Bojan Ljubišić, najbolji sportista Republike Srpske za 2019. godinu: Da sam više trenirao karijera bi bila i bolja

Popularni Hans nije ni poslije prespavane noći mogao da sabere sve utiske iz večeri koja mu je kruna više nego uspješne karijere. Vidno uzbuđen počeo je da odgovara na naša pitanja u tradicionalnom intervjuu koji radimo poslije svake manifestacije.

- Vjerujte da mi tek sada sve pomalo nadolazi. Stvarno nisam očekivao da budem najbolji, a kada sam ostao među tri kandidata, onda sam počeo pomalo da se nadam. Pitao sam vašeg kolegu u bekstejdžu da li sam stvarno najbolji, nadajući se da će mi reći kako bih mogao da spremim dvije, tri rečenice da se obratim, ali, na moju žalost, nisam dobio odgovor. Kada sam izašao na binu i dobio aplauz, a u prvim redovima vidio Slađanu Golić, Antona Josipovića i mnoge druge naše šampione, priznajem da mi nije bilo svejedno. Uostalom, to se i vidjelo. Kada se samo sjetim kakve su legende stajale na tom mjestu, onda je ovo priznanje još veće. Veliko hvala svima koji su odlučivali, kao i mojim saigračima. Ovo je i njihovo priznanje. Telefon mi je bio ugašen tokom manifestacije i kada sam ga upalio, mislim da sam imao 326 novih poruka na viberu. Ljudi stalno zovu, čestitaju i to je potvrda kakav je ovo uspjeh.

GLAS: Kada se osvrnete iza sebe, jeste li zadovoljni karijerom?

LjUBIŠIĆ: Uvijek sam se trudio da sa ljudske strane ostavim najveći trag. A odbrane variraju od utakmice do utakmice. Naravno da je dobro kada ih ima više. Najveće bogatstvo mi je što sam sa mnogo ljudi sa kojima sam igrao i dan-danas u kontaktu, znam da kada bih otišao, recimo, u Izrael, da imam kome da se javim i gdje da prespavam. Zadovoljan sam karijerom, iako je mogla da bude i bolja.

GLAS: Zašto nije?

LjUBIŠIĆ: Ponekad sam bio buntovnik, ne mogu da kažem ni da sam bio najveći radnik. Daleko od toga da nisam trenirao, ali... Opet, kada se osvrnem i pogledam iza sebe, mogu da kažem da je sve to dobro. Opet kažem da su ta prijateljstva najbitniji faktor.

GLAS: Da li se sjećate debija u prvoj ekipi Borca?

LjUBIŠIĆ: Kako da ne. Bilo je to 1996. godine u finalu Kupa protiv Sloge. Tada su branili Damir Hasanović i Vitomir Ćetković, a jedan od njih je bio povrijeđen, ne sjećam se tačno ko. Pozvan sam da popunim mjesto, ali sam dobio priliku u posljednjem minutu, jer smo imali veliku prednost. To je nešto što mi je ostalo, sjećam se debija kao da je juče bio. Ovo proglašenje sigurno je jedna takva scena i trenutak koji će ostati urezan. Kruna svega što sam uradio.

GLAS: Koju utakmicu biste voljeli ponovo da odigrate da nekim slučajem postoji takva mogućnost.

LjUBIŠIĆ: Definitivno je to revanš osmine finala Kupa EHF protiv Sandefjorda 2000. godine. Izgubili smo u Norveškoj sa osam golova i niko nije očekivao da možemo nešto napraviti. Ipak, uz huk sa tribina “Borika” stigli smo na korak od senzacije, ali nije bilo sreće u posljednjem napadu. Često se sjetimo te utakmice... Ko zna kako bi se naše karijere razvijale da smo tada ušli u četvrtfinale.

GLAS: Poznato je da se u Borcu priznaju samo pobjede i titule. Takav mentalitet usađuje vam se još od prvih rukometnih koraka. Jeste li još gladni pobjeda?

