Igor Josipović za "Glas" o okončanju košarkaške karijere: Porodica presudila da ostavim loptu

Košarka mu je ispisala životni put i vodila ga tamo gdje se možda nikada nije ni nadao da će zaigrati pa je momak koji je rođen u Sarajevu 21. septembra 1988. godine igrao u pet država za 15 klubova, gdje je odigrao blizu 900 utakmica te stekao prijateljstva za cijeli život.

 - Što se tiče fizičke spreme, to je na sasvim dobrom nivou i mogao sam da igram još jedno dvije-tri sezone, ali je porodica presudila. Posljednje dvije-tri godine bio sam u inostranstvu pa su mu supruga i djeca mnogo nedostajali. Sa njima nisam provodio dovoljno vremena i bio sam “vikend tata” jer smo se tada uglavnom viđali i to veoma kratko pa sam propustio mnogo toga u njihovom odrastanju, tako da sam odlučio da okončam karijeru. Kad sam bio u Estoniji i Češkoj, nisam čestito viđao djecu. Bilo je dobro dok kćerkica nije išla u školu pa su bili sa mnom. Kada je krenula, nisu mogli da budu pa nam je to stvaralo probleme. Nedavno mi je “iskočio” posao pa sam sve stavio na papir i vidio da ne gubim mnogo, čini mi se da sam na većem dobitku, pa sam odlučio da prestanem aktivno da igram - izjavio je Josipović u intervjuu za “Glas Srpske”.

Posebnu zahvalnost duguje roditeljima i supruzi Tijani.

- Ne žalim ni za čim i srećan sam što sam zasnovao porodicu, kojoj zahvaljujem na velikom strpljenju, razumijevanju i podršci svih ovih godina. Moja supruga je žrtvovala karijeru ljekara da bi bila uz djecu dok sam ja igrao, a da toga nije bilo, ne bih ništa postigao na košarkaškom terenu - rekao je Josipović.

Odrastao je u Vlasenici, iz koje je kao talentovan košarkaš stigao u Banjaluku te počeo da trenira u Borcu.

- Te 2006. godine počeo sam da igram u Borcu koji se takmičio u Prvoj ligi Republike Srpske, da bi me potom poslali na kaljenje u Mladost. Sa ekipom iz Mrkonjić Grada izborili smo nastup u Ligi BiH, a trener je bio Zoran Špirić. Sjećam se da sam tamo igrao bamp, što je njima u to vrijeme bila nepoznanica, a nama u Borcu kod Drage Karalića osnovna stvar u igri - rekao je Josipović.

Zatim je uslijedio povratak u Borac, poslije kojeg je otišao u Leotar.

- Povratak u Borac bio je dobar jer smo igrali na evropskoj sceni, ali to nije dugo potrajalo pa smo se rastali te sam otišao u Trebinje. Trener ekipe tada je bio Radomir Kisić kod kojeg se momački radilo i te dvije sezone dosta su mu pomogle u karijeri jer sam dosta napredovao te nosim lijepa sjećanja - naveo je Josipović.

Nakon toga uslijedio je prvi odlazak u inostranstvo. Destinacija je bio Maribor.

- Slovenija je bila moj prvi inostrani angažman i velik korak u karijeri, gdje sam otišao na preporuku jer tada nije bilo mnogo menadžera kod nas pa je to išlo preko poznanstava. Menadžera sam angažovao tek u 25. godini, a taj angažman direktno su mi sredili Darko Regoda i Dragan Mičić Đera nekim svojim poznanstvima i hvala im na tome. Dobro smo igrali i znam da smo Olimpiji “smijenili” trenera Sašu Filipovskog nakon što smo ih pobijedili. Tada su Ljubljančani za trenera imenovali Miru Alilovića, a ja sam otišao u Sparse, gdje sam proveo tri sezone. Alilović je brzo napustio Olimpiju i preuzeo USK Prag pa me zvao kod njega 2015. godine, a poziv sam prihvatio - rekao je Josipović.

Prag mu je ostao u predivnom sjećanju, ali su treninzi bili dosta iscrpljujući.

- Alilović je vrhunski čovjek van terena i krvi će ti dati, dok je ujedno vrhunski trener mada su treninzi iscrpljujući i sve je 300 na sat. Trebalo je da ostanem još jednu sezonu, ali sam otišao u slovačke Levice za manje pare. To što nisam ostao možda mi je jedina greška u karijeri, ali se ne žalim. Ipak, tada sam bio mlađi pa sam neke stvari drugačije gledao nego sada. Profesionalno sam odradio sezonu u Slovačkoj i čekao dobru ponudu. Javio se Spars koji je tada finansijski bio veoma jak pa sam postao kapiten ekipe. Tada se desio taj incident, kada su me optužili da sam na svoju ruku ušao u igru na jednoj utakmici. To, naravno, nije istina, napustio sam klub mada smo ostali u dobrim odnosima - istakao je Josipović.

