Velimirović: Bili smo preteča moderne košarke

Iza Ranka Velimirovića je izuzetno uspješna košarkaška karijera. Posebno mjesto u njoj zauzimaju Borac i Mladost. U Banjaluci je osvajao trofeje, srca navijača, dok je u Mrkonjiću ispisao istoriju kluba.

Fakti

• S Borcem bio šampion i osvajač Kupa Srpske
• U Mladosti proveo četiri godine i igrao dva finala Kupa
• Osvojio FIBA Čelendž kup

Iako je kasno počeo sa ozbiljnim treninzima to ga nije omelo da se brzo snađe i u većini klubova je ostavio dubok trag. O svojim počecima, dogodovštinama tokom karijere pričao je za Glas Srpske.

-Istina je da sam kasno počeo da treniram košarku. Mi smo u ulici imali sjajan basket iz kojeg je sve počelo. Igrali su tu između ostalog Nikola Bulatović, Gavrilo Pajović i još mnogi igrači koji će kasnije da naprave dobre karijere. Znalo je tu opasno da se “zakuva”. Zbog drugova sam otišao u Pikadili Titograd. Bio je tu i Goran Bošković. Bili smo dobri u mlađim kategorijama. Te godine se u Podgorici  igrao plej-aut lige Jugoslavije i tu smo igrali predigru kao juniori. Skrenuo sam pažnju svojim partijama pa su me Srećko Jarić i Zlatan Tomić odveli u Beograd a sa mnom je otišao i  Goranom Bošković. Tako je počela moja ozbiljnija košarkaška karijera, sjeća se Velimirović.

Dolazak u Beograd nije bio lagan. Iako je Radnički trebao da igra drugu ligu zbog raspada Jugoslavije je ostao u elitnom rangu.

- Radnički je trebao da igra drugu ligu. Ali zbog rata smo bili u Prvoj i onda smo se borili za opstanak. U tom periodu nam je došao Luka Pavićević  i dosta su nam značio. Ne samo kao igrač već kao i tutor nama mlađima, dobro nas je pazio. Na kraju nam je donio i opstanak sjajnom partijom gdje smo savladali Slogu iz Kraljeva.

U ekipi sa Crvenog krsta je proveo pet sezona a jedna mu je bila posebno upečatljiva.

-U trećoj sezoni nam je trener bio legendarni Slobodan Piva Ivković, brat Dušana Ivkovića. Na početku sezone smo značajno podmladili ekipu, ostala su samo dva starija igrača i svi su nam prognozirali borbu za opstanak. A odigrali smo sjajnu sezonu i plasirali se u Super ligu. Sad mogu da kažem da smo bili preteča moderne košarke. Ovo što danas igraju Pariz i Valensija, mi smo igrali tih godina kod Pive. Bilo je to nešto potpuno novo. Igrali smo zaista brzo, sa puno šuteva za tri poena, često bez prave petice što je tad bilo gotovo nezamislivo. Bili smo mladi poletni. Moram napomenuti da sam igrao lažnu četvorku i da sam se često izvlačio da šutiram za tri poena kako bih širio odbranu. Imali smo sjajnu ekipu, mlade momke koji su bili željni dokazivanja. Tu su bili Igor Perović, Goran Bošković, Milan Goljević. Ko nam je “upao u mašinu” kad nas krene šut nije dobro prolazio. Ta sezona je bila zaista odlična. Nakon toga su nas kratko vodili Jovica Antonić i pokojni Aco Petrović, prisjetio se Ranko.

Njegove dobre partije skrenule su pažnju tada finaliste prvenstva Jugoslavije, ekipe BFC-a.

