Dragan Vuković Skaka za "Glas": Košarka porodična priča

Kada su u banjalučkim košarkaškim krugovima spomene prezime Vuković, svi imaju asocijaciju na Dragana i Sandu, za koje s pravom možemo napisati da su sinonim igre pod obručevima najvećeg grada Republike Srpske.

Koliko dubok trag su ostavili njih dvoje najbolje svjedoči podatak da je Dragan dres Borca nosio 20 godina i jedan je od najboljih igrača kluba u istoriji, dok za Sandu isto to važi u Mladom Krajišniku. Dragan, kojeg svi u Banjaluci poznaju pod nadimkom Skaka, prvu utakmicu za svoj Borac odigrao je 1974, mada je prema njegovim riječima zvanični debi imao dvije godine kasnije.

- Te 1974. godine odigrao sam prve utakmice za seniorski tim, koje su bile prijateljskog karaktera u Sarajevu, ali zvanična utakmica za prvu ekipu bila je 1976. Sjećam je se dobro. Igrali smo protiv Proletera iz Zrenjanina i dao sam prvi koš. Rijetko kad zagrebem u ta dešavanja i nisam neko ko živi u tome. Čini mi se da nemam ni nešto slika... - započeo je Vuković priču u intervju za "Glas Srpske".

GLAS: Da li ste tada uopšte pomislili da ćete narednih čak 20 godina nositi dres istog kluba?

VUKOVIĆ: Ma kakav. Tada nisam mogao ocijeniti da ću "tamburati" 20 godina. Mislio sam da će se desiti odlazak, ali eto nije, mada nisam razmišljao o tome u to vrijeme. Jako kasno sam počeo da treniram sa nekih 16-17 godina, iako sam imao loptu i igrao basket svaki dan od ujutro do uveče na Malom borčevom stadionu, čak i zimi kada mi se ruke smrznu, ali nisam odustajao. Kada sam počeo sa ozbiljnim treninzima, brzo sam se izborio za status u klubu. Igrali smo završnicu juniorskog prvenstva BiH u Sarajevu, gdje sam pored dobre garniture Bosninih igrača, koje nismo mogli da dobijemo, bio proglašen za najboljeg igrača i bio sam najbolji strijelac. To mi je donijelo poziv u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije kod selektora Luke Stančića koji me je zvao. Međutim, ekipu je ubrzo preuzeo Duda Ivković, koji nas je trenirao, a pored mene bili su tu još Petar Popović, Veljko Petranović, Predrag Benaček, Dragan Zrno, Slobodan Nikolić, Predrag Bogosavljev, Nihat Izić, Zoran Krečković...

GLAS: Da li je bilo ponuda drugih klubova za nastavak karijere?

VUKOVIĆ: Bilo je nekih kontakta za odlazak, ali sam bio pomalo nezainteresovan i nisam bio spreman da se pomjerim odavde. Ostao sam tu gdje sam bio. Konkretno, Bosna je bila zainteresovana i Boša Tanjević. Kasnije je bilo još nekih ponuda koje nisam ni razmatrao. Nisam otišao zbog nekoliko razloga. kao i svog pokojnog oca, škole, a počeo sam se zabavljati sa Sandom.

GLAS: Kada ste shvatili da će košarka biti Vaše primarno zanimanje?

VUKOVIĆ: Bio je to sasvim normalan slijed događaja da uđeš u tu priču, jer se i tada treniralo dva puta dnevno. Moji roditelji se nisu bavili tim stvarima i sada to je otišlo u sasvim drugu krajnost gdje većina to pogrešno radi. Moji roditelji nisu došli ni na jednu moju utakmicu i govorili su: "Kakva košarka, samo škola". Borili su se sa mnom, ali se nisu mogli izboriti (ha-ha-ha-ha). Ostao sam tu gdje jesam. Možda je bilo grešaka, ali ne žalim ni za čim i ne dozvoljavam sebi da pričam o tome. Trudim se da budem ono što sam bio do sada, da poštujem sve ljude i da nikoga ne zaboli glava od mene.

GLAS: Igrali ste u vrijeme kada je uvedena trojka. Kako je to izgledalo?

VUKOVIĆ: Joj kako sam "prašio" ha-ha-ha-ha. Meni je bilo super, bio sam najbolji strijelac u B ligi, mada nisam neko ko se samo oslanjao na šut, iako sam bio bek šuter. Nisam imao visine, ali sam imao startnu brzinu i skakao sam na ljude od po dva metra. Nije to bio samo šut, ja sam bio "lud" u tim prodorima pa sam izvaljivao zglobove, zbog čega je došlo do hroničnih povreda. Imam malu nogu pa gdje god stanem na nekoga odmah povreda. Moja priča nije bila šuterska već sam bio fajter.

