Feljton:Petar Pero Perović, banjolučka rukometna legend

Do rata djetinjstvo je bilo srećno, bezbrižno, a onda tokom rata seljakanje od mjesta do mjesta u Crnoj Gori, glad, težak život koji samo može donijeti rat

DJETINjSTVO prekida Drugi svjetski rat. Do rata djetinjstvo je bilo srećno, bezbrižno, a onda tokom rata seljakanje od mjesta do mjesta u Crnoj Gori, glad, težak život koji samo može donijeti rat. Polazak u školu donio je nove obaveze. Škola, rad i igra. Dvorište i voćnjak Perovića bili su puni razdragane djece koja su se igrala od zore do mraka. Tako da ni prekidi kad se radilo nisu bili teški. Najčešće se igralo na pijesku, zatim dolaze "prave" igre: lopta, čamac, veslanje, plivanje, sankanje, klipe i pale, igre s loptom. Neumorno, satima, trčalo se za krpenjačom, viša faza bila je kad se od svinjskih mjehura pravila lopta, pa lopta teniska. Dug je put bio do prave fudbalke, do "pravih" utakmica između tadašnjih naselja grada. Za pauze od igre bila je obavezna užina, sva djeca dobijala su komad hljeba namazan mašću, pekmezom. Sporove nisu rješavali roditelji, nego akteri sukoba. Igre u dječijem uzrastu imaju ogroman uticaj na formiranje karaktera. Možda je i to opredijelilo Peru Perovića da mu drugi život bude sport, koji ima značajnu ulogu u obrazovanju i vaspitanju. Do 1940. godine završava osnovnu četvororazrednu školu. Sjećajući se tog dijela života Pere Perovića, jedan od 38 učenika svih svojih drugova iz prvog razreda. Navodi ih po azbučnom redu. Za svakog ima lijepu riječ, dvoumi se samo za jednoga, Olafa Angelusa, da li je bio Šved ili Norvežanin, mislim ovo drugo. Za upis u gimnaziju (1940. godine) polaže uspješno prijemni ispit. Rat prekida školovanje koje nastavlja poslije rata (drugi razred gimnazije) u Partizanskoj gimnaziji. Profesori su bili drugi roditelji (među polaznicima bilo je i ratne siročadi), izvanredni stručnjaci, prije svega, dobri ljudi. Vrijedno se učilo; propušteno se učilo na obaveznom učenju - kružocima; slabih ocjena nije smjelo biti. Vladao je takmičarski duh, što bolje, više i brže učiti. Učenici su predlagali i takmičenje s redovnim učenicima čuvene banjolučke "realke". Kakva je to bila škola najbolje pokazuje činjenica da su svi učenici nastavili školovanje s uspjehom i srednju školu. Bile su to generacije, brzo i rano sazrele. Gotovo da nestašluka nije bilo, ali je zato bio značajan angažman na radnim akcijama svake nedjelje (najčešće su bile raščišćavane ruševine). Najveća propaganda vršila se za upis u vojne škole. Vođeni su i pojedinačni razgovori. Učenici su "ubjeđivani" da se upišu u vojne škole. U porodici je bilo dosta oficira (među ostalim i rođeni brat Radovan). Jedina mogućnost da se ne upiše u vojnu školu bila je izazivanje težeg incidenta (tuče), ali se Pero Perović odlučio za "opaku narav" - pobio se s jednim drugom i proglašen je nepodobnim za vojnu službu i zbog "naopake naravi" prestaje dalje ubjeđivanje. Upisuje srednju tehničku školu, završava je s uspjehom. Kod dobrih profesora uz naporno učenje i gotovo svakodnevne radne akcije (pošumljavanje, snabdijevanje škole, grada i domova ratne siročadi drvima, izgradnja lokalnih puteva). Poslije uspješno završene srednje škole završio je višu pedagošku školu. Piše Zdravko MARJANAC

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.