Feljton: Pero Perović, banjolučka rukometna legenda (3)

Radnici su ga cijenili zbog stručnosti, pravičnosti, iskrenosti, ljudskog poštenja i osjećaja i pomoći svakovremenim njihovim problemima, zdravlju porodica. Brinuo se za djecu radnika, kupovao im je knjige, sveske, obezbjeđivao besplatan prevoz od kuće do škole

PLANSKOM raspodjelom kadrova Petar Pero Perović upućen je na rad u Sarajevo (pošta). Otišao je u JNA, da bi poslije toga bio raspoređen na rad u Lozovac kod Šibenika. Kao perspektivan sportista i stručnjak ostao u Banjoj Luci, gdje je raspoređen na rad u Školu učenika u privredi. Predavao je stručne predmete - metalske struke. Poslije toga zaposlio se u Sreskom narodnom odboru, kao inspektor u Službi za fizičku kulturu. Zaposlio se u osnovnoj školi u Čelincu i Vrbanji: oglednoj školi u Rosuljama kao pomoćnik direktora, pa u "Vuteksu" kao predstavnik za Makedoniju, a onda u "Građevinaru" Gračanica gdje je ostao do penzionisanja. Na svim radnim mjestima postizao je zapažene i primjerne rezultate. Kao radnik u Srezu - u Službi za fizičku kulturu obilazio je sve opštine, radio na popularizaciji sporta - naročito rukometa. Inicirao je izgradnju sportskih objekata, naročito rukometnih i odbojkaških igrališta, a u neke opštine prvi donio rukometne lopte, osnivao sportske klubove, obezbjeđivao opremu, pružao stručnu pomoć. Inicirao je i gradio sportske terene u selima, gradovima, školskim dvorištima, pored zadružnih domova (Čelinac, Srbac, Prijedor, Gradiška, Dobrinja, Bronzani Majdan, Laktaši, Krupa na Vrbasu, Piskavica...). Organizovao je česte demonstracije sportskih igara (rukometa, odbojke, košarke). Svim srednjim školama obezbijedio je sportsku opremu (lopte, mreže...), davao dragocijena stručna uputstva za rad sportskih ekipa. Najčešće je putovao biciklom do svojih sportskih prijatelja. Kao rukovodilac "Građevinara" u Banjoj Luci organizovao građevinsko preduzeće i rukovodio izgradnjom značajnih objekata (fabrika Bosanka - danas Fruktona, osnovne škole "Ranko Šipka", danas "Borisav Stanković", sanaciju bolnice, željezničke stanice, strelišta na Rakovačkim barama, mnogih javnih objekata). Poslije zemljotresa 1969. godine učestvovao je na organizaciji rada na saniranju objekata. Zaslužan je, između ostalog, da je ostao stari luk-ulaz u hotel Bosnu, jer su ga neki htjeli srušiti kao simbol starog i gospodskog. Prema radnicima odnosio se kao drug, a mlađim kao roditelj. Nijedne radosti, ni tuge nije bilo bez njegovog učešća. Radnici su ga cijenili zbog stručnosti, pravičnosti, iskrenosti, ljudskog poštenja i osjećaja i pomoći svakovremenim njihovim problemima, zdravlju porodica. Brinuo se za djecu radnika, kupovao im je knjige, sveske, obezbjeđivao besplatan prevoz od kuće do škole. Mnogi su radije radili na gradilištima u Banjoj Luci, Gračanici, Doboju, Maglaju (nego kod svojih kuća, jer im je obezbjeđivao pristojan smještaj), ishranu, higijenske uslove, zdravstvenu zaštitu, dobru zaradu i stimulanse za uspješan rad. Bio je to kolektiv - porodica, jer nije bilo pojedinca da slavi, a da na proslavi u pročelju nije bilo mjesta za njihovog Peru. Znao je cijeniti rad, odvojiti ga od nereda i javašluka. Mnogi su na prvim kolektivnim putovanjima prvi put bili gosti hotela, restorana; vidjeli Beograd, Jasenovac, Drvar, Kozaru i more. Kolektiv je disao jednim plućima, izgradio smještajne objekte za preduzeće i radnike. Za vrijedne radnike bio je majka, a za neradnike maćeha. Veliki zaljubljenik u svoj grad, njegove građane, Vrbas i njegove obale, sport, entuzijasta i vrstan neimar završio je svoj radni staž, ali ne i aktivnosti kao sportski radnik. "Gotovo da nema države u svijetu da mi se moji radnici tokom prošlog rata nisu javljali, nudili pomoć". S pravom je to zaslužio Petar Pero Perović, čovjek, a legenda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.