Draško Albijanić o dugoj karijeri: Ivanović i Vujošević dali poseban pečat

Naigrao sam se košarke, nadavao se koševa i ne osjećam nikavu pomisao da mogu još. Dao sam maksimum. Hvala saigračima kao i onim ljudima koji su pratili i prenosili moje partije. Bilo je to lijepo i uzbudljivo putovanje koje nosim za čitav život, izjavio je košarkaš iz Bileće sa prebavalištem u Trebinju Draško Albijanić.

FAKTI:

• Odbio ponude Lietkabelisa i Gisena

• Nije pogazio datu riječ za transfer

Karijera trajala 22 godine

Tih, skroman, nenametljiv, ali uvijek požrtvovan na terenu za saigrače i ekipu. Albijanić je nakon 22 godine završio profesionalnu karijeru tokom koje je promijenio dosta klubova, a sada radi kao individualni trener. U intervju za "Glas Srpske" otkrio je detalje svoje karijere tokom koje je sarađivao i sa dva svjetska trenerska imena.

GLAS: Kako ste se odlučili na prekid karijere?

ALBIJANIĆ: Bilo je to još za vrijeme pandemije virusa korona. Poslije te sezone, koja je bila prekinuta, a ja igrao u Švajcarskoj, razmišljao sam o prestanku jer sam imao već 34 godine. Ipak, odlučio sam da igram u BiH pa sam bio u Slobodi i Leotar i jednu sezonu u Grčkoj čisto iz neke znatiželje jer je u pitanju bila Atina te interesantan projekat. Već na početku sezone u Leotaru, koja je potom bila uspješna, odlučio sam da više neću igrati. Odigrao sam pred porodicom, familijom, prijateljima, kumovima... i teško je bilo ponovo naći motiv za dalje. Osjetio sam da je vrijeme da prepustim mjesto mlađim momcima. Drago mi je što sam tu sezonu odigrao takmičarski i što je posljednja utakmica bila takmičarska. Ne osjećam da mi je žao i hladne glave mogu reći da nemam "repova" iza sebe. Vrlo sam srećan i zadovoljan.

Kasni početak

GLAS: Da se vratimo na početka karijere. Kako ste započeli da se bavite košarkom?

ALBIJANIĆ: Za to je vezana anegdota i dosta kasno sam počeo trenirati. Bio sam treći razred srednje škole 2003. godine i sa svojim drugom iz razreda išao sam da nađem Miodraga Šakotića koji je radio u Leotaru. Našao sam ga u jednom kafiću, prišao predstavio se. Rekao sam mu da sam visok 205 centimetara i da bih želio trenirati košarku. On mi je rekao da dođem na trening i već iduće sedmice bio sam priključen prvom timu. Tako da nisam prošao mlađe selekcije jer sam iz Bileće išao u Trebinje u srednju školu pa nisam mogao da treniram. Već četvrti razred srednje škole upisao sam vanredno i bio maksimalno posvećen treninzima. Dosta brzo sam napredovao i stigao vršnjake. Imao sam motoriku i elemente koji su mi išli i brzo sam sve savladao.

GLAS: Vaš prvi klub bio je Leotar. Sjećate li se prve utakmice za seniorski tim?

ALBIJANIĆ: Naravno da se sjećam. Bilo je to 2004. godine kada smo igrali prijteljsku utakmicu protiv Ibona iz Nikšića. Dobio sam minute i zanimljivo da sam na toj utakmici, u kojoj je bila igrana peta četvrtina za nas mlađe igrače, postigao 18 poena i bio najefikasniji.

GLAS: Kada ste shvatili da će košarka biti tvoj osnovni poziv?

ALBIJANIĆ: Svi mi koji smo odrasli u Bileći krajem 90-ih i početak 2000-ih godina živjeli smo za košarku. Pratila se svaka utakmica, a u tom periodu bili su sjajni rezultati naše reprezentacije koji su pravljeni u kontinuiteti pa smo svi maštali da se bavimo košarkom pa čak i ja iako nisam trenirao. Došla mi je ideja jer sam bio visok. To je bio ozbiljan rad i vrlo brzo sam uvidio da će to biti put kojim želim ići i da želim dati maksimum da se ostvarim kao košarkaš. Taj put nije bio nimalo lagan i bilo  je mnogo odricanja, ali je imao svoju veliku čar.

GLAS: Prvi tim za kojeg ste igrali bio je Leotar. Potom ste 2007. prešli u Slobodu. Kako je došlo do prelaska u Tuzlu?

