Feliks Kojadinović za "Glas Srpske" o životnom putu: Odustajanje nikad nije bila opcija

BANjALUKA - Košarkaška karijera Feliksa Kojadinovića može da bude putokaz mladim igračima kako da savladaju sve prepreke koje im se nađu na putu.

Talentovani igrač iz Gradiške je pokazao kako se uz kvalitetan i dobar rad može napraviti iskorak i doći do prave šanse. Sam talenat nije dovoljan već je potrebno bilo istrpjeti i nepravde i na sve odgovoriti na jedinom mjestu gdje se to vrednuje a to je na parketu.

Kojadinović je karijeru počeo u rodnoj Gradišci. Nastup na juniorskom prvenstvu Srpske u Bijeljini mu je u potpunosti odredio život.

-U školi sam se bavio brojnim sportovima između ostalog i košarkom, jer je u ratno i poratno vrijeme to bio naš bijeg od svega lošeg. Događaj koji je sve promijenio je juniorsko prvenstvo Republike Srpske u Bijeljini gdje smo osvojili titulu šampiona i savladali Borac. Igrao sam protiv dvije godine starijih rivala ali smo slavili. U timu su bili između ostalog Mitar Trivunović koji je sad trener, Vlado Todorović, Igor Radić, Hamulić. Na njemu sam skrenuo pažnju. Trener Dragan Mičić Đera me je primjetio i insistirao da dođem u Banjaluku. Tako sam prešao u Borac i počela je moja ozbiljna karijera.

Pravi rad i upoznavanje s košarkom je počeo tek sa 17 godina. Iako je bio u zaostatku u odnosu na saigrače nije se predavao.

- Možda sam kasnio s ozbiljnim radom ali sam odlučio šta želim i tome sam se maksimalno posvetio. Trenirali smo "kao ludi" u tim godinama. Prvo s juniorima na betonu na vojnom igralištu u Boriku, a znaš kakve je Đera imao treninge. Nakon toga slijedio je i rad s prvom ekipom. Treninzi su bili baš intenzivni, ali se nikad nisam želio. Za mene riječ odustajanje nije postojala. To nije bila opcija. Došao sam u Banjaluku i znao sam da ću dati zadnji atom snage da uspijem, bio je jasan Feliks.

Period dolaska do prvog tima donio je brojna odricanja.

- Upravo tako. Stanovao sam kod tetke u naselju Hiseta, pa sam stalno išao pješke do dvorane i nazad. Ima tu nekih 40 minuta hoda, pa trening, škola, povratak, pa sve to opet naveče. Ali to te očvrsne. Nije bilo bitno samo šta želiš već i od čega bježiš. Za mene povratak u Gradišku nije bio opcija. Došao sam iz manje sredine i cilj je bio da uspijem, istakao je bivši igrač.

Kojadinović se brzo nametnuo i dobio šansu u juniorskom timu a zatim je priključen ekipi Orlova.

-Borac je vodio računa o mlađim kategorijama. Okupljena je kvalitetna ekipa i znao se red, rad i disciplinama. Oni najbolji su napredovali postojao je sistem koji ti je garantovao da ako se pokažeš da ćeš dobiti šansu. Priključeni smo Orlovima u Prvoj ligi Srpske kako bi stekli iskustvo. Igrali smo protiv starijih igrača nosili se s njima i napredovali. Orlovi su bili baš dobra ekipa bili su tu Protić, Bura, Čovičković uz nas mlađe. Tako smo jednom uspjeli da savladamo i Borac, što je bila senzacija. Prilikom razigravanja za ligu BiH, malo je nedostajalo da iznenadimo Slobodu iz Tuzle koja je bila baš jaka. Terel Kesl, Jasmin Hukić su igrali za njih a u Tuzli nam je nedostajalo samo malo sreće da ih dobijemo, istakao je Kojadinović.

Trener Velimir Gašić ga je prvi gurnuo u vatru, a Kojadinović je pokazao od kakvog je materijala.

-Te sezone mlađi igrači su dobili šansu da se dokaže. Borac je šampion, trener Gašić je želio svježu krv i između dvije lige smo radili s njim. Baš su bili jaki treninzi i ko prođe taj dril kasnije mu ništa nije teško. Mnogi su se žalili na to, ali meni je to u mladosti prijalo. Nije ni čudo da sam najbolje sezone odradio upravo pod Gašića. Na njegov pritisak i galamu odgovarao sam još jačim radom i dokazivanjem. Odradio sam to ljeto sjajno i dobio šansu da igram za prvi tim. To mi je dalo motiv da nastavim. Te sezone sam bio igrač zadatka. Da uđem pojačam odbranu, donesem energiju i odigram što agresivnije a onda i da šutnem kad ostanem sam. To je bilo u Evropi dok sam u ligi BiH kako je sezona odmicala dobijao sve veću ulogu i minutažu, prisjetio se Feliks.