- Došao sam u BFC koji je sezonu ranije izgubio od Partizana u legendarnoj seriji finala plej ofa Jugoslavije 2-3, iako su vodili 2-0. Ekipa je bila fantastična, Milenko Topić, Vladimir Kuzmanović, Željko Topalović. Ali te sezone imali smo nesreću da je preminuo direktor Cementare Beočin. Ostali smo bez sponzora i čitava sezona je bila turbulentna što se tiče finansija. Igrali smo Kup Saporte i imali neke dobre partije pa smo na kraju zaustavljeni u šesnaestini finala od kasnijeg finaliste Meša. Što se tiče prvenstva završili smo na petom mjestu. Izborili smo plasman u plej-of i u prvoj utakmici četvrtfinala dobijemo Budućnost na svom terenu. Bukvalno je savez da bi sačuvao regularnost takmičenja platio da odemo na revanš u Podgoricu. Već tad se nije treniralo kako je trebalo, bili smo bez novca. Ali u tom drugom meču je proradio naš inat. U drugom poluvremenu smo se baš razigrali. I onda se desilo nešto što nisam doživio u karijeri. Imali smo napad za pobjedu i plasman u polufinale. Budućnost je imala poen prednosti, a mene je na šutu faulirao Vlado Šćepanović. Otišao sam na liniju za bacanja i čekam loptu da izvedem bacanja koja nam mogu donijeti polufinale. I tu nastaje frka. Ogroman je pritisak na sudije. Ušli su i navijači na parket. Na kraju nakon nekih 10-15 minuta oni sviraju kraj. Tad mi pokušamo da ih okolimo ali je tu već i obezbjeđenje i policija. Bilo je to nešto što nikad neću da zaboravim. I onda su nas u trećoj utakmici pobijedili i prošli dalje, istakao je krilni centar.

Ipak ostao je u Novom Sadu gdje je potpisao za Vojvodinu.

- Odigrao sam sezonu u Vojvodini ali iako sam imao dobar lični učinak nisam mogao da budem zadovoljan jer smo ispali iz lige.  Potpisao sam za Beopetrol koji je bio sjajno organizovan. Odlični uslovi, uprava maksimalno korektna kao i ekipa. Osvojili smo šesto mjesto i izborili Evropu ali nismo igrali zbog sankcija. Trebali smo da igramo van Jugoslavije a to nam se nije isplatilo. Te sezone sa nama je igrao i Mijailo Mikan Grušanović a počinjao je i Dušan Kecman. To je mislim prva sezone u kojoj je Mikan igrao van Ive Zorke Šabac. Kakva je to ljudina bila to ne može da se opiše. Takva poštenjačina se ne rađa. On bi znao da radi na njivi i da nakon toga dođe na trening, sav umoran nije želio nikad da odustane. Mislim da je obilježio tu deceniju u košarci Srbije. Uvijek je bio među najboljim skakačima i imao odličan učinak. Imao je te svoje poteze gdje ga niko nije mogao zaustaviti a bio je prirodno jak, prepričava popularni Ranjo.

U Rusiji na minus 50

Nakon neuspješnog odlaska u Poljsku , potpisao je za Šahtjor Irkutsk.

- U klubu su pored mene bili Branko Zeka Milisavljević i Boris Raičević. Irkutsk je mjesto u Sibiru odmah iznad granice s Mongolijom. U šali kažem da sam više vremena proveo u avionu nego na treninzima jer je grad bio na pet sati leta od Moskve. Ali bilo je sjajno zezanje. Imali smo nesreću da je prve godine bila najhladnija zima u istoriji. Ono po danu minus 45 a ti trebaš na trening. Imali smo vozača koji nas je prevozio iz hotela do dvorane i praktično nije gasio auto. Da nije bilo tako hladno vjerovatno ne bi mi ni došli. Po noći je  bilo još hladnije. Tamo je dosta naših ljudi i sjajno smo se družili. Imali smo i naš restoran “Beograd” gdje smo se okupljali, igrali fudbal. Srbi s jedne strane grada protiv onih iz drugog dijela. Tu sam upoznao i kuma Milana Rackovića i taj period je bio vrhunski. Bila je zaista jaka liga, nije bilo puno stranaca ali su bili veoma kvalitetni. Tada je na primjer igrao Giriček. Ali nažalost klub se ugasio i tako sam morao opet da tražim novi klub.

Malo je nedostajalo da ostane u Rusiji.

-Tražio me tad Himki, ali su dugo vagali jer sam trebao da budem prvi stranac. Na kraju su ipak odustali iako su me baš nahvalili.