ALBIJANIĆ: Otišao sam u Slobodu kao pojačanje za Superligu BiH. Tamo je bio još jedan Bilećanin Milan Milošević kao i direktor kluba Žarko Vujović koji je takođe iz Bileće pa sam imao poveznicu i nekog da mi olakša da se uklopim u sistem. Došao sam za Superligu, a ostao još četiri sezone.

Dolazak u Borac

GLAS: Zatim ste bili član Borca iz Banjaluke?

ALBIJANIĆ: I u Borac sam stigao kao pojačanje za Superligu BiH jer je ekipi trebao centar. Bila je to dobra ekipa. Trener je bio Drago Karalić i bili su tu još Marko Jagodić Kuridža, Siniša Kovačević, Slobodan Tošić, Nemanja Vranješ... Igrali smo polufinale protiv Igokee koja je tada igrala ABA ligu.

GLAS: Nakon toga uslijedio je prvi odlazak u inostranstvo. Kako je bilo igrati za rumunski Asesoft?

ALBIJANIĆ: Oni su dugo bili prvaci Rumunije i sezonu prije mog dolaska izgubili su od Kluža u finalu. Prva titula za Kluž te 2011. godine. Asesoft je renovirao svoju dvoranu i izmjestili su nas izvan grada da igramo u manjoj dvorani. Bili su bez očekivanja doveli su mene da podmlade sastav. Međutim, kako je išla sezona osjetili su da sa nekoliko pojačanja mogu napraviti dobar rezultat. Doveli su Vladimira Ticu na polusezoni i Radu Džambića, jednog Litvanca i na kraju smo ušli u plej-of kao četvrti na tabeli. Četvrtfinale i polufinale plej-ofa igrano je na tri dobijene utakmice, a finale na četiri. Mi smo seriju završili sa deset pobjeda. Bili smo rasterećeni i samo u četvrtfinalu smo imali prednost domaćeg terena.

GLAS: Potom ste otišli u Pitešti?

ALBIJANIĆ: Bio sam tada mlad igrač i razmišljao sam da odem iz Asesofta jer je dovodio dosta dobre igrače pa sam mislio da odem u manji klub da izborim minutažu. Možda je to bila loša odluka mada smo u prvoj utakmici osvojili Superkup jer je Pitešti prethodno osvojio Kup Rumunije. Sezona je počela dobro, ali nije tako nastavila. Imali smo povreda i nismo baš završili uspješno kako smo započeli.

GLAS: Brzo ste zaigrali i za treću ekipu u Rumuniji?

ALBIJANIĆ: Tako je. To je bio Targu, međutim nisam bio dovoljeno spreman i imao sam povredu leđa. Prepao sam se da nije nešto ozbiljnije pa sam se vratio kući na oporavak. Poslije toga sam prihvatio ponudu Zrinjskog jer je bio novembar, a nisam imao angažman. Pristao sam jer mi je bilo blizu kuće, nije bilo ozbiljnijih ponuda i pristao sam da igram do Nove godine. Taj period igrao sam jako dobro i nekako sam osjećao da ću da dobijem poziv za reprezentaciju BiH što se ispostavilo kao tačno.

GLAS: Iz Zrinjskog ste otišli u Borac Čačak?

ALBIJANIĆ:  Došao sam da igram Superligu Srbije koja je bila jaka sa dosta velikih imena i meni je bilo želja da se okušam. Nikola Jokić je igrao za Megu, Nikola Milutinov za Partizan, Boban Marjanović za Crvenu zvezdu, Petar Popović za Metalac, Sava Lešić za Radnički Kragujevac... Nabrajam one protiv kojih sam igrao.

Igranje protiv Jokića

GLAS: Sjećate li se kako je bilo igrati protiv Jokića?

ALBIJANIĆ: Već tada se pričalo da će da bude veliki igrač. On i Ratko Varda bili su centri Mege, a Vasa Micić dio ekipe. To je bilo one godine kada su bile poplave pa se Liga odužila i ostao sam skoro četiri mjeseca. Bilo je fino iskustvo igrati protiv takvih veličina. Igrali smo produžetak protiv Zvezde, a protiv Partizana bilo je gusto i Saša Pavlović je riješio utakmicu na kraju.

GLAS: Zatim ste otišli u sjevernomakedonski Kožuv?