 

Borac Nektar je kao šampion BiH igrao Kup Saporte u kojem je napravio sjajan rezultat. U grupi su osvojili treće mjesto sa skorom od pet pobjeda i poraza, dok je rival u osmini finala bio kiparski Keravnos.

- Kup Saporte pamte svi ljubitelji košarke u Banjaluci. Bilo je to drugo po jačini takmičenje. Kakvo je ludilo vladalo tih godine za naše mečeve. Grad je živio za njih. Borik je stalno bio pun, atmosfera sjajna. U tim mečevima uživaš jer osjećaš energiju s tribina. Bili smo odlični u grupi, izborili smo prolazak u eliminacionu fazu i onda u prvoj utakmici savladali smo Keravnos 89:74, istakao je Kojadinović

Međutim revanša se igrači banjalučkog tima ne sjećaju rado. Ne samo zbog eliminacije već i dešavanja u dvorani. Bili su izloženi konstantnom vrijeđanju , pljuvanju, a pojedinim igračima su navijači čak palili i dres (Đorić).

-Tokom meča u Banjaluci pojedini naši navijači iza klupe gostiju su im ružno dobacivali. Valjda su im govorili da su Turci. Kiprani su bili baš ljuti zbog tih povika. Napravili su medijsku hajku za revanš i dočekala nas je paklena atmosfera. Bilo je odvratno od početka do kraja meča. Nismo iskreno očekivali takav doček. Bilo je tu svega i na kraju su oni slavili 91:73. Inače kasnije sam igrao za taj tim i on nema “vatrene” navijače. Ali uvrede iz Banjaluke oni su digli na viši nivo i napravili tu atmosferu linča gdje su svi došli da se „osvete“. Oni su u nastavku Kupa Saporte igrali protiv Pamese, današnje Valensije koja ih je razbila. Ostaje žal što nismo uspjeli da izborimo mečeve s Pamesom. Vjerujem da bi to bio još jedan spektakl. I danas se naježim kad se sjetim tih duela. Bilo je tu i dogodovština jer smo na meč protiv Telindusa otišli nakon što smo promijenili tri aviona rekao je nekadašnji igrač Borca.

 

Te sezone doživio je jedan od najtežih poraza u karijeri. Borac Nektar je u ligi BiH savladao Igokeu na gostovanju i imao je meč na svom parketu protiv Širokog. Pobjeda je donosila titulu, dok je Široki bio bez šansi da osvoji trofej.

- Sigurno da nam je svima teško pao poraz posebno zbog načina na koji smo ga doživjeli. Ali to je sport i dešava se. Prije šuta Erjaveca Glišović je imao dva sloboda bacanja i pogodio je jedno. Erjavec je uzeo loptu i praktično iz nemoguće pozicije pogodio za tri i za produžetak. On čak nije bio ni elitni šuter, pogodio je iz mrtvog ugla. To je bila neka sudbina, nedostatak sreće. Sve smo imali u svojim rukama i onda smo izgubili i titula je pripala Igokei.

Kojadinović je u tim momentima ulazio u tim i imao je od koga da nauči jer su u timu bili Ivan Gemaljević i kasnije Slađan Stojković.

-Dosta sam naučio od njih. Bili su to sjajni igrači. Svi znamo kakav je strijelac bio Slađan Stojković, tu je bio i Gema. Učio sam od njih na treninzima i prošao proces sazrijevanja. To mi je puno značilo narednih sezona kad sam postao prva napadačka opcija.

Naredna sezona je bila veoma teška. Budžet kluba je značajno smanjen a Kojadinović je postao jedan od najvažnijih igrača tima a Gašića je zamijenio Taušan.

-Budžet je baš smanjen. Ekipa je podmlađena s nekoliko starijih igrača od kojih je jedan bio Zoran Marojević. Mi mlađi smo dobili šansu i mislim da smo je dobro iskoristili. Osvojili smo Kup i prvenstvo Republike Srpske. Taušan je bio puno mirniji u odnosu na Gašića pa je mlađima ta opuštenost prijala. Uspjeli smo da se plasiramo u ABA ligu, jasan je bivši igrač.

