Knežević za "Glas": Novac nije garant uspjeha

Svečana akademija Rukometnog kluba Borac još jednom je pokazala kakve je legende imao banjalučki klub tokom bogate istorije. Dva evropska trofeja i brojne medalje podsjetnik su na neka ljepša i uspješnija vremena.

Fakti

• S Borcem osvojio Kup IHF
• Odigrao 136 mečeva za reprezentaciju Jugoslavije
• Ostavio veliki trag u Bundesligi kao igrač i funkcioner

Jedan od legendarnih rukometaša koji je imao izuzetno uspješnu karijeru je Aleksandar Knežević. Za „Glas Srpske“ ispričao je životnu priču, a posebno je emotivan zbog činjenice da su se u gradu na Vrbasu okupile dvije sjajne generacije.

– Sve je bilo sjajno. Ne zna se koji je dan bio ljepši, a kruna svega bila je akademija, koja je bila veoma emotivna. Najvažnije je da smo bili zajedno u velikom broju, a još ljepše je što su sa nama bili i članovi zlatne generacije iz 1976. godine, što smo prvi put zajedno slavili. Trebalo je da prođe vrijeme da se ujedinimo sa generacijom koja nas je većinu naučila rukometu. Pošto sam ranije ušao u prvi tim, većina tih ljudi uticala je na moju karijeru i bili su mi treneri. Posebno mi je drago što je grad pokazao da nije zaboravio svoje šampione. Rijetko koji klub i grad mogu da se pohvale ovakvim legendama, uspjesima i sa dva najveća evropska trofeja – rekao je Knežević.

A upravo je njegova generacija pokazala kojim putem Borac treba da ide. Iako je i tad bilo problema s novcem, ekipa je stvorena od domaćih igrača a dovođeni su talentovani momci sa strane željni dokazivanja.

- Ni tad nije bilo previše novca. Možda je samo jedna sezone 1990. bila baš dobra što se toga tiče, ali Borac je nudio nešto drugo. Igrači su znali da će dolaskom u Banjaluku da profitiraju, napreduju i da će onda da pronađu bolji angažman. Borac je imao drugi tim Rade Ličina gdje smo mi mlađi stasavali. Imao sam čast da me uči Boro Golić koji nas je napravio ne samo boljim igračima već i ljudima. Učio nas je kako igrati, misliti i ponašati se u velikom klubu, gdje moraš da imaš manire. Tu smo napravili domaću bazu koja je nadograđena kroz dobar skauting. Ciljano su dovedeni mladi igrači željni dokazivanja Puc, Čavar, Maglajlija, Čop. Dočekala ih je mlada ekipa u koju su se lako uklopili. Osjećali su se kao kod kuće i mislim da se niko nije osjećao kao stranac. Bili smo juniorski šampion Jugoslavije pa se to dizalo na veći seniorski nivo. Došli smo i do reprezentacije. Mislim da sam bio najslabije plaćeni reprezentativac haha. Ali upravo to želim da poručim mladima. Prvo morate da birate klub gdje ćete da napredujete. Novac će kasnije da dođe. Ko prerano krene da ide za novcem teško da će da uspije. A i što se tiče kluba jasno je da se može uz dobar rad i skauting ostvariti rezultat i sa manje para, naravno ako se ima znanja, Novac ne garantuje uspjeh, ako nema znanja i kvalitetnog rada. Može se do rezultata doći i sa manje para ako postoji sistem, rekao je proslavljeni igrač.

Generacija stvarana godinama

Kada se spominje generacija 1991 njeni uspjesi nisu došli preko noću.

-Moram da napomenem uticaj trenera Pere Janjića. Preuzeo nas je u momentu kad smo se borili za opstanak. A za kratko vrijeme u drugom dijelu smo došli do vrha. Napredovali smo deset koraka za tu polusezonu. Zatim smo bili najbolji u ligaškom dijelu da bi izgubili u finalu plej –ofa od  Proletera. Možda je i bolje tako jer smo ovako igrali Kup IHF koji je bio drugo takmičenje po jačini i osvojili smo ga. Proleter je te sezone kao šampion igrao finale protiv Barselone i izgubio, prisjetilo se sjajni krilni igrač

Banjalučki “dječiji vrtić” je bio najprijatnije iznenađenje.