LjUBIŠIĆ: Da nije tako, ne bih više branio. Ne volim da izgubim ni kada igram karte. Ne znam koliko će me još držati, ali još sezonu hoće sigurno, jer neću tek tako predati krunu najboljeg sportiste Srpske (smijeh).

GLAS: Vidite li sebe jednog dana na klupi?

LjUBIŠIĆ: Mislim da nikad neću biti glavni trener. Više bih volio da radim sa golmanima. Kroz karijeru sam se trudio da učim od kolega i da prenosim znanje na druge. Za početak će to sigurno biti mlađe kategorije jer djecu možeš da ispraviš i oblikuješ. Sa starijima je malo teže. Mislim da mi to dobro ide i da bih mogao time da se bavim. Uvijek se trudim da prenesem znanje. Na sreću, nikad nisam imao problem sa momcima koji su mi na neki način bili konkurencija. Dok sam bio u Izraelu, došao je jedna njihov golman i imao malo čudan gard, dok me nije upoznao i shvatio da mi ništa ne znači hoću li utakmicu početi na golu ili na klupi. Bitno je da ekipa pobjeđuje.

GLAS: Koji rival je na Vas ostavio najjači utisak?

LjUBIŠIĆ: Teško je izdvojiti, ali je Ivano Balić jedan od njih. On je obilježio cijelu jednu epohu. Ostavio je dubok trag. Od onih sa kojim sam igrao svakako je to Srđan Trivundža. Sigurno je u top tri mojih najboljih saigrača. Zajedno smo počeli i rasli, on ima rukomet u malom prstu. Žao mi je što je imao nezgodnu povredu u trenutku kada je trebalo da da najviše, ali je bez obzira na sve bio na vrhunskom nivou.

GLAS: Da li ste imali uzora, s obzirom na to kada ste počinjali karijeru?

LjUBIŠIĆ: Borac je jedan od rijetkih klubova, možda i jedini koji je imao dva najbolja golmana na svijetu - Abasa Arslanagića i Zlatana Arnautovića. Od njega sam najviše naučio jer mi je tri godine bio trener u Crvenoj zvezdi. Definitivno je neko ko mi je prenio najviše znanja i kome sam zahvalan. Period u Zvezdi bio je turbulentan i danas su mi dužni dio zarađenog novca, ali sam imao i nekoliko sjajnih trenutaka, osim što sam učio od Zlaje. Prvi put sam se osjećao kao pravi rukometaš kada smo gostovali Hamburgu u Ligi šampiona. Publika, predstavljanje igrača i aplauz tjeraju te da se na neki način osjećaš važnim. I to je jedan od trenutaka koje ću pamtiti.

Borac cijenjen u svijetu

GLAS: Igrati u Borcu nije lako. Istorija i legende kluba obavezuju i tjeraju na maksimalnu ozbiljnost. Da li mislite da se protekle dvije, tri decenije izgubio taj kult?

LjUBIŠIĆ: Moguće je da jeste, nažalost. Zato pokušavam mladim saigračima da usadim u glavu šta znači braniti boje ovog kluba. Ne odnosi se to samo na teren, jako je važno i ponašanje van njega. Tek kada sam otišao u Francusku vidio sam koliki je Borac u stvari klub. Novi saigrač me je odveo na ćevape, a pridružio nam se jedan njihov poznati novinar i rekao mi: “Ne znam ko si i kako braniš, ali čim dolaziš iz Borca, ne možeš biti loš.” Mislim da nas više ljudi poštuju nego što mi poštujemo sami sebe.

Druženje sa Jokanom

GLAS: Tokom boravka u Izraelu družili ste se sa legendarnim fudbalerom, a danas uspješnim fudbalskim trenerom Slavišom Jokanovićem.

LjUBIŠIĆ: Ponašanjem i skromnošću oduševio me je taj čovjek. Igrati u Čelziju i biti reprezentativac sve te godine, a opet ostati tako na zemlji, to je nešto što govori kakvi ste. Zanimljivo, bili smo kod njega u stanu dok je vodio Makabi i u jednom trenutku zazvonio mu je telefon. Zvali su ga iz Fulama da postane njihov menadžer. Lijepo smo zalili tu vijest (hahaha).  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.