Goran Stupar za "Glas" o karijeri i voljenom klubu: Borac mora da stvara!

BANjALUKA - Rukometni klub Borac jedan je od rijetkih timova na prostoru bivše Jugoslavije koji može da se pohvali sa dva najvrednija evropska trofeja. Osim titule šampiona Evrope iz 1976. godine Banjalučani su slavili i u Kupu IHF 1991. godine.

Upravo je ta zlatna generacija pokazala put kojim banjalučki rukomet treba da ide kroz svoju istoriju. Naime, tim koji je osvojio ovaj evropski trofej sačinjavali su većinom domaći igrači pa je ekipa popularno nazivana "banjalučki vrtić", jer joj je prosjek bio 19 godina.

Domaći trener, domaći igrači, puno rada i kvalitetna pojačanja krunisani su pobjedom u velikom finalu protiv tada veoma jake ekipe CSKA. Član tadašnje ekipe bio je i Goran Stupar. U to vrijeme bio je jedan od najtalentovanijih bekova u bivšoj državi. Nažalost povreda ga je rano omela da napravi još bolju karijeru. Uvijek je bio uz svoj Borac. Često je donosio poklone, davao podršku, a tako je bilo i sada kada se klub opet nalazi u veoma teškoj situaciji.

- Došlo je do situacije da se mora pomagati na bilo koji način klubu i da moramo spasavati što se spasiti može. Imao je Borac često krize u ovih svojih 75 godina. Nije sve u našoj istoriji bio put posut cvijećem, bilo je tu i dosta trnja, ali je Borac uvijek bio skroman. Ekipe koje su osvojile titulu šampiona Evrope kao i moja generacija koja je osvojila Kup IHF je uvijek bila skromna. Nije tu bilo prevelikih zahtjeva. Domaći kadar, dobar rad i ulaganje u svoje igrače uz normalne uslove Mislim da je to najbolji put za izlazak iz krize. Da se u budućnosti okrenemo svojoj djeci, našoj školi da bismo imali što više svojih igrača. Ako nam negdje nedostaje igrač, onda treba da bude dovedeno kvalitetno pojačanje. Moja želja je da Banjaluka u narednom periodu pokaže da je rukometni grad, da pruži podršku momcima da bi oni pronašli izlaz iz krize. Siguran sam da to zaslužuju, jer se ljubav pokazuje upravo u teškim trenucima. Sramota je da ih bodri 200-300 ljudi, jer siguran sam da zaslužuju veću podršku, rekao je Stupar.

GLAS: Za Vaš rukometni put najzaslužniji je, nažalost, pokojni Braco Pavlišin. Kako ste se odlučili za ovaj sport?

STUPAR: Rukomet je u to vrijeme bio logičan izbor jer je bio najpopularniji sport. Imao sam sreću da sam išao u Osnovnu školu "Braća Pavlić", gdje je radio Nikola Pavlišin. To je put kojim i sad treba da idemo i radimo. Kod Nikole kod god je znao nešto s loptom išao je na rukomet. Imao je ogromnu ljubav prema rukometu i bio je zaista odličan u radu s mladima. Neumorno je prenosio svoje znanje i uticao na brojne mladiće da se bave ovim lijepim sportom. Iz te škole je izašao zaista veliki broj kvalitetnih igrača i reprezentativaca. Ne samo u mojoj generaciji, već i kasnije. Volio bih zaista da se njegovo ime više spominje, jer je to zaslužio. Sigurno da bi bilo lijepo da bude napravljen memorijal u njegovu čast, sa mladim ekipama. Volio bih zaista da se u budućnosti pojavi neko sličan Nikoli da se toliko predano daje rukometu i stvara buduće naraštaje rukometaša.

GLAS: Zlatna generacija Borca je stvarana godinama. Kruna svega bio je evropski trofej 1991. godine.

STUPAR: Upravo tako. Počeo sam da treniram rukomet sa nekih 10 godina, a već sa 14 godina sam bio u Borcu. Bila je to zaista veoma talentovana generacija koja je od starta imala taj pobjednički mentalitet. Osvajali smo sve, počelo je sa Malim olimpijskim igrama, zatim je nastavljeno osvajanjem titula šampiona BiH i Jugoslavije u mlađim kategorijama. Kroz ta takmičenja smo stekli pobjednički mentalitet i dodatno se uigravali. Nažalost u seniorskoj konkurenciji nismo došli do titule šampiona u prvenstvu Jugoslavije, ali smo osvojili Kup. Kruna svega je zaista bio taj trofej u Kupu IHF.

GLAS: Na putu do trofeja savladali ste zaista sjajne ekipe. Kako sada gledate na taj period i šta je po Vašem mišljenju donijelo trofej u Banjaluku, jer je jasno da na početku takmičenja niste bili među favoritima.

