Feljton Petar Pero Perović, banjolučka rukometna legend

Kad bi njegova ljevica sijevnula, bez obzira na udaljenost od gola, svi su vidjeli loptu u mreži. Šut je bio kao grom, lopta se kretala brzinom topovskog đuleta, a golmani nisu mogli ni pogledom pratiti let lopte ka uglovima gola

PETAR Pero Perović bio je u jugoslovenskom rukometu prepoznatljiv kao igrač s neobranjivim šutovima. Kad bi njegova ljevica sijevnula, bez obzira na udaljenost od gola, svi su vidjeli loptu u mreži protivnika. Ljevica bi sijevnula kao munja, a šut kao grom, lopta se kretala brzinom topovskog đuleta, a golmani nisu mogli ni pogledom pratiti let lopte ka uglovima gola. Jedan od najboljih igrača svoga vremena, kao najprimjereniji sportista uvršćen je u državnu reprezentaciju Jugoslavije. Debituje u Beču protiv Austrije (19:12 za Jugoslaviju), 17. decembra 1958. godine. Rukomet i u to vrijeme borio se za mjesto pod Suncem. Nije bilo mnogo reprezentativnih susreta, ali je bilo međugradskih. Za državni tim odigrao je 22 utakmice i dao 32 gola, a za reprezentaciju Beograda, Zagreba, Banja Luke, preko 50. Kapiten reprezentacije bio je na 20 reprezentativnih utakmica. Bio je učesnik na četvrtom svjetskom prvenstvu gdje je Jugoslavija zauzela deveto mjesto (Rumuni su bili prvi, a Jugoslavija ih je pobijedila samo nekoliko mjeseci kasnije). U to vrijeme pet igrača Rukometnog kluba Borac igralo je za državni tim (više ih je bilo nego igrača iz Srbije ili Hrvatske). S reprezentacijom Jugoslavije i Rukometnim klubom Borac proputovao je gotovo sve evropske i neke afričke zemlje. Od aktivnog igranja rukometa oprostio se 28. aprila 1964. godine. Sa 35 godina života (još je bio aktivan igrač), Stručni savjet rukometnog saveta izabrao ga je i postavio za selektora rukometne reprezentacije Jugoslavije, a na tom položaju ostao je 17 mjeseci. Već u to vrijeme dolazilo je do nesporazuma među republičkim rukometnim savezima, počinjalo je nezdravo lobiranje i međurepublički nesporazumi u rukometu. Kako se kompromis nije mogao postići Pero Perović se povukao sa položaja selektora reprezentacije. Kao geslo, cilj mu je bio stvaranje nove reprezentativne garniture, bez obzira na republičku i nacionalnu pripadnost. Stvorio je ekipu koja je bila spoj rutine, iskustva i budućnosti. Najviše kritike bilo je zbog uvođenja mladih u reprezentaciju, što se pokazalo kao mudro. To je rezultiralo koju godinu kasnije, kad ta ekipa - "Perinih uzdanica" osvaja bronzanu medalju u Parizu (1970. godine) i zlatnu olimpijsku u Minhenu (1972. godine). Mnogo godina kasnije stigla su priznanja za formiranje "zlatnih", ali samo od igrača koje je tada uveo u reprezentaciju, momaka koji su proglašavani za najbolje pojedince u svjetskom rukometu. Veoma je važno da je uticao na formiranje ličnosti igrača koje je trenirao, gotovo svi su završili razne škole, a među njima je najveći broj završio fakultete, neki su doktorirali i magistrirali, postali vrhunski stručnjaci u svojoj struci. To mu je bilo važno i više nego što ih je naučio rukometnim umijećima. Kao dijete Jelića polja veliki dio vremena provodio je s ostalom djecom na obalama Vrbasa. Uz dječije igre i vragolije brzo su savladali plivačku vještinu, ronjenje, skakanje u vodu na glavu i noge. Kao momčići zaljubljuju se u veslačke vještine, jer je vještina vožnje dajaka i laste značila je na primat i prednost svojim vršnjakinjama i vršnjacima. Ta neograničena ljubav prema Vrbasu, njegovim obalama, dubinama i plićacima, virovima i brzacima opredijelila ga je i za bavljenje veslanjem. I danas je aktivan u Kajak-kanu klubu Vrbas. Pored rukometa, prve sportske ljubavi", bavio se uspješno atletikom, veslanjem, odbojkom, fudbalom. Zato Petar Pero Perović spada u red sportskih velikana, najsvestranijih i najuspješnijih sportista ovih prostora. Piše Zdravko MARJANAC

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.