Poslije toga pomalo neočekivano dogovorio se o saradnji sa Kaknjom koji se pojavio na sceni.

- Saradnja sa ljudima iz Kaknja bila je odlična. Djelovalo je kao neka avantura, ali je sve bilo kako treba. Željko Palavra i ja smo držali red i disciplinu u ekipi, dok su trener i ljudi iz uprave sve postavili na svoje mjesto - naveo je Josipović.

Uslijedio je novi poziv iz Češke i to iz Olomouca.

- Jedan od ljudi u tom klubu bio je Predrag Benaček i dobio sam dobar ugovor na jednu plus jednu plus jednu godinu. Sve je lijepo počelo, ali je pandemija virusa korona sve prekinula. Bukvalno sam pobjegao iz Češke prije zatvaranja granica i tu mi je propao dobar ugovor na jedno 40.000 - 50.000 evra - naglasio je Josipović.

Iduću sezonu, koja je bila limitirana pandemijom, proveo je u Ligi BiH, a imao je velikih problema sa koronom.

- Stigao sam u Mrkonjić Grad kod Žarka Milakovića i obolio od korone. Prije tog sam tri puta u životu bio prehlađen, a ona me načisto uništila. Jedva sam preživio i trebalo mi je vremena da se vratim u formu. Malo sam pao u depresiju jer je tada trebalo da pokupim kajmak i uzmem neke pare od ugovora, ali me to unazadilo. Ipak, ljudi iz Mladosti, pokojni Miladin Rmuš i Krstan Tomić, su sve ispoštovali do kraja iako su mogli da raskinu ugovor sa mnom - izjavio je Josipović.

Sezona 2021-22. donijela je put u Rakvere Tarvas.

- Estonija je bila jedno sasvim novo iskustvo za mene. Bila je to nova sredina i nisam znao gdje idem. Malo je nedostajalo da ne odem. Primio sam dvije vakcine i kupio avionsku kartu te krenuo iz stana. Već na semaforu kod “Audi servisa” htio sam da se vratim jer mi nije bilo lako ostaviti kćerkicu i trudnu suprugu. Ipak, otišao sam i izborili smo opstanak na kraju. Trener je bio prvi Estonac koji je zaigrao u NBA ligi Martin Mursep kojeg je trenirao Dušan Ivković pa voli košarkaše sa Balkana. Brzo sam uvidio kako je sve organizovano na odličnom nivou. Estonija i Letonija igraju zajedničku ligu, a su tu još Ventspils, VEF Riga, Kalev, Ratla... sa igračima koji imaju od 10.000 do 15.000 evra mjesečno. Igra se prava muška košarka, rovovska, dosta gruba, sa malo prekršaja, dok je sve marketinški sjajno pokriveno. Jedino što jezik nisam mogao da savladam. Oni pričaju engleski i ruski, koji su prestali da govore kada se zaratilo u Ukrajini pa su samo govorili na engleskom. Mene i košarkaša iz Beograda stalno su ispitivali na čijoj smo strani, ruskoj ili ukrajinskoj, tako da smo osjetili neki pritisak. Nisam htio da se izjasnim i generalno sam protiv rata jer sam izbjegao iz Sarajeva. Posebno upečatljivo u Estoniji bilo je to što je skoro stalno noć. Svjetlosti je bilo od deset do dva, a sve ostalo je mrak pa je to možda jedina zamjerka - istakao je Josipović.

Zatim se po treći put obreo u Češkoj. Nova destinacija bio je Dečin.

- Najljepše je bilo igrati u Češkoj, ali i živjeti jer je dosta jeftino, a država je ozbiljna, dosta uređena i ekonomski mnogo jaka. Oni već sada znaju kada im počinje takmičenje i sve se lagano rješava na vrijeme. Meni je lako bilo jer sam već imao iskustva, dok oni dosta cijene Ligu BiH jer znaju da iz nje potiču kvalitetni igrači - naveo je Josipović.

Prošla sezona, ispostaviće se, bila je i posljednja igračka. U njoj je nastupao za dva kluba.