STUPAR: Na startu zaista nismo bili među favoritima, mislim da su nas mnogi na početku potcijenili, posebno kad su vidjeli starost ekipe. Ali nama je ta mladost bila zaista veliki adut, kao i činjenica da smo dugo igrali zajedno i osvajali trofeje. Stekli smo taj pobjednički mentalitet kroz takmičenja i nikad se nismo predavali. Upravo to je bilo presudno. Nama je najteži meč bio u polufinalu protiv Tusem Esena. Izgubili smo prvi meč sa sedam razlike, ali nismo pali. Odigrali smo sjajan revanš u Banjaluci i prošli u finale. Za Nijemce su tada igrali Johan Franc i Aleksandar Tučin. Legendarna utakmica. Mnogo je tad pomoglo iskustvo Zlaje Arnautovića koji se tada opet aktivirao. U finalu protiv CSKA smo odigrali sjajno prvi meč, stekli veliku prednost, a onda u revanšu to sačuvali. Zaista smo znali to da proslavimo i bili smo kao porodica.

GLAS: Da nije bilo rata da li je Borac mogao da nastavi sa osvajanjima trofeja i u narednim godinama? Često upravo ističemo taj prosjek godina kao i to da je tek trebalo da prikažete najzrelije partije i da steknete dodatno iskustvo.

STUPAR: Iskreno teško bi tadašnja ekipa ostala na okupu i da nije bilo rata. Jednostavno u tom periodu već su počeli da se pojavljuju klubovi koji su ulagali značajna sredstva u rukomet. Mi smo u Borcu pretežno igrali za stipendije. A tada su se već pojavili Zagreb, Proleter, beogradski klubovi Crvena zvezda i Partizan koji su željeli da ulože sredstva da bi napravili jake timove, tako da teško bismo sačuvali ekipu na okupu, jer su ti klubovi već pratili naše partije i krenuli da uzimaju igrače iz Banjaluke. Prije naše generacije Zagreb je već bio uzeo Iztoka Puca i Patrika Čavara i želio je i još neke od igrača iz tadašnjeg tima. Zagreb je kasnije osvajao titule s našim igračima.

GLAS: Upravo ta 1991. godine za Vas je bila jedna od najuspješnijih. Pored trofeja u Kupu IHF osvojili ste i Svjetsko prvenstvo u mlađim kategorijama sa reprezentacijom Jugoslavije. Bili ste član jedne od najtalentovanijih generacija u kojoj su bili između ostalog Nenad Peruničić, Nedeljko Jovanović, Igor Butulija i još mnogi.

STUPAR: Zaista sjajna godina koju ću vječno pamtiti. Imali smo moćnu reprezentaciju pred kojom je bila sjajna budućnost. Za mene je bila godina iz sna. Bio sam u idealnom timu, osvojio zlato, trofej s Borcem. Vjerujem da bismo zaista imali šta da pokažemo, jer smo imali veoma talentovanu generaciju. Ali nažalost uslijedio je rat i sankcije. To mi je možda i najgori trenutak u sportskoj karijeri. Spremali smo se za Olimpijske igre u Barseloni i onda 20 dana pred start takmičenja dobijamo informaciju da ne idemo. Kakav je to šok bio za nas. Bukvalno su nam srušili snove. Imaš 20 godina, sanjaš uspjeh na najvećem takmičenju i onda dočekaš da sav trud sruše sankcije. Nažalost te sankcije su i te kako uticale na našu generaciju, jer smo u najboljim godinama ostali bez šanse da se dokažemo u reprezentaciji.

GLAS: Sigurno je da ste imali šta da pokažete jer ste upravo pred Barselonu pokazali koliko je kvalitetna bila ta generacija.

STUPAR: Igrali smo Svjetski kup u Švedskoj gdje smo savladali sve rivale prilično ubjedljivo. U finalu smo poraženi od Švedske i već tada je bilo nagovještaja da imamo talentovanu generaciju. Sli sve se promijenilo zbog rata i sankcija. Izgubili smo mislim na tadašnju moju generaciju najbolje godine u kojima je trebalo da pokažemo sav svoj talenat. Mene duša boli zbog jedne stvari. Francuzi su u tim godinama dolazili U Jugoslaviju da bi učili rukomet. Kako se stvaraju igrači, kult reprezentacija. Često su gledali naše utakmice i treninge i nakon toga su postali rukometna velesila. Nije im problem bio da uče od tada boljih. Zato su i napravili sjajan iskorak i osvojili pregršt medalja na evropskim, svjetskim prvenstvima, Olimpijskim igrama. Dok smo se mi izgubili. Imali smo nekih nesuglasica u savezu, pogrešnih poteza, ne bih baš o svemu da pričam, ali nažalost propustili smo šansu. Bilo je tu previše nekih ličnih interesa mnogih ljudi iz saveza, da ne ulazim u te stvari.