Okosnica tima je ostala dok su dovedeni igrači koji su trebali da donesu iskustvo i kvalitet u debi sezoni ABA lige.

-Svoje rad smo valorizovali kroz nastupe u regionalnom takmičenju. Došao je Dejvi Kruz, Dragan Aleksić. Igrali smo protiv jačih ekipa i Borik je opet bio pun. Dueli protiv Cibone, Crvene zvezde su nam puno značili jer smo napredovali kroz duele s tim jačim ekipama.

Ali uslijedili su novi problemi. Klub je u drugoj sezoni ostao bez novca.

- Naredna sezona je bila veoma loša. Osjetilo se da klub klizi u probleme. Ostali su nam dužni novac za tu sezonu, ali smo odigrali koliko se to moglo. Došli smo do osam pobjeda trudili se kao da je sve normalno. Lično sam tad imao statistički baš dobru sezonu.

Najbolje partije u Vojvodini

Uslijedio je poziv Vojvodine koja je pravila tim koji će da napadne plasman u ABA ligu.

-To je bio jedan od najboljih poteza. Došao sam u Novi Sad koji mi se svidio na prvu. Tako opušten, miran grad. . Nigdje se nije žurilo, nije bio tog pritiska i osjetio sam da je to sredina u kojoj želim da živim. Na kraju je tako i bilo jer sam se skrasio u Novom Sadu i danas mi potpuno odgovara. Moj vatreni temperament je našao mir u smirenosti grada. Početak u klubu je bio veoma težak jer mi je preminuo otac. To me je baš poremetilo. Ipak u klubu su bili veoma korektni, sačekali su me. U finišu sezone sam napokon došao do forme i uspio da im se za to odužim na parketu gdje smo osvajanjem trećeg mjesta u Srbiji izborili ABA ligu, govori od Novom Sadu.

Vojvodina je u tom periodu imala odličan tim.

-Meni je cimer bio Milan Dozet tako da su to stalno bile neke smicalice. Atmosfera je bila sjajna jer samo smo tako mogli izdržati treninge Velimira Gašića koji su bili fizički i psihički zahtjevni. Bilo je tu puno dogodovština. Sjećam se kad je Dozet saznao kad je saigraču Redžiju Frimen rođendan pa je napravio proslavu. Frimen je bio jedan od onih igrača koji je imao "zmiju u džepu" pa se izvlačio na razne načine da ne plati račun. Govorio je da mu treba novac za majku izmišljao milion razloga i na kraju nije platio.

Vojvodina je te sezone imala sjajne rezultate u ABA ligi.

-Imali smo sjajnu sezonu. Uspjeli smo da pobijedimo Partizan u Novom Sadu a na kraju smo bili šesti pa smo izborili plasman na fajnal ejt koji je igran u Sarajevu. Tu smo odigrali sjajno protiv FMP-a koji će kasnije biti šampiona. Poraženi smo na jednu loptu a Milenko Tepić je imao šut za pobjedu koji nažalost nije pogodio. Možda je bila i moja najbolja sezona u karijeri.

Greška odlazak u Samaru

Kojadinović je tad napravio pogrešan potez, tačnije njegov tadašnji menadžer.

-Odlazak u Samaru je bio košarkaška greška. Finansijski sam prošao odlično ali sam košarkaški stagnirao jer se slabo radilo, iako je trener bio legendarni Tihonenko. Praktično smo više putovali nego trenirali. Najbolji primjer je odlazak u Vladivostok gdje smo čak tri puta sletali u vojne baze kako bi punili gorivo i letjeli. Nama je sponzor bila vojna avijacija pa smo išli njihovim avionima i sletali u baze. Bila je to baš avantura. Uslovi za život, vrijeme, putovanja sve je bilo loše. Sa ove distance sam svjestan da bih bolje prošao igrački da sam ostao u Vojvodini, rekao je Feliks.

Uslijedio je odlazak u Solun.

-Solun je bio sjajno iskustvo sa košarkaške i životne strane, ali loše s finansijske. Prelijep grad naši igrači Vlado Šćepanović, Đuro Ostojić, Drago Pašalić i bio je to odličan period. Čak su i rezultati bili dobri jer smo u plej ofu eliminisani u majstorici od Olimpijakosa.

Kojadinović je u Grčkoj najviše igrao za Marusi.