- Počeo sam sezonu u Prijedoru, a završio i Donjem Vakufu. Dobro je bilo u oba kluba, a jedino sam se sa Prijedorom rastao na sredini sezone, što je jedini put u karijeri. Bilo mi je super sarađivati sa Danilom Palalićem, ali su nam se putevi razišli i ostali smo dobri drugari. Zatim sam stigao kod Bobana Ninića u Promo, gdje su uslovi za rad vrhunski. Ljudi su toliko fini da osjetiš porodičnu atmosferu u klubu, bez ikakvog pritiska. Zna se ko šta radi i to je klub koji se samo poželjeti može. Da nisam prekinuo karijeru, ostao bih u Donjem Vakufu jer smo se tako dogovorili. Za te ljude imam samo riječi velike pohvale kao i za Ninića koji odlično radi i svaki mladi igrač može dosta napredovati kod njega jer zna košarku - rekao je Josipović.

Krajem sezone 2012-13. bio je član Igokee sa kojom je postao šampion BiH, a u timu je igrao sa Milanom Dozetom koji je nadaleko čuveni šaljivdžija.

- Milan je jedna posebna osoba. Bio je vrhunski košarkaš, a za atmosferu u timu od njega boljeg nema. Mislim da i kad spava razmišlja kako će nekoga zezati i sa njim nikad ne znaš na čemu si. Kada sam bio član Igokee, najviše sam se družio sa Nenadom Šulovićem. Tako se mi jednom dogovorimo da se nađemo na kafi. Došao ja, sjedim, čekam ga, on kasni, što mu nije običaj. Tada uzimam telefon da ga nazovem i ljutito počinjem da galamim što ga nema do sada. A onda s druge strane čujem dobro poznat glas. Bio je to trener Dragan Bajić na kojeg sam se izgalamio. Srećom, i Baja je dobra osoba pa se samo nasmijao i rekao mi: “Zemo, al' su te nasankali”. Sve to desilo se tako što je Dozet tokom treninga uzeo moj telefon i zamijenio brojeve Šulovića i Bajića pa sam ja poruke slao treneru ne znajući za to. Isto tako, petkom smo imali treninge visoki protiv niskih. Jedne prilike, cijeli trening niko mi nije dodao loptu, ama nijedan igrač, nijednom. Bio sam iznenađen što se to dešava jer cijeli trening nisam dodirnuo loptu. Dolazi idući petak, svi meni samo dodaju loptu. Ne postoje ostali igrači. Opet sam bio u čudu, ali sam saznao da je sve to bilo Dozetovo maslo. Naravno da se nisam naljutio na njega i svi smo se dobro smijali nakon toga. Sa Dozetom nikada nije dosadno i vrhunski je čovjek - naglasio je Josipović.

U međuvremenu se zaposlio, a ima i planove vezane za košarku.

- Još me nije stigao taj osjećaj da više neću igrati košarku u kojoj sam cijelog života. Ipak, vjerujem da će me stići vrlo brzo kada ekipe krenu sa pripremama ili kada krene takmičenje. Završio sam saobraćajni fakultet i počeo da radim, dok bih rado ostao u košarci mada ne bih radio nijedan stresan posao. Volio bih da treniram djecu u školi košarke. Da im prenosim neko moje znanje i iskustvo, a oni da se igraju košarke - zaključio je Josipović kojeg svi poznaju pod nadimkom Baćko.

Zahvalnost Đeri

U mnoštvu onih koji su uticali na njegovu karijeru posebno se ističu Darko Regoda i Dragan Mičić, poznatiji kao Đera.

- Posebno moram zahvaliti Draganu Mičiću Đeri koji me našao na terenu u Boriku kada je sve počelo. Moja porodica je izbjegla iz Sarajeva u Vlasenicu i kod profesora geografije koji voli košarku napravio sam prve korake. Sa porodicom sam se preselio u Banjaluku i kada sam igrao basket, naišao je Đera i rekao mi: “Mali, sutra da te vidim na vojnom igralištu”. Tako je sve krenulo i evo dokle je stiglo. Prošao sam sve mlade selekcije sa njim i svakog ljeta 19 godina smo radili zajedno. Veliku zahvalnost dugujem i Darku Regodi koji je mnogo uticao na cijelu moju karijeru. Ujedno, pomogao mi je i Marko Šćekić da mogu plaćati termine za individualne treninge, tako da mi je i on dosta pomogao - rekao je Josipović.

Uspomene

Atmosfera u nekim klubovima nije bila onakva na kakvu je navikao.

- Najbolja atmosfera je u našim klubovima, gdje se svi međusobno družimo, dok to nije bio slučaj u ostalim. Igrao sam u Pragu devet mjeseci i niko me nije zvao da idemo na kafu. Svi oni na kraju treninga idu na svoje strane, čak se i češki igrači nisu međusobno družili. Tražiti neku uslugu od njih, bilo je nezamislivo. Ipak, u Dečinu su ljudi bili dosta bolji i grad je dosta opušteniji - naveo je Josipović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.