Prelaz u novi klub je bio dramatičan, najviše zbog temperatura.

- Haha tako nekako. Došao sam sa minus 50 iz Sibira na plus 30 na Kipru. Temperaturni šok. Pozvao me trenera Dragana Race i i grao sam samo Evropu. I osvojili smo trofej. Igrao se Čelendž kup po regionima. Mi smo osvojili južnu konferenciju. Odigrao sam zaista dobro taj period. U polufinalu smo savladali gradskog rivala Apolon, a tad je sve gorilo u dvorani. Pola dvorane u žutom pola u crvenom i strastveno navijanje kako to samo oni znaju. I onda u finalu smo bili bolji od  Igokee koja je imala sjajan tim. Bio je to prvi trofej za kiparske klubove u ekipnim sportovima, pa možete misliti kakvo je bilo slavlje, ističe Ranko.

U toj sezoni bili ste treći strijelac takmičenja.

- Eto to ne znam ali znam da je bilo fantastična proslava. Mislim da su svi slavili u žutom. Bacili su nas sve u fontanu, nekoliko dana je to trajalo.

Borac sjajna uspomena

Velimirović se vratio i odigrao za Atlas a zatim je nakon operacije prvi put došao u BiH. Zaigrao je za tuzlanski Student gdje je bio među najboljim igračima lige i onda je uslijedio poziv u Banjaluku.

-Borac je u tom periodu želio da se vrati u ligu BiH. Igrali smo Prvu ligu Republike Srpske. Imali smo odličnu ekipu, atmosfera je bila fantastična. Na putovanjima su  non stop bile neke smicalice, zezanja sa Zlajom Jovanovićem, Tomicom Zirojevićem, Bili su tu i Stupar, Palalić, Milinović. U ligaškom dijelu smo imali maksimalan učinak, ali smo se onda u plej-ofu namučili protiv Mladosti iz Mrkonjića. Bilo je čupavo, izgubili smo od njih jednu utakmicu a na kraju smo ipak izborili plasman u viši rang.

Prelazak u viši rang donio je i promjene u klubu kao i igračkom kadru.

-Ta druga sezone je baš bila turbulenta. Smijenili su Dragu (Drago Karalić opa.a), pa doveli Slobodana Nikolića koji je bio šmeker i šaljivdžija. Imao je neke svoje fore, ali smo izgubili neke utakmice u završnicama pa je u finišu ekipu preuzeo  Miloš Pejić. Tu smo dobili sjećam se Igokeu u zadnjem napadu (Vil Frenklin pogodio trojku), a zatim i Široki. Ali već su krenuli problemi s novcem ostali su nam dužni i nismo se tu rastali baš prijateljski s pojedincima iz uprave. Ali Banjaluka je ostala u sjajnoj sjećanju, prelijep grad. Odlično smo bili prihvaćeni a i danas se viđam sa većim dijelom ekipe. Bio je tu i Robert Rohbart koji je bio kvalitetan centar ali je nastojao samo da popravi lični učinak pa smo morali da ga “prevaspitavamo”. Bio je poseban. Neće se naljutiti kad spomenem kako je na trening došao s prljavom jaknom. Mi  zbunjeni šta se desilo a on objašnjavao kako je želio da baki uhvati goluba koji je pio vodu pa je bacao jaknu na njega. Ali imao je zaista veliki potencijal. Na kraju smo nažalost ostali bez plej-ofa zbog poraza od Gruda.

Nakon sezone u Slobodi još jednom se vratio u Republiku Srpsku u ekipu Mladosti, gdje se najduže zadržao. Sa ovom ekipom je igrao dva finala Kupa Srpske, dva polufinala lige BiH