- U njemu sam proveo tri i po godine. To je manji klub ali super organizovan. Novac je bio na vrijeme stvarno su nas ispoštovali a mi smo vraćali na parketu. Iako smo imali mali budžet znali smo baš namučiti velikane. Prvi smo savladali Panatinaikos na njegovom parketu a malo je nedostajalo da jedna sezone (2007/08) izbacimo Olimpijakos u polufinalu. Dobili su nas 64:63 u majstorici a Zeka (Branko Milosavljević) je imao šut za pobjedu i lopta je bukvalno ispala iz obruča.

 

Nakon toga je na poziv Jovice Arsića otišao u Ukrajinu u ekipi Čerkasi Monki koji su igrali privatnu ligu, da bi se vratio u Bosnu, gdje je dugo bio rekorder ABA lige jer je protiv Zadra ostvario tripl dabl (12 poena, 10 skokova, 12 asistencija).

-Došao sam se u Bosnu koja je igrala ABA ligu i želio se opet vratiti da tako kažem u normalnu ligu. Bilo je tu puno obećanja a malo se šta ostvarilo. Tokom sezone mijenjani su treneri tim. Imali smo zaista velikih problema, ali smo izborili opstanak ali je na kraju sve puklo u ligi BiH, iako smo ranije osvojili Kup - ne pamti po dobrom boravak u Sarajevu Kojadinović.

Za kraj karijere Kojadinović je igrao na Kipru i Švajcarskoj.

-Keravnos je zaista lije uspomena. Osvojili smo Kup i igrali finale plej ofa gdje smo poraženi od ETA u pet mečeva. Lijepa zemlja, baš onako za kraj karijere. U Švajcarskoj je bio drugi mentalitet. Poluprofesionalna liga gdje sam već razmišljao šta ću raditi nakon kraja.

Kojadinović je završio fakultet a zatim je počeo da radi kao košarkaški agent pa je zanimljivo čuti mišljenje o odlasku mladih u NCAA kao i sve veće plate igrača u Evroligi

-Što se tiče odlaska mladih to nije loše. Krivi su klubovi i savezi koji su se tek sad sjetili da treba dati šansu. Ranije to nije bio slučaj. Rijetki su davali šansu i trpjeli mlade igrače. I sad su se pojavili koledži koji nude odlične uslove ne samo za trening već i za obrazovanje. Ko će to da odbije. Imaš praktično sve da uspiješ, novac, trenere, uslove. A za cijene to je očekivano Očito je da se klubovi vode frazom - bolje poznato zlo nego nepoznata dobit. Evroliga je postala zatvoren sistem u kojem je već godinama ista okosnica igračkog kadra. Rijetki se odluče na promjene i dovođenje mlađih igrača. Jasno je da to donosi pumpanje cijena u zatvorenom tržištu, pa igrači koji su imali milion sad igraju za tri-četiri miliona i da je došlo do inflacije - jasan je košarkaši agent.

 

Trojke

Feliks Kojadinović je tokom boravka u Vojvodini pružao sjajne partije ali se posebno prisjeća duela protiv Budućnosti.

-Taj start utakmice ne može da se zaboravi. U Budućnosti je igrao Slavko Vraneš, a naš plejmejker Miljan Pavković je probijao odbranu rivala i ostavljao nas na šutu. Na startu smo ubacili 21 poen od toga sam ja dao šest trojki, a Ivanović još jednu. Toga se baš sjećam, jasan je Feliks.

 

Bronza iz Izmira

Vojvodina je 2005. godine nastupala kao selekcija Srbije na Univerzijadi u Izmiru.

-Medalja u Izmiru je sjajna uspomena. Osvojili smo bronzu a šteta je što smo izgubili u polufinalu i nismo igrali protiv Amerikanaca. Na tom takmičenju bile su baš paklene vrućine, toga se najviše sjećam jer nisu mogle dvorane da se rashlade, govori o medalji u Turskoj sjajni košarkaš.

 

Četiri aviona za Menorku

Kojadinović je tokom karijere nastupao i za reprezentaciju BiH,

-Što se tiče saigrača i trenera zaista imam samo riječi hvale. Bili smo sjajna ekipa, vrhunski momci koji su se maksimalno borili. Ali organizacija unutar saveza je bila baš loša. Često sam spominjao taj let za Menorku gdje je ekipa išla u četiri različita aviona pa smo u Barselonu došli u različitim terminima. I dok je Izrael protiv kojeg smo igrali došao čarterom i spremao se za meč, mi smo se okupljali u grupama. Teško je u takvim uslovima bilo očekivati rezultat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.