Drago Karalić, proslavljeni košarkaški trener: U "Boriku" nije bilo zvižduka, samo aplauza

Kada se kaže košarkaški trener iz Banjaluke, prvo ime koje mnogima pada na um je Drago Karalić.

Trener koji je godinama radio u muškoj i ženskoj košarci iza sebe ima bogatu karijeru tokom koje je Borac vodio četiri puta, a Igokeu triput te stigao do trofeja u obje konkurencije. Po vlastitom priznanju u intervju "Glasu Srpske" nije ostavio dubok trag kao igrač, a njegovi košarkaški počeci vezani su za igranje basketa u banjalučkom naselju Čaire.

- Košarku sam počeo igrati 1978. godine. U to vrijeme bio je neki momak Zrinko koji je volio košarku i radio u klubu koji se zvao Vremeplov, kasnije preimenovan u BSK. On me vidio na igralištu i predložio da dođem u tim koji je trenirao u školi "Braća Pavlić" odnosno "Ivo Andrić". Tu sam počeo i kasnije prešao u Borac, za koji sam igrao šest sezona. Kada smo prešli u SRJ da igramo, uprava kluba odlučila je da više nisam potreban kao igrač, već da počnem da radim kao trener. Bila je to sezona 1992-93, kada je trener Borca bio pokojni Miodrag Baletić, kojem sam bio pomoćnik i mnogo naučio od njega, jer je bio izuzetan čovjek. Tokom zimskog perioda Baletić je otišao s klupe, a uprava me postavila za trenera da vodim utakmicu protiv Kraljeva u gostima. Slavili smo nakon dva produžetka, a u idućem kolu izgubili od Profikolora u Rumi, gdje smo bili domaćini pa su me smijenili. Sa novim trenerom nisam uspostavio konekciju pa nisam bio asistent, iako sam bio u klubu - započeo je Karalić svoju priču.

GLAS: Uslijedio je Vaš prvi odlazak iz Borca.

KARALIĆ: Dobio sam poziv od Baletića da dođem u Nikšić, da igram i radim sa njim. To je bilo 1993. godine i bio sam tamo dva mjeseca, jer uprava nije nešto bila zainteresovana da budem tu. Baletić me vidio kao neku sponu između igrača i njega, ali se s upravom nisam dogovorio.

GLAS: Tada ste prešli u žensku košarku.

KARALIĆ: U Nikšiću dobijem poziv iz Banjaluke da budem trener Mladog Krajišnika. Vratio sam se odmah, preuzmem ekipu i tu zvanično krenu moja putešestvija.

GLAS: Ekipa je bila u Srbiji i imala mnogo problema u radu.

KARALIĆ: Bili smo u Šidu. Čini mi se da su Mensura Hadžić i Lara Mandić prešle u Crvenu zvezdu, od koje smo zauzvrat dobili dvije sedmice priprema na Kopaoniku. Kada smo se vratili sa Kopaonika u Šid, nismo imali gdje da se smjestimo jer su nam ljudi rekli da se nisu ništa dogovorili s klubom te da nas jedino mogu smjestiti u motel na autoputu u Adaševcima, dok situacija ne bude riješena. Nismo imali dvoranu pa smo kondiciju održavali na dijelu autoputa gdje nije bilo saobraćaja i tu smo izlazili da se istrčimo. Kako sam bio dobar prijatelj sa Sinišom Borovicom, koji je bio nećak Dušana Borovice, vlasnika firme "Borovica", dogovorio sam se da nam pomognu. On mi je dao na korištenje dvoranu i hotel. Došao je kombijem po naše stvari, a mi smo vozom iz Šida otišli za Rumu.

• Fakti
• Trenirali na autoputu u Adaševcima
• Vodio muške i ženske klubove
• Nekoliko puta sjednio na klupi Borca i Igokee

GLAS: Kako je bilo igrati u Rumi?

KARALIĆ: U Rumi nas je publika lijepo primila, iako je sezona bila turbulentna. Ekipa je bila dobra, za nju su igrale Mirjana Jovanović, Jadranka Ćosić, Sanda Vuković, Dušica Stopajnik, Aleksandra Mušić, Dušanka Vukčević... Tada i u Rumi situacija postaje teška i selimo se za Vrbas, jer se uprava tako dogovorila. Tamo smo bili smješteni do kraja lige, kada se ponovo vraćamo za Rumu, pošto su nam iz firme "Vital" rekli da nam ne mogu finansirati smještaj i utakmice. Završili smo kao četvrti na tabeli i igrali plej-of, gdje smo u polufinalu izgubili od Bečeja nakon majstorice. Pokazali smo da i bez nekih finansijskih sredstava možemo igrati dobru košarku. Ipak, bilo je veoma teško.