ALBIJANIĆ: Oni su prvi dali ponudu i prihvatio sam. Igrali smo Balkansku ligu i domaće prvenstvo. Stigli smo do polufinala Balkanske lige i igrali protiv kluba iz Prištine, a naš pomoćni trener i vozač nisu mogli da uđu u dvoranu kada smo gostovali koliko je bilo puno. Igralo se na koš razliku, oni su nas dobili 18, mi njih 15 poena razlike pa smo ispali.

GLAS: Zatim ste stigli malo bliže kući. U Sutjesku iz Nikšića.

ALBIJANIĆ: Možda sam tako i birao klubove, da budem bliže porodici. Tu sezonu bilo je ponuda koje su bile logičnije da prihvatim. Recimo, zvao me Lietkabelis jer su vidjeli moje partije sa Evropskog prvenstva u Francuskoj. Ipak, imao sam jednu porodičnu situaciju. Moj otac bio je bolestan pa sam želio da budem bliže njemu, jedan brat mi se ženio, a meni se igrala ABA liga koju do tada nisam imao priliku da igram.

Dolazak u Igokeu

GLAS: Zatim ste 2016. godine stigli u Igokeu?

ALBIJANIĆ: Došao sam spreman i motivisan. Titulu u BiH uzeli smo baš dominatno. Jako dobro smo igrali sezonu u ABA ligi iako to nije bio jako skup sastav. Ipak, imali smo hemiju i atmosferu, dobro smo se razumijeli na terenu, ali i van terena pa se i dan danas čujemo. Samo smo u finalu plej-ofa izgubili jednu utakmicu od Kaknja. Bili smo peti u ABA ligi. Te godine sam u Izboru "Glasa Srpske" bio među deset najboljih i dobio priznanje za najboljeg košarkaša Republike Srpske za 2016. godinu. To su mi najznačanije i jedina individualna priznanja koja su ostala za ponos. 

GLAS: Otišli ste potom u Lovćen?

ALBIJANIĆ: To ljeto bio sam na pripremama sa reprezentacijom i nisam produžio saradnju. Ušao sam u septembar bez kluba i moj saigrač iz Igokee Dušan Katnić me zvao i rekao da ima ponudu za mene iz kluba koji i gra Prvu ligu Njemačke. Upravo za to vezana je i jedna anegdota, a mislim da sam postupio ljudski ispravno. Imao sam usmenu ponudu iz Njemačke, ali nisam imao pismenu i čekao sam da oni odgledaju moje utakmice. Kako se nisu javljali neko vrijeme moj drug Nikola Korać sa kojim sa igrao u Sutjesci postao je trener Lovćena i zvao me da dođem. On je sjedio sa predsjednikom kluba i zvao me telefonom da porazgovaramo. Rekao sam mu da mi je auto na servisu i da ne mogu doći, a predsjednik mi je rekao da će poslati taksi. Otišao sam i dogovorili smo se, pružili ruku jedan drugome, ali ništa nisam potpisao. Već sutradan me zvao trener Gisena koji je nudio ugovor i predstavio da odmah igram i to protiv Bajerna, Bamberga i Albe. Nisam zano šta da radim. Brat me odvezao za Podgoricu gdje sam ponovo razgovarao sa predsjednikom Lovćena Branom Martinovićem kojem sam rekao da smo se dogovorili i da dolazim na Cetinje. Možda je ta odluka bila loša po moju karijeru, ali sam u klubu imao sve moguće što smo se dogovorili, a klub je prvi put igrao ABA 2 ligu. Kasnije sam otišao u Sarajevo da igram za Spars gdje sam upoznao suprugu. Negdje u životu izgubite, a negdje dobijete. Sada sam u srećnom braku i imamo dvije djevojčice. Ko zna šta bi bilo da sam pogazio datu riječ i otišao u Njemačku.  

GLAS: Spomenuli ste reprezentaciju BiH gdje ste sarađivali sa dva vrhunska trenera, Duškom Ivanovićem i Duškom Vujoševićem.

ALBIJANIĆ: Proveo sam u rerezentaciji tri kompletna ljeta, dva sa Ivanovićem i jedno sa Vujoševićem. Njih dvojica su dosta različita po načinu rada i treninga. To je bilo moje prvo iskustvo sa trenerima tog nivoa. Ivanović je jako zahtjevan i prije svega disciplinovan prema samom sebi. Kod njega nema vike, ali svi daju maksimum. Na mene je u tom momentu ostavilo utisak da sam dosta napredovao i naučio, ne samo o košarci već i o životu. Recimo, ako je doručak u devet Ivanović je do tada sat vremena džogirao, pročitao 50 strana neke knjige i sa dosta energije stigao na trening. Vujošević je insistirao na svakom detalju, a davao je maksimalnu slobodu i ukazivao povjerenje. Bila je smjena generacija u reprezentaciji pa su mlađi igrači poput Edina Atića, Džanana Muse i Amara Gegića dobili njegovu veliku podršku i vjetar u leđa. Svi govore da je on bio odličan u radu sa mladima i da ih je formirao kao kao ljude, a to je tačno. Stvarno sam dosta dobrih stvari za život naučio od njih. Bilo mi je drago što sam imao priliku da sarađujem sa njima dvojicom.