-Za četiri sezone smo igrali dva puta polufinale plej-ofa. Namučili smo rivale koji su igrali i ABA ligu. Imao sam i odličnu saradnju sa trenerom Goranom Sladojevićem, koji je znao da izabere igrače i da napravi atmosferu. Znao je i da sluša nas starije i da usvoji neke primjedbe. Nažalost ljudi nekad najmanje cijene domaće trenere i igrače. Eto spomenuti Sladojević je živio za taj klub i pravili dobre rezultate. Dragan Bajić je s Igokeom osvojio ligaški dio ABA lige. Osvojio je i Kup u Bugarskoj, uz titule i kupove u BiH  Ljudi su skloni da potcjenjuju domaće a to nije dobro jer ti treneri i igrači bi sve dali za te klubove. A ljudi ovdje u Srbiji i Crnoj Gori ne znaju koliko su te lige nezgodne koliko ima vrućih terena. Bar kad sam ja igrao zaista je bilo kvalitetna liga, jasan je Ranko

Na kraju se dotakao i bivšeg kluba.

- Nažalost čuo sam da je Mladost ispala iz lige BiH i baš mi je žao. Kad smo mi igrali imali smo punu dvoranu ali vidim da je i dosta ljudi otišlo u inostranstvo. Čuo sam da je Palalić na kraju vodio ekipu na kraju i da je uradio sve da ih spasi ali i da ih je koštao jedan poraz. Takva je sudbina trenera.

Osim sijede kose Velimirović se nije puno promijenio od vremena kad jee nosio dres klubova iz Srpske

-Tajna je da nema sikiracije. Samo osmijeh na lice i vedar pogled na život. U košarci sam bio takav a i nakon završetka karijere. Najvažnije je da sam sebi gazda. Tako da kad mi treba mogu da uzmem odmor i da odem na pecanje, poručio je na kraju nekad sjajni košarkaš.

Grupa Plavi gostovala u Brodu i Banjaluci

Velimirović je tokom karijere bio član i ekipe Plavi koja je tokom bombardovanja Jugoslavije igrao humanitarne mečeve protiv Borca. Kao da je naslutio da će dio karijere igrati i u Banjaluci.

-Bila je to reprezentacija napravljena od igrača iz beogradskih klubova. Bili su Bolić, Tica, Vidačić, od mlađih smo poveli Dušana Kecmana i Miloša Vujanića. Sjećam se da je na prvoj utakmici u Boriku bila puna dvorana. Bila je sjajna atmosfera. Sljedeći dan smo igrali u Brodu, gdje je takođe bilo odlično-izjavio je Ranko

Inače u tim mečevima Borac Nektar je slavio u Banjaluci 15.maja 99-91, dok je grupa Plavi bila bolja u Brodu 89-73.

Kuća Velikog brata

Boravak u Mrkonjiću će da pamti i po zajedničkom stanovanju sa ostalim košarkašima

- Te četiri sezone u Mladosti su bile odlične. Ne bih ostajao da mi nije odgovaralo. Praktično smo bili preteča kuće Velikog brata. Bili smo to i prije TV formata.  Igrači sa strane su naime bili smješteni u jednoj kući gdje smo zajedno živjeli. Non stop smo se družili. Znači trening, kuća, igranje igrica, karti. Ma ludnica je baš bila. Takođe intenzitet treninga nije bio prejak, što mi je trebalo na kraju karijere. Uživao sam i u pecanju a tu u okolini su prelijepi predjeli. Moram ove godine opet doći, da vodim malog Baću na pecanje da vidim da li je šta naučio ovih godina kako nisam bio, uz osmijeh je istakao Velimirović.

 

Zaključao Igokeu

Velimirović nam je otkrio i jednu tajnu. Naime, na utakmici finala Kupa Republike Srpske u Kozarskoj Dubici 2006. godine zaključao je košarkaše Igokee pred duel. Na tom meču je bio najbolji strijelac sa 23 poena.

- Finale je igran u Kozarskoj Dubici. I tu su bile one školske svlačionice. Primjetili smo da su oni ostavili ključ sa vanjske strane i tad ih zaključam. Odemo na zagrijavanje, a njih nema. Dugo su lupali i zvali nekog da ih otključa. Bili su baš bijesni, ali su isto zbog toga izgubili koncentraciju. Iako su imali veoma dobar tim za koji su igrali između ostalog Tošić, Bulatović, Pupović, mi smo ih dobili lagano i osvojili Kup Srpske, otkriva Velimirović

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.