je gospodin Radojević puno pomagao Republici Srpskoj za vrijeme rata i to moram naglasiti. U Zvezdi sam proveo 3,5 sjajne godine, od čega sam godinu i po bio i kapiten.

GLAS: Ipak na kraju se ta sjajna generacija razišla, a Vi ste prešli u Sintelon, koji je tada pravio mladi tim snova.

ŠARIĆ: Zvezda je upala u određene probleme, a pojavio se Sintelon sa sjajnom sportskom, ali i finansijskom pričom. Imali su odličnu strategiju i okupili talentovane igrače. Pokojni Zoran Kurteš je bio trener i volio je da radi s mladima. Imali smo 10 reprezentativaca, što seniorskih, što juniorskih. Ali nismo to krunisali. Samo jedan kup je premalo za naš potencijal. Koliko se ulagalo, iskreno malo smo osvojili. A imali smo sjajne igrače - Nešo Golić, Ratko Nikolić i da ne nabrajam sve. Lovćen i Partizan su kupovali igrače koji su već osvajali trofeje. Bili smo neiskusni u takmičarskom dijelu, nismo znali da obezbijedimo logistiku. Željeli smo da igramo pošteno. Grubor je bio predsjednik, Kurteš je prvo bio trener pa je došao Jovica Elezović. Bilo je tu i stvari mimo sporta koje su odlučivale, a mi nismo htjeli da igramo tako. Došao sam prvi, otišao posljednji, a te sezone smo imali velikih finansijskih problema. Ali klub je igrao polufinale Kupa gradova i četvrtfinale Kupa kupova i na te evropske mečeve možemo da budemo ponosni.

GLAS: Slijedi odlazak u Španiju u Sijudad Real, za koji, zanimljivo, niste odigrali ni meč.

ŠARIĆ: Imao sam dvije ponude u opticaju iz Sijudad Reala i Altee. Odlučio sam se za Sijudad Real, koji je ulazio u veliku priču. Potpisao sam na tri godine, ali zbog ograničenja broja stranaca van Evropske unije, morao sam na pozajmice. Bila su tu dva Kubanca. Rolando Urios Fonseka i Žulio Fis su igrali i za mene nije bilo mjesta. Zatim je Sijudad Real na moju nesreću kupio Arpada Šterbika, koji je imao papire EU. Šterbik je krenuo da brani i napravio je sjajnu karijeru. Išao sam na pozajmice, doživio i prvo ispadanje iz lige, ali sve me to ojačalo. Nisam odustajao, uslijedila je sezona u Ademar Leonu, Portland San Antonio i onda prelazak u Barselonu.

GLAS: Taj period je obilježio Vašu karijeru, a sudbina je namjestila da baš u finalu Lige šampiona savladate Sijudad Real.

ŠARIĆ: Barselona je bila san i najbolji period karijere. Posebno te 2011. godine kada smo osvojili sedam trofeja u sezoni. Strašan tim, odlični igrači i još bolji prijatelji. Postao sam prvi kapiten stranac, što dovoljno govori o tome koliko su me cijenili. Tamo se biraju tri kapitena, bila su dva Katalonca i ja. To je nešto što se ne može opisati. Osvojili smo više od 20 titula za tih sedam godina. Kad radiš časno i pošteno, rad i kvalitet mora isplivati. Da li je to danas, sutra, ili za pet, deset godina kao što je bilo u mom slučaju. Ono što ti je namijenjeno, to će se i desiti, samo treba biti uporan i vrijedan i vjerovati u svoj rad i kvalitet. Onda će doći i titule, pa s njima i novac i priznanja. Dolaskom u Barselonu pokupio sam plodove svih tih 15 godina treniranja, igranja, odricanja. I to je bio period gdje sam uživao, ali i stekao sjajne prijatelje. Meni je veći trofej to prijateljstvo. Novac je prolazan, trofeji ostaju kao uspomena u vitrinama i na slikama. Međutim, prijateljstva koja kroz karijeru gradiš, stičeš su najveće bogatstvo. Osjetio sam to posljednje tri godine otkako sam u organizaciji turnira. Imam tu sreću da su oni svi sad na nekim pozicijama, što sportskim, direktorskim i trenerskim i uvijek se rado odazovu da dođu. To je najveće bogatstvo.

GLAS: Klupsku karijeru ste završili u Kataru, a zanimljivo je da ste u reprezentativnoj nastupali za tri nacionalna tima.

ŠARIĆ: Život piše romane. Želio sam da igram samo za jednu reprezentaciju i to tadašnje Jugoslavije, ali nije bilo kako sam očekivao. Nemam problem da pričam o tome. Sve sam radio časno, ali me život vodio na drugi put pa sam branio i za BiH i Katar.