GLAS: Da li je Vujošević i vama u ekipi dijelio knjige?

ALBIJANIĆ: Nisam zadužio knjigu jer sam bio najstariji. Musa jeste sigurno dobio knjigu, a čini mi se i Darko Talić mada nisam siguran za njega.

GLAS: Da li su kod Ivanovića treninzi bili iscrpni kao što pričaju mnogi igrači?

ALBIJANIĆ: Bili su baš iscrpljujući. Ipak, meni nije bilo teško i to sam smatrao normalnim jer sam ranije prolazio kroz drilove. Ipak, to je bilo nešto najjače što sam osjetio. Ivanović nam je govorio: "Šta se žalite? Jel' mislite da je lako igrati za mene u klubu? Ovo u reprezentaciji je samo blaža verzija". Ipak, tijelo se brzo adaptiralo i sve postane normalno. Tada sam prvi put igrao na krilnom centru što prije toga nikad nisam. Mislim da sam se dobro fizički adaptirao i da sam ostao još godinu karijera bi mi išla u totalno drugom pravcu.

GLAS: Kako je došlo do odlaska u Švajcarsku?

ALBIJANIĆ: Prije toga igrao sam za Sparse i imao jako dobru sezonu. Ipak, ta me sezona umorila jer smo izgubili finale od Širokog i sa 32 godine razmišljao sam da idem vani. Stigao je poziv iz Švajcarske pa sam pomislio da odigram još nekoliko sezona pa da se penzionišem. Došao sam u Vevej na Ženevskom jezeru, a poziv sam dobio Gorana Ikonića koji je bio pomoćni trener, a tu si bili Nikša Bavčević, Marko Boltić, Uroš Nikolić... Bila je to fina priča koju je prekinula korona. Igrali smo protiv Friburga u srijedu, a onda nam je u četvrtak rečeno da prvim letom idemo kući. Tako da se desila ta sezona koja nije doigrana. Na početku sljedeće sezone imao sam udes i slomio lijevu ruku, ali uspio sam da se oporavim i odigram još četiri-pet sezona.

Kraj u Leotaru

GLAS: Karijeru ste završili tamo gdje ste je počeli, u Leotaru?

ALBIJANIĆ: U tom trenutku nisam gledao finansijski dio i porodicu sam posmatrao kroz košarku te gledao gdje će lakše da mi bude. Došao sam u Leotar  gdje sam ostao dvije sezone. Borili smo se do posljednje minute da uđemo u Superligu. Prije toga, sam otišao u Grčku i bilo je to zanimljivo iskustvo pred kraj karijere. U pitanju je bio ambiciozan klub Proteas, možda više akademija koja je brojala 600 polaznika i nalazi se u atinskom naselju Vula. Cilj je bio da podignemo klub i da uđe u drugu Ligu Grčke koja je jako gledana i praćena tako da sam zbog toga otišao i to je bilo to. Ušli smo u viši rang i vratio sam se kući.

Rad s mladima

GLAS: Šta trenutno radite?

ALBIJANIĆ: Uh, to je najteže pitanje. Prva godina je kako sam u penziji. Sada sam u tranziciji. Bio sam malo uključen u trenerski posao i radio kao pomoćnik u Leotaru. Kako sam završio karijeru otvorio sam akademiju za individualni rad s igračima i bude dosta posla u ljetnem periodu. Uglavnom sam radio sa igračima koji su prvotimci ili već kucaju na vrata prvog tima. Dva momka sa kojima sam radio sada igraju koledž košarku u SAD. To su Marko Marković i Lazar Milošević.

Trenerski poziv

GLAS: Hoćete li biti trener?

ALBIJANIĆ: Dosta toga sam zapisivao i spremao tokom karijere, ali vidjećemo šta će život da donese. Krasila me velika posvećenost i uvijek sam davao maksimum, ne samo na utakmicama već i na treningu da učinim tim boljim.

 

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.