-Imali smo mlad tim, ali smo bili iskusni i znali smo kako da pobijedimo top ekipe. Naime, Borac nas je vodio na turneje po inostranstvu kroz koje smo sticali iskustvo. Igrali smo protiv Gumerzbaha pa po Francuskoj. Kroz turnire tim je išao na viši nivo.  Nije to bilo slučajno uprava je znala šta radi a mi smo napredovali, jasan je krilni igrač.

Na putu ka trofeju nisu se uplašili ni moćnog Tusem Esena.

- Nakon poraza u Esenu bio sam ubijeđen da ćemo ih dobiti u revanšu. Jednostavno osjetiš to. Oni su razliku od sedam golova napravili kroz sudijske odluke. Barem pet golova više je išlo na njihov račun. Zbog toga sam bio uvjeren da ćemo ih dobiti. Svi smo vjerovali, da su oni bili igrački bolji sigurno bi situaciju bila drugačija. Znali smo da imamo kvalitet da im pariramo što smo u revanšu i pokazali, istakao je Aco.

 

U finalu ih je čekao CSKA sa zvijezdom Talantom Dujšebajevom.

-Malo smo se uplašili pred finale jer nam je neko rekao da je CSKA dobio sve mečeve dvocifrenom razlikom, što mi nismo. Tada nije bilo interneta nismo to mogli da provjerimo, pa smo malo bili preplašeni. Kad je utakmica krenula i osjetili smo da nisu jači. Do utakmice je bio neki grč, ali zatim smo nametnuli svoj ritam i slavili. Protiv Dujšebajeva sam već igrao na Svjetskom prvenszvu tako da se znao njegov kvalitet ali imali smo bolji tim.

U revanšu je briljirao Zlatan Arnautović, a Borac je u potpunosti kontrolisao meč.

-Sjajno smo odigrali revanš. Kontrolisali samo meč do pet minuta prije kraja. U posljednjih pet minuta previše smo se šalili na terenu, malo nas je ponijelo tako da smo poklonili pobjedu. Zlaja nam je baš puno značio. Njegovo iskustvo  je bilo ogromno i svojim odbranama je donosio sigurnost. Generalno Borac imao sjajne golmane, mogli su dosta da nauče od Zlaje. Bili su tu Mustafa Torlo i Dado Mulabdić.

Slavlje je bilo veliko pa su igrači na Crvenom trgu postrojavali smjenu straže kod Lenjinovog mauzoleja.

- Naš drug je živio u Moskvi tako da nas je vodio kroz grad, vodio nas je na sjajna mjesta baš smo se dobro proveli.  A onda je uslijedio doček na trgu u Banjaluci . Zaboravio sam što smo kasnili ali opet nas je dočekalo dosta ljudi. Možda smo tek tad postali svjesni šta smo napravili kad smo vidjeli kolonu od hotel Bosne do trga. Sve je super ispalo, rekao je Aco.

 

Naredne sezone Borac je osvojio i Kup Jugoslavije.

-Kao autsajer smo došli do trofeja. Proleter Zrenjanin je bio favorit,  finalista Lige šampiona ali smo ih dobili na mišiće. U finalu smo lako pobijedili Zvezdu. To je nažalost bila moja posljednja sezona u Borcu. Uslijedio je rat  i sjajna generacija se raspala.

Inače za Crvenu zvezdu je vezano i slanje igrača Borca u vojsku krajem devedesetih nakon incidenta na meču.

-To je mišljenje većine nas ali niko nema čvrste dokaze. Ipak simptomatičo je da je šest ljudi otišlo u vojsku pa je Borac pao. Ali jesmo sumnjali na Zvezdu, haha , sad da li je trač ili ne, ne možemo dokazati.

Finale u Pioniru za pamćenje

Nakon Borca uslijedio je odlazak u Crvenu zvezdu, gdje je u pamćenju ostalo finale protiv Partizana u punom Pioniru.