GLAS: Da li ste Vi i supruga bili košarkaši kada ste se upoznali?

VUKOVIĆ: Ona je prije mene krenula da igra za Krajišnik i 21 godinu je bila član istog tima. "Tamburala" je dok su je noge nosile. Košarka nas je povezala i košarkaška smo porodica. Sin i kći su igrali košarku, ne na tom nivou kao Sanda i ja, ali su igrali. Sin je bio u juniorima Igokee i igrao je završnicu ABA lige. Ipak, nije imao neko posebno interesovanje, malo ga je i škola usporavala kao i neki zdravstveni problemi pa je prestao. Kći je godinama bila u Mladom Krajišniku, a i sada ponovo igra. Ipak, košarka je naša kompletna priča i mi danas svi živimo za košarku. Kada gledamo Evroligu, to je kod nas velika zezancija i ne znam šta bi moglo da bude pa da se tako ne ponašamo do kraja života.

GLAS: Da li je košarka glavna tema u Vašoj porodici?

VUKOVIĆ: To je nešto što se dešava kada zajedno gledamo, a nije primarni razgovor. Nije da mi stalno govorimo samo o košarci. Pratimo i ostale sportove, pogotovo ja, što je sasvim normalno. Godinama to radim i nekada su me ispitivali u društvu ko je kako igrao, ko je gdje prešao, ko se povrijedio... jer pratim sve i to je moja dnevna rutina. Priznajem da posljednje vrijeme mnogo manje gledam utakmica. Recimo gledam meč Novaka Đokovića dok sigurno igra i vodi, ali ako počne da gubi ili je neki egal, odmah prebacim program. Ne treba mi dodatno nerviranje zbog zdravlja ha-ha-ha.

GLAS: Vi i supruga ste igrali u isto vrijeme. Ko je kome bio veći savjetnik?

VUKOVIĆ: Ma mi smo "ratovali". Ona je uvijek govorila: "Kakve su to vaše lige, šta vi igrate", jer su se oni "rodili" i ostali u Prvoj ligi. Mladi Krajišnik je uvijek imao dobre ekipe i dobro je to funkcionisalo. Bio je stabilan jugoslovenski tim, dao je reprezentativke, što je i ona bila u nekom vremenu. S druge strane mi smo tumarali po tim ligama, gore, dolje...

GLAS: Kakve ste savjete dali Vašoj djeci kada su počela da se bave košarkom?

VUKOVIĆ: Supruga i ja smo htjeli smo da to bude isto onako kako smo mi prošli svoj sportski put. Nisam išao na njihove treninge i utakmice, a nisam im nešto posebno ni govorio. Vjerujem da su mogli biti bolji. Sin ima visinu i mogao je da bude dobar košarkaš, jer je imao mehaniku šuta kakav godinama nisam vidio. To sam jedino sa njim radio kada je bio mali. Dao sam mu lopticu da šutira na mali koš pa ju je on bacao, a ja mu govorio kako je ispravno. Moja kći je ljuta na mene što nisam sa njom radio, da ima šut kao što joj brat ima. Žao mi je možda što se nisam više angažovao, jer je mogao da bude dobar igrač. Ipak, smatram da je ovakav način razmišljanja ispravan. Ako imaš volju, uspjećeš. Ne mora to biti Sandin i Skakin sin... uspjećeš ako imaš volju.

GLAS: Igranje za Borac obilježilo je i nekoliko kultnih utakmica. Jedna od njih je i dolazak Cibone 1986. godine sa Draženom Petrovićem. Kako je to tada izgledalo?

VUKOVIĆ: Ljudi koji rade u dvorani rekli su mi da je "Borik" samo jednom bio puniji i to kada je Slavija boksovala protiv Kablova iz Svetozareva. Interesovanje za utakmicu sa Cibonom bilo je nevjerovatno. Na ulazu su puštali i puštali ljude koji su samo pristizali. Publike je bilo i na terenu, dok su sve tribine, balkoni i prolazi bili zakrčeni. Ni igla nije mogla da padne između ljudi. Cibona nam je došla kao dio transfera Slavena Deležana iz Borca. Nije bilo nekih slobodnih termina i desila se situacija da Cibona stiže samo tri dana nakon što je u Budimpešti osvojila Kup šampiona. Stigla je u kompletnom sastavu sa Draženom i Acom Petrovićem, Dankom Cvjetićaninom, Mihovilom Nakićem... Na zajedničkoj slici ja sam između braće Petrović. Veliki događaj za Banjaluku koji danas pamte oni malo stariji.

GLAS: Jedna slična priča je bila januara 1994, kada je u ratnim godinama gostovao Partizan. Kako je to izgledalo?

