Feljton: Petar Pero Perović, banjolučka rukometna legend

Pero Perović zbog svoje dobrote, ljudskosti i sportske veličine oduvijek je bio i još uvijek je omiljen među svojim prijateljima

PETAR Pero Perović zbog svoje dobrote, ljudskosti i sportske veličine oduvijek je bio i još uvijek je omiljen među svojim prijateljima. Oni o njemu imaju samo riječi hvale, a mi smo izdvojili samo neke. Nikola P. Vučković: Rukometni klub Borac = Pero Perović i, dovoljno je rečeno da se zna o kome je riječ. Jer, sigurno je, Peru "Borčevog" velikog borca poznaje pola Banje Luke. Poslije 50-tih godina sa svojim, svima dobro znanim vršnjacima, bio je pionir (onda, takozvanog malog) rukometa. Sljedbenici pomenutih rukometnih pionira kapitena Pere, nedugo zatim, pošto im je bio mali vrh tadašnje države, ispeli su se na rukometni vrh Evrope. Slava igrača je relativno kratka i prolazna jer se kasnije posvećuju svojim zanimanjima i porodici. Malo je onih koji pored svojih životnih obaveza nađu vremena da i dalje budu u neposrednoj blizini svog kluba i pomažu razvoju i napredovanju zatečene generacije. Međutim, ono prvo - igrati, mnogo je lakše nego ono drugo - biti savjetodavac i saradnik. U međuvremenu, iz osnova su promijenjene društvene, ekonomske i političke okolnosti. Kroz sve protekle godine Pero je ukazivao na sadašnju rukometnu stranputicu. Ali, sve je urušeno, pa je i junak ove priče, jedan od neshvaćenih usamljenika. Pero danas, sigurno ne bi bio tu, u nekoj novoj igri koja se i dalje zove rukomet. Odgovori današnjih biznis-moćnika jesu: "Neće moći", ili "Ne talasaj". Nevidljiva je za širu javnost Perina ljudska i pedagoška veličina kao i ljubav prema mladima. On čak "pravi izlete" i u druge sportove, opet u susret mladima. Pošto je u neprekidnoj i dugogodišnjoj vezi sa rukometom, Pero raspolaže sa "brdom" sređenih pisanih tragova i dokumenata istorijske vrijednosti. Iako u odmakloj dobi, još uvijek ima šta da kaže. Nažalost, "korisnika" takvih usluga je malo. Pero, kao i mnogo drugi iz njegove generacije, nije živio od rukometa, nego za rukomet. Ipak, i uprkos svemu, takvi kao on, nikad ne odustaju. I to se da naučiti u sportu. Pero, nastavi uzdignute glave istim putem. Zadovoljan sam što se toliko dugo poznajemo i što smo rukometni istomišljenici. Pero Čivić Bilo je to davne 1948. godine kada sam po završetku jedne prijateljske utakmice u Banjoj Luci, upoznao moga prijatelja i druga Peru Perovića. Od tada pa na dalje, mi smo se više puta susretali na utakmicama velikog i malog rukometa i igrali jedan protiv drugog, ali smo uvijek poslije završene utakmice, bez obzira ko je pobijedio, zajednički sjedili, razgovarali, razmjenjivali mišljenja i iskustva iz rukometne igre i svakidašnjih životnih događaja. Svaki minut našeg druženja, za mene je bio poseban događaj, tako da je naše povremeno druženje preraslo u prijateljstvo. Vremenom naše prijateljstvo je iz dana u dan postajalo sve veće i čvršće, a posebno kada sam sticajem okolnosti poslije završenog studija došao u Banja Luku i zaposlio se u Fabrici drvne industrije "Vrbas". Naše prijateljstvo od tada se još više produbilo i učvrstilo, tako da smo na njegov prijedlog počeli razmišljati o mogućnosti da Rukometni klub Borac postane i izraste u respektabilnu ekipu u malom rukometu. Još uvijek mi je u sjećanju sa kolikim je žarom i entuzijazmom govorio o toj ideji, da bi se na kraju, najviše njegovom zaslugom i ostvarila. Svojom umnom sposobnošću, upornošću, energijom, vrednoćom, poštenjem, urođenom sposobnošću da se približi ljudima i veže