GLAS: Rat je donio i raspad šampionske ekipe Borca. Igrači su otišli u Beograd i Zagreb i nakon toga je većina napravila zaista impresivne karijere. Jović na jednu, Knežević, Marković, Vi na drugu stranu.

STUPAR: Imali smo rat i nesrećne sankcije koje su nas rasule po svijetu. Dio generacije koji je otišao u Zagreb je zaista napravio sjajne uspjehe. Osvojili su Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo i napravili temelje iz kojih je hrvatski rukomet došao do medalja. I danas često spominju banjalučku školu i uticaj na uspjehe. Nažalost mi koji smo otišli u Srbiju smo dočekani sankcijama i to u najboljim godinama.

GLAS: Upravo u tim godinama čini se da je popularnost rukometa u Srbiji bila na vrhuncu.

STUPAR: Liga je zaista bila veoma kvalitetna, ekipe su bile pune odličnih igrača, ali smo nažalost igrali samo prvenstvo Jugoslavije. Bio sam u Partizanu gdje smo odigrale neke od antologijskih mečeva, ali bez izlaska u evropska takmičenja sve to je pomalo gubilo smisao pa sam odlučio da odem u Njemačku. Osvojio sam dvije titule i dva Kupa s Partizanom u tim sezonama i tako sa maksimalnim učinkom otišao u Njemačku.

GLAS: U tom periodu važili ste za jednog od najtalentovanijih bekova. Ipak povreda Vas je značajno omela da napravite još uspješniju karijeru.

STUPAR: Rano sam se povrijedio. Imao sam samo 22 godine i nakon povrede više to nije bilo isto, niti sam mogao da se vratim na taj željeni nivo. Istina je da sam igrao u kvalitetnim ekipama, najjače prvenstvo na svijetu, ali to više nije bilo ono što sam ja želio. Nisam bio u potpunosti srećan. Izgubio sam volju i to se onda svakako odrazilo na karijeru.

GLAS: Napravili ste tad prilikom prelaska u Njemačku vrijedan transfer. Kako je do njega došlo, upravo zbog te činjenice da Liga Jugoslavije tada zbog sankcija nije bila praćena?

STUPAR: Prilikom odlaska u Njemačku dobio sam zaista vrijedan ugovor. Mislim da je tadašnjih 200.000 maraka bilo. Ono što bih ja savjetovao mladim rukometašima upravo zbog svoje karijere je da ulažu i u svoje znanje i obrazovanje. Doživio sam povredu mlad sa 22 godine i iako sam igrao na vrhunskom nivou, sve to je novac koji lako i brzo nestane. Puno igrača ne zna čime će se baviti nakon završetka karijere. Apelovao bih na mlade igrače da misle o tome i da razmišljaju šta nakon karijere. Evo najbolji primjer je član naše generacije doktor Draško Prtina. Kada smo se vraćali s mečeva on je dok smo mi spavali i odmarali učio. Danas ima dvije specijalizacije, cijenjen je u svojoj struci i takve primjere treba da ističemo. Lijepo je kad zaradimo novac u jednom momentu, ali treba razmišljati dugoročno.

GLAS: Umjesto rukometne krenuli ste da gradite ugostiteljsku karijeru.

STUPAR: Ukazala mi se šansa da odem u Berlin i da počnem da radim. Iako sam u tom momentu imao zaista neke lijepe ponude od Tusem Esena i Vupertala odlučio sam da ih ne prihvatim i posvetim se novim izazovima. U Berlinu sam se nakon četiri godine vratio rukometu. Igrao sam za Fihse, koji je tada igrao u drugoj Bundesligi zbog poziva svog prijatelja Jerga Hermana. Oni tada nisu imali novac i vratili su neke stare igrače  Zaista sam uživao u tom periodu i bili smo začetnici povratka tog kluba u elitu. Kasnije sam imao ponudu i da nastavim kad je Bob Haning bio preuzeo klub. Ipak u tom momentu više nisam mogao da izdržim. Četiri restorana, troje djece, sve to je uticalo da se zahvalim na ponudi i posvetim ugostiteljstvu.

GLAS: Tokom prvenstva u Njemačkoj bili ste često domaćin našim selekcijama. Dolaze li sad naši igrači u Vaše restorane?

STUPAR: Volim da se družim sa našim ljudima i to je najmanje što mogu da uradim, da ih dobro ugostim. Često dolaze naši igrači. U skorijoj prošlosti bili su tu Petar Nenadić, Dejan Perić, Dejan Milosavljev. Volim da pričam o rukometu i sportu uopšte sa njima. Pratim šta se dešava u svijetu rukometa.

GLAS: Mogu li Borac i Srbija napraviti iskorak i da rukomet opet bude među najboljim sportovima?