VUKOVIĆ: Partizan je osvojio titulu 1992. pa je došao početkom 1994. Ta utakmica je baš bila događaj i to tokom rata. Došli su Rebrača, Čanak, Stevanović, Sretenović... i desilo se da mi njih pobijedimo. Za nas je kao gost igrao Damir Pokrajac, koji je prethodne sezone igrao za nas u A1 ligi. Neću da se potcjenjujem, ali u drugom poluvremenu sam dao 32 poena. U prvom svega pet, ali sam kasnije "prašio" trojke.

GLAS: Borac je 1993. godine osvojio prvu titulu šampiona Republike Srpske, a Vi ste ubacili 50 poena. Koliko se toga sjećate?

VUKOVIĆ: Davao sam dosta poena u toj ligi i bio najbolji strijelac B lige. Bilo je takvih utakmica sa 50 i više poena, ali 50 poena treba dati, to je bar 25 šuteva. Sjete se neki da me pozovu na godišnjicu pa evociramo uspomene i ostaće zapamćeno da sam u prvom finalu ubacio 50 poena.

GLAS: Da li je ta prva titula najdraža?

VUKOVIĆ: Pamte se te neke stvari, jer je to bilo poslije svih tih tumbanja gdje pokušavaš da nešto ovdje organizuješ. Igrali smo ligu u Srbiji, što je bilo dobro, ali smo željeli i nešto naše. Bitno je znati da Borac prije rata nije bio isto to što je bio kada je rat stao. U tom trenutku uhvaćena je pol-pozicija pa se klub naslonio na pivaru, a to dobro znam jer sam bio i sportski direktor.

GLAS: Koliko je teško bilo putovati na utakmice u Srbiju?

VUKOVIĆ: Stalno smo išli tamo-vamo. Prvo smo bili jedno dva-tri mjeseca u Svetozarevu, današnjoj Jagodini i poslije priprema u Crnoj Gori ubacili su nas u A2 ligu, kao 13. prase, a trebalo je da budemo ispred Lovćena i nekog kluba iz Srbije. Tada smo se preselili u Rumu, gdje smo bili čini mi se dvije i po godine. Igrali smo jednom A ligu, pa drugu B ligu, pa A ligu sa 32 ekipe podijeljene u grupe, što je bilo baš budalasto. Taj Borovica, koji nam je bio sponzor, bio je jako korektan čovjek, mada smo mu malo dosadili pa je on htio da uzme naš status i rastali smo se na ružan način. Dragan Kićanović bio je predsjednik KSJ i na jednom sastanku mu je postavio pitanje: "Oprostite, šta ste Vi", kaže on: "Sponzor". "Izvinite, mi sa sponzorima ne razgovaramo" i istjera čovjeka sa sastanka. Poslije toga smo igrali u Bačkoj Palanci.

GLAS: Kako je bilo putovati na utakmice u Srbiju? Pričali su mi da ste koridorom putovali ugašenih svjetala na autobusu.

VUKOVIĆ: To smo stalno radili. Od Brčkog do Bijeljine išlo se koridorom uz Savu, jer su nas oni preko rijeke mogli praćkom pogoditi. To sam radio i sa Krajišnikom kada smo išli u Sremsku Mitrovicu, čak i poslije rata. Tada smo imali autobus koji smo prefarbali u boje kluba na kojem je pisalo: "Port MK". Bila je to dobra fora za ta neka vremena iako smo "ćurlikali" gore-dolje i bili smješteni u Sremskoj Mitorvici.

GLAS: Jedno vrijeme bili ste direktor Mladog Krajišnika za koji je tada igala Vaša supruga.

VUKOVIĆ: Da i to nekih pet godina. U tom periodu napravili smo jedan od najboljih rezultata. Bili smo povezani sa Fabrikom duvana pa se tim zvao Port MK i igrali smo finale prvenstva SR Jugoslavije, što je najveći rezultat Krajišnika. Igrali smo protiv Hemofarma iz Vršca, koji je imao sedam-osam reprezentativki i jedan ogroman "Hemofarm" iza sebe.

GLAS: Nakon igračke karijere bili ste na različitim rukovodećim funkcijama, a nikad niste bili trener. Zašto?

VUKOVIĆ: Nikad nisam želio da budem trener. Naš klub stalno je bio u borbi za opstanak i to me mnogo potrošilo, pogotovo zbog naravi kakvu imam. "Otanjio" sam bio sa živcima i rekao sam: "Nemoj sebi i svima oko sebe to raditi". Ostao sam u košarci i bilo je nerviranja, ali ta odluka je bila ispravna, jer ne bih mogao to da izdržim. Previše bih daleko otišao i bilo bi mi previše stresno da se time bavim pa zato nisam postao trener.

GLAS: Možete li u 20 godina karijere izabrati najdraži trenutak?

