Feljton: Petar Pero Perović, banjolučka rukometna legend

Prijateljstva koja su započela na rukometnom terenu, nastavila su se i van njega, a gotova sva traju i do dana današnjeg

PETAR Pero Perović tokom čitave svoje karijere bio je omiljen među saigračima, trenerima i sportskim radnicima koji su ga smatrali svojim prijateljem. Oni su o njemu uvijek imali, a i danas imaju samo riječi hvale. Prijateljstva koja su započela na rukometnom terenu, nastavila su se i van njega, a gotova sva traju i do dana današnjeg. Vladimir Jović: Peru Perovića poznajem više od 50 godina još iz vremena kad se igrao veliki rukomet, ja mladić od 17 godina, a Pero koju godinu stariji, moj prvi sportski kapiten. Slobodno mogu reći da smo provodili najljepše godine naših života kako na sportskim terenima, tako i drugujući u privatnom životu. I ne bez ponosa mogu reći da nikad, ama baš nikad, među nama nije bilo nijednog mrkog pogleda, niti grube riječi. Možda iz razloga što smo jednako mislili o istim stvarima, jednako uživali u prijateljstvu i svemu onome lijepome što nam je život darovao. A, Pero je poseban čovjek. Ne poznajem nikog sličnog njemu. Prvi utisak koji ostavlja na čovjeka je snaga, ne samo fizička, nego i mentalna. Peri je uvijek sve bilo jasno. Brzo, vrlo brzo, procjenjuje i najkomplikovanije situacije i isto tako brzo donosi najbolje moguće odluke. Elokventan je i lucidan, izuzetno duhovit i inteligentan, ali po potrebi i cinik, kada treba poniziti nedoličnog sagovornika. Oštro i brzo reaguje i to bez uvijanja, na sve strane bezobrazluka, na način koji ne trpi kontra odgovore. Vrlo je uredan i sistematičan. Veće projekte rješava nakon velikog planiranja. Godinama je bilježio događaje u vezi sa Rukometnim klubom Borac. Nezamislivi posao bi bio izdavanje monografije kluba bez Perine arhive i fotografija, koje je godinama uredno slagao. Cijeli svoj život je bio pun poštovanja prema ljudima vrijednim poštovanja, svojim profesorima, umjetnicima i drugim dobrim ljudima. Pero je veliki esteta, posebno u likovnoj umjetnosti. Godinama je skupljao umjetničke slike, ali i reprodukcije velikana slikarstva. A, kakav je tek sportista bio. Kao i većina iz naše generacije, oprobao se i u drugim sportovima, fudbalu, odbojci, kajaku. Pero je istinska sportska veličina šampionskog kova za kojeg ne postoji nedostižan cilj. Igrač i vođa ekipe, koji se nikad ne predaje unaprijed, koji preuzima odgovornost za ishod utakmice kad se drugima tresu ruke, koji na terenu doslovno izgara. I danas nakon toliko godina, naježim se kad se prisjetim koga smo sve pobjeđivali u bivšoj državi, ali još više u Evropi. Pero je bio glavni igrač, oko njega se sve vrtilo, bodrio je saigrače, podizao ih ako posrnu, ispravljao je tuđe greške, a ako se utakmica izgubi, pronalazio je snagu da čestita rivalu na trijumfu. Bio je kapiten Rukometnog kluba Borac, ali i državne reprezentacije. Po završetku rukometne karijere bio je savezni državni selektor. Na žalost po rukomet, prekratko, ali to je duža priča. Petar Pero Perović je visok moralan i čestiti čovjek, istkan iz plemenitih materijala. Uvijek je spreman pomoći ljudima u nevolji. I znanin i neznanim. Istinska moralna i ljudska vertikala, neko na koga se čovjek zaista može osloniti. Stoga nije čudo što ne postoji valjda nijedno priznanje sportsko ili društveno, kojeg nije dobio za aktivnosti kojima se bavio. Moje lično priznanje koje želim odati Peri je činjenica da je on doslovno spasio cijelu našu generaciju od profesionalizacije rukometa. Nije dozvolio da novac iskvari međuljudske odnose među nama. A, prijetnja za to je bila uistinu velika. Naše sportske karijere započeli smo i završili kao amateri. Bilo mi je čast i veliko zadovoljstvo živjeti i vjerovatno najljepši dio svog života provesti uz čovjeka kakav je bio i ostao Petar Perović. Pera Pupić: U svojoj dugogodišnjoj sportsko-rukometnoj karijeri prvo kao igrač, pa sudija i na kraju kao funkcioner i predsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije imao sam prilike da se upoznam i družim sa mnogim osobama. Mnoge od njih i danas čuvam u srcu. Jedno od takvih je svakako Petar Perović, moj velik prijatelj. Sa Perovićem prijateljstvo mi mnogo znači, ono je ostavilo dubok trag svih ovih decenija. Iskreno mogu da kažem da je to čovjek u kojeg sam uvijek nalazio pravog i iskrenog prijatelja. Kao sudija često sam sudio Borcu, a samim tim i Peri Peroviću. Kao kapiten tog velikog kluba bio je pravi vođa ekipe. Uvijek je bio dobar saradnik na terenu. Svojim držanjem i ponašanjem bio je uzor svojoj ekipi. Imao sam sreću da sudim derbi susrete, koji su često odlučivali o prvaku države, osvajaču Kupa i u njima je skoro uvijek akter bio Borac. To i jesu bile derbi utakmice, ali su za mene bile izazov i prava poslastica za suđenje. Pravi sportski ton tim utakmicama su davali, prije svih, takvi igrači kao što je bio Petar Perović. Iako su to bile utakmice od prvorazrednog značaja, ipak je na prvo mjesto izbijao sportski duh i prijateljstvo, koje se osjećalo tokom samog susreta. Sa godinama prestaje aktivno igranje i suđenje. Druge aktivnosti u sportu zauzimaju svoje mjesto. Kao predsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije imao sam i dalje zadovoljstvo da sarađujem sa Perom. Tu se naše prijateljstvo nastavilo i dalje. Zajedničkim radom u jednom od posljednjih predsjedništva Jugoslavije ono se još više učvrstilo. Danas, kada nas više ne vezuju rukometne obaveze, kada se rijetko viđamo, kada telefon zazvoni i kada se sa druge strane žice javi Pero Perović neizmjerno se obradujem. Onda tek shvatim šta znači dugogodišnje iskreno prijateljstvo koje se ne zaboravlja, koje je čisto i od srca za cijeli život. (Kraj) Piše Zdravko MARJANAC

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.