za sebe, da im u nevolji pomogne, posebno u posljednjem bezumnom ratu, skromnošću, poštenjem i prijaznošću, stekao je brojne prijatelje, među koje prvenstveno stavljam sebe. Kao igrač Rukometnog kluba Borac, kapiten tima, a kasnije i savezni kapiten bivše nam otadžbine, njegovom uspješnošću i zaslugom, ostvario je sve ono što jedan vrhunski as može da ostvari. Odličan razantni pucač i odbrambeni igrač, zavidne sportske građe, osjećajem za preglednost u igri, fer plej igrač, bez mržnje prema protivničkom igraču iako ga je nepropisno zaustavio ili faulirao, sposoban da podnese poraz i kada suđenje nije bilo korektno, ali isto tako duboko u srcu veseliti se nakon ostvarene pobjede. Takav je bio kao igrač Pero Perović. Posebno za njega u igri, bila je jaka volja za pobjedom na bilo kojoj utakmici, a i tada kada je sticajem okolnosti ekipi prijetio i poraz, znao je žustro bodriti svoje suigrače, što bi na kraju utakmicu Borac veoma često riješio u svoju korist. Mnogo je toga ostalo, što bi se moglo reći, pripisati i ukazati na ponašanje u igri Pere Perovića, moga iskrenog prijatelja i burazera, kako se mi međusobno oslovljavamo. No, na kraju moram reći, da mi je bila velika čast i zadovoljstvo, da sam mogao igrati za tako veliki rukometni klub kao što je Borac, da budem suigrač, drug i prijatelj mome Peri kao i ostalim igračima koji su sa nama igrali za Rukometni klub Borac iz Banje Luke. Vremena su prohujala, uspomene ostale, moj Pero legenda i dika, a naš Rukometni klub Borac nastavlja ići našim stopama. Branko Milanović: Moje poznanstvo sa Perom Perovićem nije "od juče" i nije okrunjeno samo prijateljstvom između nas dvojice: u to dragocijeno kolo našeg života uplelo se mnoštvo nezaboravnih likova i događaja naše lične i porodične sudbine i istorije. Moj otac Vlado i Perin otac Bajo bili su prijatelji još od prve polovine prošlog vijeka, a ja sam, čak i prije Pere, poznavao dobro i njegovog brata Duju, a kasnije i Nikolu i Rašu, i oni su mi, takođe bili dragi, i ostali nezaboravni ljudi. U osnovnoj školi, koja je bila odmah pored moje porodične kuće, Pero je išao u razred ispred mene, i ja se iz tih dana sjećam i njega i njegovog brata Duje, nekoliko godina starijeg od nas. Sjećam se i fudbalskih "derbija" u Boriku, u već zrelijim mladićkim godinama, kada je Pero, kao neprikosnoveni predvodnik "boričanske raje" kritikova svoje saigrače koji nisu hajali za "tehniku asova Borčevog podmlatka", nego su nas nemilosrdno cijepali po nogama, a onda punili našu mrežu golovima. Kasnije, kada sam gledao Peru na rukometnim utakmicama, kao velikana našeg rukometnog sporta, ostajao sam, isto tako, uvijek, impresioniran njegovim džentlmenskim držanjem, koje mu nikad nije dozvoljavalo da prirodnu snagu svoje statue i svoga sjajnog talenta - zloupotrebljava. Ipak, najdublja spoznaja vrijednosti našeg prijateljstva zbiva se u godinama naše poodmakle životne dobi! Kada sam se u ljeto 1995. godine izbezumljen dogodovštinama ratne strahote, vratio sa suprugom u rodnu Banju Luku, Pero Perović, postao nam je oslonac u svemu. Možda može izgledati bizarno da često pomišljam kako bih volio da me Pero nadživi, jer bih tako lakše otišao sa ovoga svijeta, sa toplim osjećanjem da sam imao istinski velikog prijatelja i uvjeren da će on upravo biti taj koji će me spustiti u zemlju na "vječni počinak", kao što je to radio sa toliko naših bliskih i najbližih, ne slučajno, baš on, iz dične crnogorske i banjolučke porodice Perović. Piše Zdravko MARJANAC

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.