-Rukomet je bio veoma popularan. Zbog sankcija gotovo svi reprezentativci bili su u Jugoslaviji. Atmosfera je bila kao sad na košarci. Derbiji, pune dvorane. Zanimljivo da nam je pokojni Željko Ražnatović Arkan dolazio dva puta u svlačionicu. Želio je da nas motiviše  da pobijedimo Partizan, nudio premije, ali smo oba puta  nažalost poraženi. Kad nije bio onda smo pobijedili. A finale je bilo fantastično. Puna dvorana i velika žal što smo ostali bez titule. Neđo Jovanović je stvarno bio ekstra igrač i čovjek i iskoristio je sudijsku grešku. Faul je bio na pola terena a oni su pomjerili na devet metara i on je pogodio. Greška ali to je sport. Baš nam je to teško palo zbog načina na koji smo izgubili.

Nakon Zvezde uslijedile su jednogodišnje epizode u Francuskoj (USM) i Španiji (Kuensa), pa je uslijedio prelazak u Partizan.

-Nisam imao problema kod prelaska, posebno jer dolazim iz Banjaluke. Igrači su tad mijenjali klubove. Za mene samo je Borac bio ljubav. Sve ostalo je posao. Sad bi možda  bilo problema ali u to doba nije ništa.

 

Knežević je igrao u Švajcarskoj pa se 1998. godine vratio u Partizan a u ekipi su bili i Banjalučani Mladen Bojinović i Dejan Unčanin. Pristalice “crno-bijelih“ se i danas sjećaju sjajne atmosfere u četvrtfinalu Kupa Kupova protiv Nidervircbaha.

- Bile su to top utakmice. Četvrtfinale Kupa Kupova protiv sjajnog tima. Slično kao Borac - Tusem. U njemačkom timu  u prvoj postava su bili svi svjetski ili olimpijski šampioni. Bili su tu Lavrov,  Levgren, ma drim tim. Iako su bili top igrači nisu bili uigrani, imali su problema s trenerom. U revanšu je bila paklena atmosfera navijači su nas nosili a mi smo odigrali odličan meč i prošli dalje, gdje nas je zaustavila Kaha.

Zlatni period Knežević je imao u Friš Auf Gepingenu, gdje je kao igrač proveo osam godina.

-Bundesliga je najjača na svijetu zbog publike, sjajnog medijskog praćenja i kvaliteta. Nema lagane utakmice. Sve je pokriveno od finansija, marketinga, medija. Igrači se osjećaju sjajno i zato se mnogi odluče za Bundesligu, pa tako danas najbolji Skandinavci igraju u njoj. Što se tiče igračke karijere bio je to sjajan period gdje sam igrao odlično za razliku od Francuske. Gepingen je napredovao, osvajao trofeje tako da sam tamo stekao ime i kasnije ostao u klubu. Generalno sam u  klubu bio 22-23 godine u šali kažem da je samo Ferguson bio dugovječniji , ističe Knežević.

Radio je u klubu na nekoliko pozicija i ističe da je i to pokazalo kako novac nije presudan.

-Kad sam bio sportski direktor s manje novca smo osvojili dva trofeja u Kupu EHF, te bili na petom i šestom mjestu, dok je kasnije s većim budžetom bilježio slabije rezultate. Takođe  u Akademiju je svake godine ulagano 200 000 evra, a stvoren je samo jednog golmana i to je primjer zašto je bitno znanje i dobar rad. Friš auf je mogao da izgubi sertifikat pa bi plaćao kaznu. Uspio sam da popravim rad, ukažem na greške tako da je sad Akademija dala još dva igrača za prvi tim. Naravno uvijek spominjem i Melsungen koji ima najveći budžet a nikako da dođe do titule.

Reprezentacija bolna tačka

Reprezentacija je bolna tačka u karijeri.

-Igrao sam samo 2000. godine a realno trebao sam bar tri. Svi se sjećaju Barselone i skidanja ekipe tri dana pred let. Baš nas je to razočaralo, sav trud je propao, a Olimpijada je san posebno jer su te godine učestvovali NBA igrači. Drugi put 1996. godine su nam kasno skinuli sankcije pa smo propustili šansu porazom od Španije. Sigurno je da smo mogli više.