GLAS: Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora je u tom periodu ostala bez tri vrhunska golmana. Dok se druge zemlje bore za svakog igrača, rukometni tim je ostao bez svjetskih zvijezda.

ŠARIĆ: Ranije smo imali samo tri igrača s ovih prostora u reprezentacijama. Bili su tu Bojinović, Golić i ja. Tada se baš teško dolazilo do reprezentacije, jer su drugi imali prednost. Danas to nije slučaj. Imamo sjajnih sportista u reprezentaciji Srbije iz Srpske i imaćemo ih još, jer su odnosi značajno popravljeni. Izmijenile su se mnoge stvari nabolje, jer smo mi jako talentovani iz Republike Srpske. U moje vrijeme smo bili sputavani. Meni se to desilo. A to malo svijeta zna. Tu su se umiješale neke druge stvari, zašto nisam išao na Olimpijadu, jer su govorili da sam mali s ovih prostora. Bio sam na spisku i mene preko noći skidaju. Koliko je takvih slučaja bilo u rukometu, u sportu kod nas. Zato sam zahvalan što se sve promijenilo u posljednjih deset godina i naši sportisti imaju ogroman uticaj u reprezentacijama Srbije. Ponosan sam na to. Jer ja nisam uspio iz drugih razloga, ne sportskih. Vratio sam se i nakon toga jer sam želio da pomognem i opet doživio da budem otpisan, što me povrijedilo.

GLAS: Slična situacija je bila i u reprezentaciji BiH. Vaš dolazak kao da je uplašio pojedine čelnike saveza?

ŠARIĆ: Došao sam u reprezentaciju BiH na vrhuncu karijere. Te 2011. sam osvojio Ligu šampiona, bio najbolji golman. Želio sam da napravimo rukometne centre. Rekao sam to tadašnjim čelnicima saveza. Ne interesuju me fotelje, već rad. Tražio sam da napravimo sportske centre u Banjaluci, ne treba da kažem zašto, u mom Doboju i Tuzli, koja je pretalentovana za sport. Želio sam da razvijamo sport, ali očigledno da se nismo razumjeli. Počeli su da miniraju, osjetio sam da nisam poželjan i nakon nekoliko mečeva (sedam) napustio sam reprezentaciju. Želio sam zdravu priču, a ne fotelje, ali nisu to tako shvatili

GLAS: I onda slijedi Katar. Malo je poznato da ste ih Vi u suštini praktično odbili.

ŠARIĆ: Katar je želio da promoviše sport i svoju državu kroz organizaciju velikih takmičenja. A prvo veliko bilo je upravo Svjetsko prvenstvu u rukometu. Nakon toga su organizovali i SP u fudbalu, a napraviće i Olimpijske igre. Da se vratim na rukomet. Boris Vrhovac, moj prijatelj i brat, ima ogromne zasluge za moj angažman. Radio je u rukometnoj federaciji i rekao da ima prijedlog kako da napreduju i naprave tim. Donio je moj dres kod predsjednika i rekao: "Ako imate sportski projekat, ovaj čovjek će vam donijeti medalju". I tako je sve 2013. počelo. Vrhovac i ja smo imali sastanak s njima, bio sam prvi rukometaš s kojim su razgovarali. Pitali su me za selektora, rekao sam da bude Valero Rivera, kojeg su na kraju doveli, jer on kad preuzme posao, onda ga sigurno i završi. Istina je da sam ih prvo odbio. Došli smo do konflikta. Mislili su da dolazim samo zbog para. Rekao sam da neću doći ako nema sportskog motiva. Ipak poslije godinu dana su me ponovo zvali. Već su imenovali Riveru i dogovorili smo se.

GLAS: Upravo je nastup za Katar ostvario i Vašu posljednju sportsku želju.

ŠARIĆ: Upravo tako. Imali smo dva projekta. Svjetsko prvenstvo u Kataru i Olimpijske igre. Meni je to baš bio motiv. Nikad nisam bio na Olimpijskim igrama. Skinut sam u posljednji momenat sa spiska za Sidnej i to mi je baš bila želja da zaokružim sportsku karijeru. Samo je to nedostajalo. Na Svjetskom prvenstvu sve nam se potrefilo. Igrali smo super, Valero je napravio odličnu atmosferu. Žare Marković, Kapote, tu sam bio i ja. Niko nije vjerovao da ćemo biti drugi. Ni mi sami. Ali sve se poklopilo. Sjajna forma, atmosfera, nosila nas je euforija da dođemo do medalje.

GLAS: Nakon te medalje više se pričalo o navodnim nagradama nego o Vašim sjajnim partijama.