STUPAR: Krajem devedesetih i početkom 2000. godine smo osnovali rukometnu školu Cepelin. U Banjaluci nije bilo škole rukometa. Kasnije su krenuli Banjaluka i Borac. Ono što me raduje je da imamo djece u mlađim kategorijama. To je lijepo vidjeti. Ne možemo sad reći da je sve loše bilo u prošlom periodu. Oživljena je rukometna liga osnovih škola, koja je baza za mlade, zatim su osvajane titule u seniorskoj, ali i mlađim kategorijama. Jasno je da treba znanja i strpljenja da se stvaraju igrači iz svojih redova i to je jedini ispravan put. Domaći igrači i nekoliko kvalitetnih pravih pojačanja. Pogrešno je reći da je sav period pod direktorom Vladimirom Branković bio loš. Jasno je da je bilo i dobrih i loših stvari. Ali u posljednje dvije godine kao da se izgubio kurs. Ne bih o finansijama, jer imaju službe i revizije koje će to utvrditi. Moramo da u Borac dovodimo najtalentovaniju djecu iz regiona. Čini mi se da je dolaskom Darka Savića došla i neka nova energija koju treba da iskoristimo u pozitivnom smislu.

GLAS: Borac je tokom svoje duge i bogate istorije često imao uspone i padove.

STUPAR: Borac je imao u prošlosti stanove i lokale. Grad je vodio računa o tome, iako smo mi u klubu bili zaista skromni sa zahtjevima. Sada smo došli u situaciju da imamo samo jedan lokal u vlasništvu i očigledno da je ta situacija slabo iskorišćena.

GLAS: Vaša generacija je rasuta po cijelom svijetu. Koliko uopšte uspijevate da se okupite i da li ste u kontaktu?

STUPAR: Zaista nas ima svuda. Družimo se koliko možemo. Okupili smo se bili na 30 godina od osvajanja Kupa IHF. Skoro sam baš bio u Zagrebu gdje sam se vidio sa Senjaninom Maglajlijom, zatim Božidarom Jovićem i Andrejom Golićem. Kad dođem u Banjaluku vidim se sa Draškom Prtinom, Deanom Kneževićem. Tu je i Goga Marinković. Volio bih da se opet okupimo.

GLAS: Zanimljivo je da ste i posljednji najbolji sportista Bosanke Krajine u izboru našeg lista. Izabrani ste za najboljeg 1991. godine.

STUPAR: Dobro se sjećam te dodjele. Za mene je ta 1991. godina bila najuspješnija u karijeri. Osvojili smo kup IHF, bili svjetski šampioni s Jugoslavijom, a izabran sam i u idealnom timu, tako da sam i očekivao priznanje. Dodjela je bila u Domu kulture, svirao je Kemal Monteno i baš nakon dodjele je otpjevao "Nekako s proljeća".

GLAS: Kako sada gledate na moderni rukomet, koliko Vam se sviđa činjenica da je igra znatno ubrzana u odnosu na period kada ste igrali?

STUPAR: Rukomet je postao puno dinamičniji. Znatno se ubrzao i postao više atletski sport. Ali opet izgubio je neku draž, onu finesu i prelijepe poteze. Moram napomenuti da sam tokom boravka u Borcu bio saigrač s Zdravkom Rađenovićem. On se vratio u klub sa 38 godina. Teško je sad mlađima opisati koliki je to bio virtuoz i šta je sve mogao s loptom. Imao sam 18 godina i samo treniranje s takvim velikanom je bilo vrhunsko iskustvo. Zaista smo svi mogli puno da naučimo.

GLAS: Tokom boravka u Partizanu bili ste učesnik i sjajnog finala protiv Crvene zvezde. I nakon 30 godina o njemu se i dalje priča, a upravo je Vaš gol riješio pobjednika.

STUPAR: Crvena zvezda i Partizan su uzeli pet igrača iz Borca. Kada se sjetim tog meča odmah se naježim. Nedavno sam bio u "Areni" na košarci i zaista uz uvažavanje svih to nije ni blizu atmosfera koja je tada vladala na rukometu. Ljudi nisu svjesni kakva je tad bila atmosfera. Praktično ratno stanje, kapacitet je bio značajno premašen, onda petarde, baklje, dim tokom meča. Neopisivo je bilo, nije se moglo disati. Na kraju smo slavili nakon sedmeraca, a posljednji sam postigao upravo ja. Inače Neđo Jovanović je dao gol za produžetak. I danas kad sretnem Dragana Škrbića i Nenada Peruničić prva priča je o tom finalu. Ljudi su tokom karijere osvojili brojne trofeje i titule, ne mogu da prežale taj meč. Odmah ide ta priča da li smo pomjerili loptu sa 13 na 11 metara. Zaista prelijepo sjećanje

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.