GLAS: Tada ste prešli u ŽKK Bečej.

KARALIĆ: Na kraju lige javio mi se Momo Milatović, koji je bio trener tada i koji me predložio za trenera. Popričao sam sa upravom i pristao na saradnju. Napravili smo dobru ekipu, možda smo kiksali u Kupu, jer smo bili domaćini u Vrbasu i nismo igrali u svojoj dvorani. Prvenstvo smo uzeli glat i dobili sve tri utakmice u finalu. Bila je to ekipa sa Anđelijom Arbutinom, Mirjanom Jovanović, Jelenom Mirković... Naredne sezone pravimo novu ekipu i igramo kvalifikacije za Ligu šampiona u Atini, gdje smo izgubili od boljeg tima. Počeli su problemčići u upravi i početkom decembra prestao sam raditi.

GLAS: Uslijedio prelazak u bivšu Borovicu.

KARALIĆ: Siniša Borovica mi se javio u januaru nakon što su smijenili Janka Lukovskog pa sam prešao u mušku košarku i napravili smo dobar rezultat. Ekipa je bila 12. kada sam je preuzeo i stigli smo do osmog mjesta, a u plej-ofu smo igrali protiv Partizana. Ostao sam i narednu sezonu, ali klub je polako počeo da "pada", a u ekipi sam imao Zorana Sretenovića, Damira Pokraca, Sašu Ramača, Savu Rajkovića... Na vrijeme smo izborili opstanak i to je bilo to.

GLAS: Postali ste trener Borca.

KARALIĆ: Na kraju sezone kontaktiramo sa Borcem i vraćam se u Banjaluku 1997. godine. Pravimo dobru ekipu i igrali smo Prvu B ligu SRJ kao domaćini u Bačkoj Palanci. Tamo smo putovali na domaće utakmice i ostala gostovanja. Željeli smo da uđemo u Prvu A ligu, ali su se pojavile priče da ne možemo igrati to takmičenje. Hemofarm je dobio čudnu utakmicu u Nikšiću pa smo bili drugi i Vrščani su ušli u viši rang. Vratili smo se u Banjaluku i tada počinje naš izlazak u Evropu.

Prvi izlazak na evroscenu

GLAS: Koliko se sjećate prve međunarodne utakmice protiv Montana iz Kapfenberga?

KARALIĆ: Odlično se sjećam. Bili su košarkaški praznici u Banjaluci. Lako smo ih dobili u Banjaluci, a u Austriji sitno izgubili. Prošli smo u grupu gdje su još bili Benston iz Zagreba, Tuborg Izmir i Dukato Sijena. Imali smo skor tri-tri i žalim što nismo slavili u Zagrebu, jer smo bili blizu. U to vrijeme ljudi iz "Pivare" su imali veliki uticaj u klubu i radili su dobar posao posebno na promociji košarke pa je dvorana uvijek bila puna i vladalo je veliko interesovanje za košarku. Većina igračkog kada bila je domaća, a tu su bili Zoran Kukić, Saša Vujasinović, Zoran Ćurguz, Boris Blagojević, Tomica Zirojević, a sa strane su dobro prihvaćeni Saša Vuleta, Vasilj Ševo, Miodrag Babić pa su se navijači identifikovali sa njima.

GLAS: Kako je bilo voditi ekipu u paklenoj atmosferi "Borika"?

KARALIĆ: Sjajno. Svi volimo da igramo pred punom dvoranom, pogotovo pred svojim navijačima. Dok sam bio trener u Srbiji, malo sam se i navikao na pune dvorane, jer sam sa Borovicom igrao protiv Crvene zvezde, Partizana, Radničkog, Beobanke... Ta energija sa tribina znala je da podigne igrače. U "Boriku" nije bilo zvižduka, već samo aplauza. Utakmice su bile jako posjećene, sa jako dobrom atmosferom u ABA ligi, što je nama bila motivacija za igru. Ipak, malo lošiji rezultati uticali su da u drugom dijelu godine opadne interesovanje.

GLAS: Nakon rastanka sa Borcem prešli ste u Igokeu, koja je tada bila ljuti rival.