Na Evropskom prvenstvu 1996. godine je osvojena bronza. U selekciju se vratio Veselin Vujović, dok je Knežević najbolji meč odigrao protiv Hrvatske, što je bio prvi duel dvije selekcije nakon raspada zemlje. Jugoslavija je slavila 27:24 a Knežević je dao sedam golova.

 

-Stvarno je bilo napeto pred Hrvatsku jer je to bio prvi međusobni meč. Igrale su žene prije nas duel ali to nije bilo toliko ispraćeno. Hrvatska je osvajala medalje a mi smo ih zaustavili. Baš je bilo tenzija ali samo na parketu. Kasnije smo se svi pozdravljali. U toj ekipi je bilo pet saigrača iz Borca plus trener Ako (Abas Arslanagić). Privatno sam se družio s Patrikom Čavarom, bili su tu i Puc, Jović, Smajlagić, Saračević. U polufinalu smo izgubili od Španije koja nas do tada nije pobijedila. Odigrali smo loše,  sjećam se da je bilo prevruće u dvorani, a sudije su ih pazile. Ipak skupili smo se i na kraju savladali Šveđane za bronzu ali smo ostali bez OI, ispričao je Knežević.

Komentator Srđan Knežević trebao je da bude sklonjen nakon komentara tokom duela s Hrvatskom ali su ga igrači spasili otkaza.

- Igrači su stali uz njega i pružili mu podršku ali mislim da je ključ bio Butulija čiji otac je bio političar i uticao je da on ne dobije otkaz.

Knežević žali za uspjesima reprezentacije jer je bilo potencijala za medalje.

-Žalim jer smo na vrhuncu snage imali sankcije. Imali smo talentovane generacije. Starija generacija juniiora je bila prva u Rijeci, mi smo bili treći u Španiji. Ušao sam u reprezentaciju 1990. godine i igrao s asovima poput Vujovićem, Isaković, Bašićem ali smo na kraju bili četvrti na SP. Bilo je kvaliteta za medalju ali su česti bili nesporazumi u selekciji. Nedostajalo nam je više tolerancije među igračima. Previše smjena trenera, nije bilo kontinuiteta i o to se reflektovalo na igrače gdje se stvarala nervoza. Onda dolazi i momenat gdje se igrači ne slažu kako treba. Baš žalim zbog toga jer je kvaliteta bilo, poručio je na kraju Knežević koji je odigrao 136 mečeva za nacionalni tim.

Ofarban kao tigar

Knežević nam je otkrio da je bio jedan od rijetkih koji nije želio da se ofarba u plavo tokom boravka u Partizanu. Nakon plasmana u polufinale Kupa pobjednika kupova odlučeno je da se svi ofarbaju.

– Svi su se ofarbali nakon pobjede nad Nidervircbahom. Svi su bili mlađi, a ja u početku nisam htio. Nagovarali su me dvije sedmice, pa sam se jedini ofarbao i to kao tigar. Ako već moram da budem ofarban, onda sam želio nešto drugačije. Frizer je nudio opciju leoparda ili tigra, a Rodman je tada bio leopard, pa sam zato izabrao tigra – uz osmijeh kaže Knežević.

Osam funkcija

Knežević nije bio uspješan samo na terenu, već i van njega. Tokom boravka u Gepingenu obavljao je čak osam funkcija.

– Imali smo veoma uspješan period u muškom klubu, gdje smo dva puta osvajali Kup EHF. Kada sam došao, bili smo tek na 16. mjestu, ali smo brzo podigli nivo igre i dobrim potezima došli do vrha, gdje smo bili peti, pa šesti. U ženskom klubu sam preuzeo ekipu koja je imala veliki dug. Uspjeli smo da svake sezone vraćamo dug i budemo u vrhu, što je veoma teško. U klubu sam preko 20 godina. To pokazuje koliko me cijene, iako sam došao kao stranac. Bio sam igrač, pomoćni trener muškog tima, asistent generalnog direktora, trener ženskog tima, generalni direktor, sportski direktor muškog tima, menadžer, te direktor akademije.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.