Damir Damjanić: Cibona otela Petrovića Partizanu

Banjaluka - Bio je ogroman pritisak na Dražena, svi su ga tražili. Već je bio viđen u Partizanu, ali su ga Mirko Novosel i njegov brat Aco bukvalno oteli i odveli u Cibonu.

Kazao je ovo za "Glas Srpske" Damir Damjanić, saigrač pokojnog Dražena Petrovića iz šampionske generacije Šibenke i njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva.

- Dražen je kao klinac navijao za Partizan i uzor mu je bio Dragan Kićanović. Kad god smo gostovali u Beogradu u holu hotela uvijek su nas čekala dva čovjeka iz Partizana koji su ga vrbovali. To je bila opsada, čak su preko mene ugovarali sastanke i govorili gdje da dođe, znajući da smo cimeri. Na kraju je otišao u Cibonu i ostalo je istorija - rekao je Damjanić.

Zajedno su počeli da treniraju košarku u Šibeniku, a ruku pod ruku ušli su i u prvi tim. Sa njima u društvu bio je i Neven Spahija, bivši hrvatski selektor, a sada trener u štabu Atlanta Houksa.

- Imao sam 17 godina, a on 15 kada nas je u prvi tim uveo Zoran Moka Slavnić. Gledali smo Moku kao Boga, u piceriji gdje je sjedio uvijek je 200 ljudi čekalo da vidi. Tada je najbolji automobil bio stojadin, a on je u Šibenik došao pontijakom. Tjerao nas je da igramo basket sa centrima i u slučaju da izgubimo prijetio nam izbacivanjem iz kluba - rekao je Damjanić.

Slavnić je dvije sezone u Šibeniku odradio kao trener-igrač i ostavio je veliki trag u tom klubu.

- Poveo je sa sobom Vojislava Vezovića koji je formalno bio trener, ali je Moka sve radio. Kada je došao naš trener Nikola Jelavić istakao je Dražena i mene i rekao je da imamo dobar šut. Poslije nekoliko minuta treninga pozvao me i rekao "Čuo sam da imaš dobar šut, gde imaš, u svom dvorištu"?, a onda kada sam pogodio nekoliko puta uzastopno kroz smijeh je govorio da mi ne pređe u naviku. Moka ima veliko učešće u Draženovoj karijeri - kazao je Damjanić.

Dražen je u ranom dobu etiketiran kao Acin brat, jer je stariji Petrović već tada bio odličan igrač. Njihov prvi duel je posebna priča.

- Aco je došao da pozdravi roditelje, a Dražen mu je ostavio poruku na kojoj je pisalo "zabranjeno za purgere". Na terenu nije poznavao ni prijatelja ni brata, njih dvojica su se tada skoro potukli i poslije meča nisu pričali neko vrijeme - svjedoči Damjanić.

Šibenka je od Limoža dvije godine zaredom gubila finale Kupa Radivoja Koraća, tada evropskog takmičenja, a onda je 1983. godine sa klupe vođena Vladom Đurovićem postala šampion Jugoslavije, ali im je titula kasnije oduzeta.

- Igrali smo finale protiv Bosne i pobijedili smo Draženovim poenima sa penala. Dobili smo medalje, uručen nam je pehar, a onda je sutradan predsjednik Saveza Vasil Tupurkovski poništio meč, jer je navodno isteklo vrijeme kod Draženovog šuta, iako se na snimku vidi da nije. Zakazan je novi duel na neutralnom terenu u Novom Sadu, nismo otišli, zadržali smo medalje i što se svih u Šibeniku tiče, mi smo šampioni - rekao je Damjanić.

Košarkaški Mocart je sa 15 godina ušao u seniorsku konkurenciju i zbog toga je vjerovatno imao specifične šale.

- Prerano je postao profesionalac, a uspjeh je išao deset godina ispred njega. Kada smo išli u Ameriku u avionu je popio 20 sokova samo kako bi zabrinuo čelnike kluba. U povratku su nas pitali gdje je mala cisterna, a jednom prilikom u hotelu se pomokrio ispod vrata predsjednikovog apartmana. Svi su znali da je to on uradio, ali niko nije smio da ga pita - kroz smijeh se prisjeća Damjanić.

Cijeli grad je živio za košarku, a Dražen je 1984. godine otišao u vojsku i po njegovom povratku planirano je da se napadne titula u Kupu šampiona.

- Ekipu je preuzeo Dušan Ivković i očekivali smo da se po Petrovićevom povratku tim dodatno osnaži kako bi se napao Kup šampiona, ali je Dražen otišao u Cibonu i onda nije bilo ništa od toga. Uvijek je vrhunski igrao protiv Šibenke, na osam utakmica postizao je preko 40 poena u prosjeku. Trebao sam da idem u Rabotnički, ali sam se odlučio za Borovo. Kasnije me zvao Janko Lukovski koji je zbog mene otjerao najboljeg igrača Stevana Gešovskog, ali me Borovo nije puštalo - rekao je Damjanić.

I danas je zaljubljenik u košarku i sport uopšte, iako je po njegovom ukusu više bio stil iz osamdesetih godina prošlog vijeka.

- Tadašnja košarka je bila ljepša, danas nema finte i kreacije pojedinca. Sve se svodi na fizikalije, terenom hodaju nabildani momci. Mene je Kićanović tako isfintirao da sam završio u drugom redu publike. Takođe, ušao sam da čuvam Petera Vilfana, jer Dražen nije mogao da ga zaustavi. Čovjek nam je dao 51 poen, a tada nije bilo trojke. Zamislite, kakav je to igrač bio, od njega nije bilo odbrane. Kada je prešao u Jugoplastiku na debiju je dao Realu 44 poena, čudo od igrača, a danas kad neko ubaci 14 poena govori se da je odličan - zaključio je Damjanić.

Američki vanzemaljci

Tri godine zaredom Šibenka je išla na turneju po SAD gdje je igrali sa najboljim tamošnjim koledžima.

- Srećko Jarić, Markov otac, nije išao pa sam ja igra po 40 minuta svaki meč. To je bila muka, užas, po deset minuta nismo mogli da prenesemo loptu na njihovu polovinu. Gubili smo velikom razlikom. Na zagrijavanju čujemo huk publike, okrenemo se, a njihov najmanji igrač zakucava sa okretom od 360 stepeni. Tada nas je pozvao Đurović i zabranio da zakucavamo da se brukamo pred njima. Tada je protiv nas igrao Klajd Dreklser, a to nam je bio prvi susret sa teretanom, ali i statistikom - rekao je Damjanić.

Najbolji bijeli igrač

Za Damjanića nema dileme da je Dražen najbolji evropski košarkaš svih vremena.

- Niko mu nije ni blizu. Niko nije dostigao njegove brojke, ubacivao je uzastopno po 60 poena - kazao je Damjanić.

Sudbina Stojka Vrankovića

Naš prvi trener Nikola Jelavić otišao je u Drniš i na putu sreo Stojka Vrankovića. On je tada sa 13 godina imao 203 centimetra, išao je na biciklu i nosio trubu. Ovaj ga je odmah doveo u dvoranu pa kod nas u Šibenik gdje smo mu se smijali, jer je imao naočare kao tegle i nije ličio ni na šta. Nije znao hodati, naši čelnici ga nisu htjeli, a Jelavić ga odvede u Zadar gdje ga ovi prihvate i Stojko postane vrhunski igrač - rekao Damjanić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.