Godina bez rukometnog velikana

DOBOJ - Kako vrijeme leti. Kao da je bilo juče, a evo, minula je godina otkad je rukometni svijet potresla vijest da je sa životne scene otišao Đorđe Lavrnić.

Sa njim kao da je nestao i jedan dio grada. Bez obzira na to što u Doboju nije rođen, osjećao se, bar tako je govorio, kao kod svoje kuće, a Dobojlije su ga prihvatile kao svoga još dok nisu ni znale da će biti njihov sugrađanin. Prirastao im je za srce još onih davnih šezdesetih godina minulog vijeka kada je rado dolazio u ovaj grad sa Krivajom, čiji je bio član i kada je svojim majstorstvom očaravao ovdašnje ljubitelje rukometa. Nastupao je i za reprezentaciju takozvane dobojske zone na Međunarodnom rukometnom turniru koji će kasnije izrasti u najznamenitiju klupsku rukometnu manifestaciju na svijetu.

Poslije je opčinio i cijeli rukometni svijet, koji se divio ljevorukom bombarderu i njegovim prepoznatljivim igrama za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je nastupao 137 puta i postigao ukupno 468 golova.

Jednostavno, postao je građanin svijeta. Mogao je da bira gdje će da živi, a on se odlučio za Doboj. Zbog toga su Dobojlije bile ponosne, jer Đoko je postao dio njih, pravi reprezent grada u kojem je rukomet sport broj jedan, a "Turnir šampiona" po kome je prepoznatljiv na planeti.

A Đoko je ostavio mnogo toga što će da nas nadživi. Nije samo zlatna olimpijska medalja, koju je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio u Minhenu i bio jedan od najzaslužnijih što su se prvi put rukometaši ispeli na pobjedničko postolje, to priznanje koje zaslužuju samo rijetki, istinski sportisti, što ga je izdvajalo od ostalih, običnih ljudi. To je, prije svega, njegova ljudska veličina, skromnost. Nikada se svojim uspjesima nije hvalio, a kamoli to koristio za svoju ličnu promociju, jer to mu nije bilo svojstveno. Svoju igračku karijeru okončao je u dobojskoj Slogi, koja je tada bila član Prve savezne lige Jugoslavije, možda u to vrijeme i najjače u Evropi, a poslije je svoje ogromno znanje i iskustvo prenosio na mlađe. Bio je trener u Slogi, a nije se libio ni da pomogne ženskom rukometnom klubu kada se to od njega tražilo.

I u posljednje vrijeme, kad mu je zdravlje bilo narušeno, bio je tu sa svojim sugrađanima, na ulici, u kafiću, na sportskom terenu i uvijek se interesovao kako je u Slogi, hoće li doći bolji dani. Radovao se svakom "Turniru šampiona", jer na njemu se susretao sa svojim saigračima iz slavne olimpijske reprezentacije. Na pretposljednjem, lani, družio se sa Miloradom Karalićem, predstavnikom svoje generacije koja je osvojila prvo zlato na Olimpijadi.  

Ostale su uspomene, sjećanja na Đorđa Lavrnića, istinsku sportsku veličinu koja se preselila u legendu.

Veterani

Na godišnjicu smrti, u nedjelju, Đokino vječno počivalište na Šušnjarima u Doboju posjetili su njegovi prijatelji, veterani Sloge. Došli su da zapale svijeće, polože cvijeće i prisjete se dana koje su proveli zajedno na sportskom terenu, u klubu, u druženju u njegovom kafiću "Žorž". Sa njima je bio i Đokin brat, Rajko Lavrnić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.