KARALIĆ: Poslije gubitka Kupa od Igokee rastao sam se s Borcem i na kraju sezone prvi put prešao upravo u Igokeu, gdje sam proveo cijelu sezonu. Ambicije su bile velike, dobro smo izgledali, ali nismo napravili iskorak.

GLAS: Malo ko zna da ste u jednom kratkom periodu vodili ekipu Orlova.

KARALIĆ: Dejan Erešić bio je direktor Orlova koji su imali dobru ekipu sa Borčevim klincima i nekoliko iskusnih igrača. Orlovi su se kvalifikovali kroz ligu Republike Srpske da igraju za Ligu prvaka BiH. Za protivnika smo dobili Slobodu. Na moj prijedlog išli smo sedam dana u Srbiju na mini-pripreme, jer smo mjesec dana bili bez utakmice pa smo igrali sa Crvenom zvezdom, Vojvodinom i Radničkim. U prvoj utakmici sa Slobodom pred prepunim "Mejdanom" u Tuzli imali smo šut za pobjedu. Nacrtali smo akciju, naš igrač je ostao sam na trojci i pogodio "prvi obruč". Drugu utakmicu u Banjaluci lako su dobili, a za njih su igrali Jasmin Hukić i Azur Korlatović.

GLAS: Bili ste trener Borca koji je finale plej-ofa Lige BiH igrao u Prijedoru, jer nije mogao u "Borik".

KARALIĆ: To me nikad nije mnogo interesovalo. Znam da je bio neki spor između kluba i dvorane, jer je dvorana bila odvojena od grada i plaćalo se njoj. Došlo je do nekih poskupljenja i klub nije htio da plati pa nismo mogli da igramo. Putovali smo u Prijedor dva puta dnevno da bismo trenirali. Imali smo podršku u Prijedoru. Dobro igrali sve tri utakmice u Širokom Brijegu, gdje smo do posljednjih minuta bili u igri. U trećoj smo imali osam poena razlike na četiri minuta do kraja. Aco Damjanović je presjekao loptu i promašio zakucavanje, dok je Martin Vanjak pogodio trojku sa osam metara i tu smo izgubili finalnu seriju.

Kao trener radio u Bileći

GLAS: Rad u Bileći Vas je ponovo preporučio Igokei, koju ste tada uveli u ABA ligu?

KARALIĆ: Nakon još jednog rastanka sa Borcem poslije samo tri kola u zimu dobijem poziv iz Bileće. Hercegovac je imao samo jednu pobjedu u polusezoni i cilj je da opstanu. Stvari su bile nerealne, ali "rekoh, hajde da pokušamo". Bio sam neviđeno dobro prihvaćen. Doveli smo dva pojačanja na domaći kadar bez stranaca. Obavili mini-pripreme i upisali devet pobjeda u drugom dijelu takmičenja i opstali u ligi. Narednu sezonu sam takođe proveo u Hercegovcu i sa finom ekipom smo bez glavobolje izborili opstanak. Ljudima iz kluba sam rekao da više neću ostati i po povratku kući dobijem poziv Igokee. Došao sam umjesto pokojnog Sretenovića i ambicija je bila ulazak u ABA ligu. Osvojili smo treće mjesto u ligaškom dijelu iza Širokog i Bosne, a plasman u plej-ofu je odlučivao ko će na Jadran. Prvu polufinalnu utakmicu sa Bosnom smo igrali 1. maja u Sarajevu. Bio sam toliko siguran da ćemo slaviti i tu utakmicu smo odigrali iz udžbenika. Bosna nije imala nikakve šanse da nas dobije. Nije bila velika razlika, ali smo kontrolisali cijeli meč. Druga utakmica igrana je za tri dana u Aleksandrovcu i znao sam da će doći na sve ili ništa. Sam meč bio je za infarkt. U finišu, na dva razlike za nas Milijan Bocka je izgubio loptu na centru i Bosna je imala šut za tri poena koji je promašila. Sa tom pobjedom smo ušli u ABA ligu. U finalu sa Širokim bili smo mentalno potrošeni pa smo izgubili sa 0:3.

GLAS: Ipak niste dobili priliku da vodite Igokeu u ABA ligi?

KARALIĆ: Obavio sam pošteno svoj posao za koji sam bio zadužen. Bio sam pozvan da uradim taj posao, što sam i učinio. Igokei se tada sve otvorilo nakon ulaska u ABA ligu, napravljena je dvorana, a ekipa je bivala sve kvalitetnija. Tada sam se vratio u Borac koji je trebalo da se vrati u Ligu BiH. Osvojili smo Kup Republike Srpske i izborili viši rang, da bih bio smijenjen dolaskom nove uprave.

