Dušan - Duda Ivković, selektor košarkaške reprezentaci

Od 1991. godine vodio sam grčke i ruske timove. Sada, kada preuzimam srpsku reprezentaciju, opet ću pričati na svom jeziku, što je olakšanje i motivacija. Tvrdim da dok igrač i trener ne otvore dušu jedan drugom, tu nema ničega, rekao Ivković

DUŠAN Ivković se vratio u srpsku košarku, kao selektor pred kojim je zadatak da državni tim vrati u svjetski vrh. Kada je prvi put (1988-1995) vodio reprezentaciju SFRJ i SRJ, košarka je važila za najbolji državni proizvod. Posljednjih godina sve se potpuno promijenilo. Ivković je stekao trenersko ime krajem sedamdesetih sa Partizanom, a svjetsku slavu je stekao radeći u reprezentaciji, sa kojom je na pet takmičenja osvojio pet medalja: četiri zlatne (evropske 1989, 1991. i 1995; svjetsku - 1990) i jednu srebrnu (olimpijska u Seulu 1988). Nedavno mu je produžen mandat na mjestu predsjednika Svjetske asocijacije trenera, mada i bez toga važi za jednog od najcjenjenijih košarkaških stručnjaka na svijetu. - Sve doskora nisam ni slutio da ću biti trener - profesionalac u Savezu. Najiskusniji, najcjenjeniji, najveći diplomata među nama, Bora Stanković, rekao je na sastanku koji me je "prelomio" otprilike: Spremni smo da radimo, ali prvo želimo da ti pristaneš da budeš trener. Bilo je ljudi, da ne navodim imena klubova, koji su gajili nadu da će me angažovati. Znali su da ako uzmem reprezentaciju, otpada rad u klubu. Moj stariji sin Petar (32) bio je najkonkretniji, ali me nije odgovarao. Kada je čuo da postoji mogućnost da preuzmem reprezentaciju, rekao mi je: Tata, ja znam da je to najbolje za našu košarku, ali se kao sin ne bih radovao tome zbog tebe. Mišljenje moje porodice uvijek mi je bilo vrlo važno. Supruga Nena i mlađi sin Pavle (13) to su odmah s radošću prihvatili, jer kod njih preovladavaju emocije... Trebaće mnogo rezova da bi naša košarka krenula naprijed, ali da sumnjam da do Olimpijskih igara u Londonu 2012. možemo opet da budemo u vrhu, ne bih se vraćao. Već sam pričao kako je posljednjih godina bilo: mi se nešto dogovorimo u Savezu, ja nisam stigao ni do aerodroma, a sve već palo u vodu... Sada ću ovdje biti sve vrijeme - rekao je Ivković u razgovoru za "Politiku". Ivkovićevi košarkaški počeci, igrački i trenerski, vezani su za Radnički sa Crvenog krsta. - Kada sam prestajao da igram košarku, moj stariji brat Piva bio je trener. Moje mjesto sam vidio uz njega, da bih mu olakšao. Njega će malo ko dostići kada se govori o idejama i vizionarstvu. Bora Cenić je odigrao presudnu ulogu kad je odlučio da napravi školu košarke u Radničkom i mene uključi u rad. Rastao sam kroz sve selekcije, od kadeta do seniora, a kruna je bila reprezentacija. Drugi značajan trenutak je bio kada me je Ranko Žeravica pozvao da mu budem pomoćnik u Partizanu. A treći - kada sam shvatio da trener mora da mijenja sredinu. Tako sam 1984. otišao iz Radničkog u Šibenku, koja mi je bila odskočna daska za seniorsku reprezentaciju. Sa hrvatske strane imao sam značajnu podršku Mirka Novosela, a iz moje baze, Beograda, niko me nije podržao - sjeća se Ivković. Radnički sa Crvenog krsta je za Dušana Ivkovića, kao i za mnoge vrhunske sportiste, uvijek bio nešto posebno. - Takoreći, rodio sam se u Radničkom. Na Crvenom krstu je bilo mnogo sjajnih sportista. Svi su igrali sve sportove. Boksovali smo kod Tome Hladnog. Ljuba zvani Kada, jedan od čuvene braće Bojić, bio je uoči Olimpijskih igara u Rimu 1960. kandidat za reprezentacije u košarci, odbojci i rukometu. Nadam se da Beogradu, koji se toliko proširio, nedostaje jedan Radnički. Imamo veliki projekat i zato smo u kontaktu sa "Delta sportom". Ako su Zvezda i Partizan veliki srpski klubovi, mi ćemo pokušati da napravimo veliki beogradski košarkaški klub - Radnički - najavio je popularni Duda. Ivković ističe da nikad nije dozvolio da mu se neko miješa u posao, pogotovo u izbor igrača. - U ono vrijeme imali smo Dražena Petrovića, koji je bio sjajan napadač, ali ga nije zanimala odbrana, i talentovanog Aleksandra Đorđevića. Nedostajale su mi atlete, poput Rive u Italiji, Dakurija u Francuskoj, San Epifanija u Španiji, Galisa u Grčkoj... Zato sam uzeo Jurija Zdovca, a ne zbog toga što je Slovenac, kako su neki to tumačili... Tada sam preuzeo najtalentovaniju generaciju, kojoj je u početku zviždala cijela Evropa. Morao sam da sklonim igrače koji vole da provociraju. Zato sam, kada je trebalo da odredim tim za Olimpijske igre u Seulu 1988, odlučio da razbijem bratski tandem Petrović i izostavim Grbovića. Stručni savjet se tome opirao. Grbović je važio za najbolje krilo u Evropi, a Novosel je branio Acu Petrovića. Savjet je strepio i od Draženove reakcije, ali on nije rekao ni riječ. Postali smo tim kojem su svi aplaudirali - rekao je Ivković. Ivkoviću je, između ostalog, laknulo što će, poslije mnogo godina, ponovo raditi "među svojima": - Od 1991. godine vodio sam grčke i ruske timove. Sada, kada preuzimam srpsku reprezentaciju, opet ću pričati na svom jeziku, što je olakšanje i motivacija. Tvrdim da dok igrač i trener ne otvore dušu jedan drugom, tu nema ničega. TESLIN ROĐAK Dušan Ivković, rođen 29. oktobra 1943, za razliku od svojih starijih sestara i brata, rođenih prije Drugog svjetskog rata, nije dobio dukat od Nikole Tesle. Ivkovićeva baka po majci Olga Mandić i Teslina majka Đuka Mandić bile su sestre. Tesla je imao običaj da šalje iz Amerike dukat za svako rođeno dijete u familiji, ali, pošto je preminuo na Božić 1943, Ivković je ostao uskraćen za taj poklon. Prije dvije godine, kada je obilježavano 150 godina od Teslinog rođenja, Ivković je svojim sinovima Petru i Pavlu kupio zlatnike izrađene u tu čast. Zlatnike koje je slao Tesla progutao je ratni vihor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.