VUKOVIĆ: To je definitivno ulazak u Prvu B ligu u Borovu, kada su došla dva autobusa navijača iz Banjaluke. Svaki put se naježim kada to spomenem i suze mi krenu, jer sam veliki emotivac pa mi je teško i govoriti o tome, mada je ostalo za sva vremena. Izborili smo majstoricu za ulazak i igrali 11. aprila 1984. godine baš na godišnjicu osvajanja titule Kupa šampiona RK Borac. Ne pamtim mnogo detalja iz karijere, ali toga se dobro sjećam. Igrali smo protiv Lifama iz Stare Pazove, za koji su igrali Duci Simonović, Vučinić i još nekoliko igrača iz Beograda, a bio je tu i Boža Maljković. Utakmica je bila u egalu, dobili smo sa 82:77 za veliko slavlje. Igrali smo prvu utakmicu B lige protiv Olimpije, koja je ispala iz A lige, ali je zadržala ekipu u kojoj su bili Vilfan, Subotić, Kotnik, Kovačević... i te sezone su se vratili u viši rang, a mi njih dobijemo sa 102:95. Tada se stvorila neka dobra atmosfera i "Borik" je bio sasvim solidno popunjen. Ispali smo za jednu nesrećnu utakmicu ovdje izgubljenu pa opet udri, vuci... Bilo je uspona i padova, tako da je cijela moja karijera bila "na žiletu". Nije bilo utakmice "ovo nam ne treba pa šta bude", već je bilo "znate šta nam znači ova utakmica"...

GLAS: Ipak, nakon rastanka sa Borcem niste završili karijeru.

VUKOVIĆ: Igrao sam još pet godina nakon toga i to za Drinu Zvornik, gdje sam išao na utakmice, da bih onda bio i član banjalučkih Orlova. Prestao sam sa košarkom 2000. godine, mada sam ostao povezan s njome. Predsjednik KSRS bio sam osam godina u dva mandata, dok posljednjih godina radim u Gradskom savezu Banjaluke i sekretar sam Područnog saveza Banjaluka. Ipak, polako izlazim iz ove priče. Penzija je tu i završavam. Ostaću još neko vrijeme, ali po sili zakona to je gotova stvar.

GLAS: I pored toga Vaše interesovanje za sport neće splasnuti.

VUKOVIĆ: Neće, jer je sport naša porodična priča. Obično idem na sve Borčeve utakmice, koliko mogu, i svaki put sam tamo. Pogledam i većinu Igokeinih utakmica, jer da bih išao pogledati utakmicu takvog kvaliteta, trebalo bi da idem u Beograd. Ovdje imaš sve to i ljudi se bore za rezultat, to je nešto što je sasvim u redu. Gledam i fudbal sa sinom pa nas dvojica odemo na tribinu, kao što je mene moj otac vodio. Navijam za Borac do koske, mada više nisam toliko ostrašćen kao ranije pa ne vidim sebe na onaj način na koji je to bilo prije. Valjda to dođe sa godinama ha-ha-ha-ha.

Nadimak

GLAS: Svi Vas znaju po nadimku Skaka. Kako ste ga dobili?

VUKOVIĆ: Nadimak nije u vezi sa košarkom. Rođen sam u jednoj zgradi na Bulevaru i tamo sam nešto preskakao. To je primijetio komšija i kazao: "Vidi ga Skaka kako preskače" pa je ostalo tako. Kasnije je ušlo u košarku, mada moja mati i dan-danas ne voli taj nadimak. Kada je neko pozove i pita: "Ima li Skake", ona kaže da nema takvog ovdje. Nije ni meni nešto simpatičan, ali eto prošle su godine i postao sam prepoznatljiv po njemu.

Veterani

GLAS: Da li je tačno da još igrate rekreativno?

VUKOVIĆ: Imamo neku našu veteransku ekipu i već 21 godinu jednom sedmično igramo basket. Za neke od nas to je crveno slovo u kalendaru. Pored mene tu su još Saša Vuleta, Miodrag Kovačević, Srđan Blanuša, Dalibor Danilović, Đoko Mandić, koji je jedini stariji od mene, Boško Bura, Miroslav Gašpar, a dolazilo je i odlazilo još mnogo njih.

Izbor sportiste "Glasa"

GLAS: Zanimljivo je da ste i Vi i supruga bili na listama Izbora deset najboljih sportista Republike Srpske, a jednom i zajedno.

VUKOVIĆ: Bio sam četiri puta. Bio sam šesti 1993. godine, kada je Sanda bila najbolja, a moj najbolji plasman je četvrto mjesto. U tom nekom vremenu bilo je to mnogo važno. Na listi su bili olimpijski šampioni, Banjaluka je bila grad sporta bez ikakve dileme. Banjaluka i Split, kao mali gradovi, imali su svoje mjesto na mapi sportske Jugoslavije i visoko su kotirali. Tako da kada te izaberu značilo je da si nešto uradio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.