ŠARIĆ: Ma naravno nema to veze s spominjanim milionima i raznim stvarima koje su tad pisane. Mi smo za osvajanje srebra dobili finansijski bonus. Osvojili smo medalju za Katar, sad što je ta naša nagrada bila dva-tri puta veća nego u Evropi, to je druga stvar. Bili su ponosni na taj uspjeh i nagradili su nas. Mi smo na osnovu toga dobili i katarski pasoš kao zaslužni sportisti.

GLAS: Ove godine TV turnir šampiona u Doboju je proglašen za najbolju sportsku manifestaciju u našem izboru. Doveli ste dvije ekipe iz najjače lige na svijetu. Kako sad to nadmašiti, jer je turnir svake godine bio sve jači?

ŠARIĆ: Nema goreg neprijatelja od samog sebe. Sam sebi uskočiš u stomak, ha-ha. Otkako smo preuzeli turnir željeli smo da svake godine dižemo ljestvicu i da idemo na kvalitet. I drago mi je što smo uspjeli u tome. Naravno da toga ne bi bilo da nisam imao podršku predsjednika Milorada Dodika i gradonačelnika Borisa Jerinića, koji su prepoznali energiju koju ulažemo u ovaj turnir. Stvarno želim da promovišem Doboj, Republiku Srpsku i BiH, ali i da ljudi ovdje vide svjetske, olimpijske šampione. Vesprem ima 10 igrača koji su donosili medalje s velikih takmičenja. Da ne pričan o njemačkim velikanima. Velika su odricanja, posebno posljednjih mjesec dana, ali kad čujemo pohvale, sve nam bude lakše. Ove godine su njemačka, mađarska i egipatska TV kuća otkupile prenose. Nema bolje promocije u svijetu. Takođe i vaša nagrada za najbolji sportski događaj nam je obaveza da i dalje radimo najbolje što je moguće i da se trudimo da bude još bolji. Trudili smo se da i oko turnira posjetioci i građani imaju šta da vide, mimo samih mečeva. Bili su tu koncerti, dovodili smo olimpijce, zatim zlatne Slogine generacije da izrazimo zahvalnost. Ove godine je to bio podkast sa Žikom Bogdanovićem. Njegova ideja i bilo je sjajno. Odlični govornici od kojih se moglo puno naučiti, a imali smo odličan odziv.

GLAS: I za kraj. Ima li neko od rukometaša da Vam nije "legao" u golmanskom smislu?

ŠARIĆ: Imate lucidnih golmana i igrača. Mislim da nije niko toliko u seriji stvarao probleme. Ali eto kad bih izdvojio dvojicu, Mikael Hansen i možda krilo Njemačke Uve Genshajmer. Imao je mečeva gdje je bio baš opasan.

Ponosan na orden

GLAS: Ako bi bila birana najbolja godina, to je za Vas sigurno 2011.

ŠARIĆ: Upravo tako. Osvojili smo praktično sve što smo mogli sa Barselonom i to je zaista bila najbolja godina za mene. To osjetio i Milorad Dodik, koji mi je kao predsjednik dao Orden Nemanjića prvog reda: Na to sam jako ponosan.

Filip očevim stopama

GLAS: Šarić je opet u Barseloni. Vaš Sin Filip je na golu slavnog kluba.

ŠARIĆ: Nisam imao uticaj na njegovu odluku. Sam je htio da bude golman i ozbiljno je trenirao. Mnogo ulaže u sebe, voli rukomet, veći je talent nego što sam je bio u njegovim godinama. Nemam neki uticaj na njega, osim što ga kao otac posavjetujem kada pita šta treba da popravi, kako da se ponaša, a na kraju on je taj koji će prihvatiti savjet ili ne. To je njegova karijera, njegov život, a ja sam tu da mu uvijek budem podrška. Srednji sin ima 18 godina, on je fudbaler i igra za juniorsku U19 reprezentaciju Katar. Već je potpisao profesionalni ugovor, poslali su ga u Španiju na usavršavanje, gdje Katar ima dva kluba u koje šalje svoje talente. Nisam ni na njega imao uticaj, pogotovo što ne voli rukomet, ne može ga očima vidjeti.

Srbija

GLAS: Pred nama je Evropsko prvenstvo, a Srbija je na novom početku sa selektorom Raulom Gonzalesom.

ŠARIĆ: Prvo ću početi sa golmanom. Milosavljev je među najboljim golmanima na svijetu, koji odlično radi s Dejanom Perićem. Doveli smo novog selektora Raula Gonzalesa, koji je izvanredan i iskusan stručnjak i imaće povjerenje ljudi iz saveza, gdje može da razvije svoj sistem. Tu  je i talentovana generacija, tako da će doći do iskoraka i rukomet će se vratiti na staze na kojima je i bio. Raduje me i klupski rad, gdje Partizan pravi dobre rezultate u Evropi. Vojvodina staje, ali smatram da kroz novog selektora i energiju rukomet može da krene naprijed.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.