GLAS: Put Vas je odveo i u Višegrad.

KARALIĆ: To je takođe bila misija spašavanja ekipe od ispadanja. Bili smo blizu, ali nas je poraz od Radnika na domaćem terenu koštao opstanka. Nismo uspjeli i ostaje žal jer smo bili blizu.

GLAS: Zatim ste se ponovo vratili u žensku košarku.

KARALIĆ: Dugo sam pauzirao i onda prihvatio poziv Mladog Krajišnika. Prve sezone imali smo dosta dobru selekciju, ali smo izgubili Kup i bilo je turbulencija. Došlo je do smjene generacija i bili smo sigurni u opstanak, mada nismo mogli nešto više da uradimo. Treba imati u vidu da je ženska košarka sasvim drugačija od muške.

GLAS: Ko je najbolji košarkaš kojeg ste trenirali?

KARALIĆ: Bilo je ih je dosta. Radio sam sa pokojnim Sretenovićem, koji je bio igračina, iako je bio na zalasku karijere i već osvojio titule sa Jugoplastikom. Slađan Stojković je profesionalac kakav se rijetko sreće. Tu je i Anđelija Arbutina, koja je kod svih trenera bila namćor, ali sa mnom nikad nije bilo problema. Ne treba zaboraviti Zorana Kukića, Marka Šćekića, Sašu Vujasinovića, Vasilja Ševu.... Bilo je dobrih Amerikanaca u Igokei, ali se ne sjećam imena.

GLAS: Kakav je bio prvi stranac u istoriji Borca Dejvid Kruz iz Meksika?

KARALIĆ: Ekstra. Dobar profesionalac mada je to vrijeme bilo drugačije i bilo je mnogo više sportske kulture. Uprava tada nije dozvoljavala da previše stranaca igra u ekipi i tražio se domaći kadar pa je bilo teško dobiti utakmicu ABA ligi.

GLAS: Trenirali ste u Borcu i nekadašnjeg reprezentativca Srbije Marka Jagodića Kuridžu.

KARALIĆ: Marko je bio veliki potencijal, ali je bio na nedefinisanoj poziciji. Borac je imao problema sa viskom igračima i on je silom prilika bio unutrašnji igrač, a bio je više četvorka ili trojka. Imao je lošiji šut u to vrijeme, međutim i on se isprofilisao. Bio je vrijedan i veliki radnik, mada je želio da se kroz jednu ili dvije utakmice dokaže. Kada se malo smirio i doveo u red, napravio je dobru karijeru i stigao do reprezentacije, što je ogroman uspjeh.

 

Grupa 7

GLAS: Vodili ste Borac protiv Grupe sedam. Kako je to izgledalo?

KARALIĆ: To je bio nezapamćen spektakl. Da je dvorana mogla da primi 50.000 ljudi, bila bi puna, a malo manje je bilo protiv Benstona. Bila je velika čast da budem dio tog spektakla, jer su na drugoj strani bili Dejan Bodiroga, Aleksandar Đorđević, Vlade Divac, Predrag Danilović, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Željko Rebrača, pojačani Radislavom Nesterovićem, Slađanom Stojkovićem, Aleksandrom Trifunovićem... U organizaciju je bio uključen Bratislav Braca Đorđević, Aleksandrov otac. Tražio se termin kada oni mogu i tražili su da dođu čarterom i da odmah mogu da se vrate. To je nešto što se ne zaboravlja.

Najteži poraz

GLAS: Koji Vam je poraz najteže pao?

KARALIĆ: Onaj od Crvene zvezde u Banjaluci u ABA ligi. Vodili smo skoro cijelu utakmicu i Zvezda je imala posljednji napad. Feliks Kojadinović je čuvao Igora Rakočevića, koji je, po mom mišljenju, poslije driblinga napravio faul u napadu, a sudija nije ništa svirao da bi potom odigrao loptu lijevo na 45 stepeni, odakle je Vuk Radivojević pogodio trojku za pobjedu u posljednjoj sekundi. Imali smo pet poena razlike dva minuta prije kraja i izgubili smo. Ne mogu zaboraviti Makabi Tel Aviv u "Boriku". Dobili smo prvo poluvrijeme protiv prvaka Evrope i onda nas je Derik Šarp "uništio" u drugom poluvremenu. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.