Daliborka Vilipić, proslavljena košarkašica iz Banjaluke, za "Glas": Žalila bih da nisam otišla u WNBA

Da li znate ko je jedina košarkašica iz Banjaluke koja je zaigrala u WNBA ligi gdje ju je odvela ni manje ni više nego slavna Liza Lesli, a trenirao Džo Brajant?

Oni malo upućeniji u "loptanje pod obručevima" shvatiće da je riječ o Daliborki Vilipić, čuvenoj igračici Mladog Krajišnika, kao i brojnih evropskih klubova te reprezentacije SR Jugoslavije, za koju je upisala više od 100 nastupa. Slavna košarkašica, koja je rođena u gradu na Vrbasu 1975. godine i igrala na poziciji centra, u intervju za "Glas Srpske" govorila je o svom sportskom putu i kako joj je košarkaška lopta promijenila život. 

GLAS: Košarkom ste počeli slučajno da se bavite. Recite nam kako je to bilo na početku?

VILIPIĆ: Profesori su me našli ispred moje Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" kada sam završila šesti razred. Zlaja Klikić bio je direktor Mladog Krajišnika, a Saša Stanimirović trener. Oni su me pokupili na ulici i počela sam da treniram košarku. Majka i ja smo same živjele i nismo bile baš nekog posebno dobrog finansijskog stanja. Oni su me prvi godine kupili jaknu, čizme, dali malu stipendiju... jer je tada sve drugačije funkcionisalo pa su željeli da ja na neki način sebi priuštim određene stvari da mogu dolaziti na treninge. Da se "stavim" u ovo vrijeme, moja majka meni to ne bi mogla da plaća. Ne bismo imale uslova. Čini mi se da je sada postao luksuz da se nešto trenira, jer od roditelja traže mnogo novčanih izdataka. 

GLAS: Put do vrha nije bio posut cvijećem. Kako ste se izborili da dođete do vrha i tu godinama ostanete?

VILIPIĆ: Radom. Samo radom. Bio je jako dobar rad i bila sam jako posvećena treningu. Recimo Slobodan Simović je jedan od najzaslužnijih ljudi za moju karijeru. Bio je jako posvećen i veliki entuzijasta. Budio me u pola osam ujutro da treniram prije škole i da radimo individualno, što je sada rijetkost i kod trenera i kod igrača. Možda su nove generacije drugačije. Ali, ako hoćeš da budeš sportista, onda nema predaje. 

GLAS: Sjećate li se prve seniorske utakmice?

VILIPIĆ: Sjećam se. To je bilo baš u dvorani "Obilićevo" i igrali smo protiv sarajevskog Željezničara. Tada sam zaigrala prvi put i dala prvi koš sa nekih 16 ili 17 godina. Imala sam 14 godina kada sam počela da igram, što je za sadašnje uslove kasno, jer sada djecu uvode u trening sa devet godina pa ona vrlo brzo počnu da igraju. Mene su ubacili u prvi tim sa 15 godina i doveli Slobodna Simovića za trenera, umjesto Stanimirovića.

GLAS: Vrlo mladi ste otišli u Crvenu zvezdu i to u teškim vremenima. Kako je to izgledalo?

VILIPIĆ: Kada je počeo rat otišli smo sa Mladim Krajišnikom u Šid da igramo dok smo jedno vrijeme bili i u Sremskoj Mitrovici. Mislim da su me moje dobre partije preporučile Zvezdi, koja me uzela i sa 19 godina sam otišla u Beograd i ostala naredne tri sezone. Osvojile smo prvenstvo i Kup i baš smo dobro igrale. Sa mnom je bila Lara Mandić i Mensura Hadžić iz Banjaluke pa mi je bilo dosta lakše da se naviknem na veći grad. 

GLAS: Uslijedio je povratak u Mladi Krajišnik koji je imao sjajnu ekipu. 

VILIPIĆ: To je bila ona dobra generacija koja je igrala Kup Lilijane Ronketi. To je bilo prelijepo i dvorana "Borik" bila je prepuna navijača kao i na Borčevim utakmicama, koji je tada isto tako bio dobar sa Zokom Kukićem. Bili su i trubači na tribinama pa je stvarno bilo lijepo. Mirjana Čovičković je došla u ekipu, Slađana Golić se vratila, pa Beba Stjepanović, Jadranka Ćosić, Sanda Vuković je igrala prvu godinu i onda je prestala... Bila je to baš onako strašno dobra ekipa. Trener nam je bio Goran Majstorović iz Drvara, a kasnije Đoko Mandić. Kada se sve sabere, to je bilo najljepše vrijeme i što se tiče košarke i druženja i našeg tima koji je bio sastavljen od nas Banjalučanki. Jedino je, uslovno rečeno, Mira Čovičković bila neko sa strane, jer se udala u Banjaluku. Slađa, ja, Lara ponikle smo tu i igrale. Bilo bi lijepo da se nešto takvo ponovi u Banjaluci.

GLAS: Nakon toga uslijedio je odlazak u inostranstvo. Šopron je bio prva stanica. 

VILIPIĆ: Lara Mandić i ja smo zajedno otišle i odmah zaigrale Evroligu. Bile smo mlade i to je bilo kaljenje za nas, ali smo imale svoje uloge. Bila sam kao stranac pa sam morala da igram i dajem poene i imam ozbiljnu ulogu. Neće te držati za džabe u timu. 

GLAS: Da li je bilo pritiska po dolasku u tako ozbiljan klub i kako ste se izborili sa njime?

VILIPIĆ: Kako da nije. Izborila sam se radom i sve se radom postigne. Ostala sam tri godine u Šopronu. Imali smo dobre rezultate i taj klub je poslije toga izrastao u veoma ozbiljna kolektiv. Prvak Evrope i dan-danas je ozbiljna organizacija gdje je puno naših igračica igralo, od Jelene Milovanović Bruks do Aleksandre Crvendakić. Oni baš vole naše košarkašice. U Šopronu sam počela svoju evroligašku karijeru koja se nastavila sljedeće godine pa sam nekih 11 sezona igrala Evroligu. Onda sam otišla u italijansku Parmu, gdje sam provela tri godine. Dugo sam ostajala u tim klubovima i nisam mijenjala klub svake godine, što je pokazatelj da mi je bilo lijepo. 

GLAS: Onda je uslijedio odlazak u Rusiju koji je po mnogo čemu specifičan. 

VILIPIĆ: Upravo tako, iako sam u Rusiji provela jednu godinu. Bila sam član Spartaka iz Moskve sa kojim sam odigrala interesantnu sezonu, jer je klub prvi put igrao FIBA kup i osvojio ga. Glavni sponzor bio im je biznismen Šabtaj Kalmanovič, koji je napravio sjajan tim. Tada je Liza Lesli prvi put došla u Evropu da igra kod njega, a bila je tu i naša Gordana Grubin, tako da je to bio drim-tim. 

GLAS: Kako je bilo igrati sa čuvenom Lizom Lesli?

VILIPIĆ: Imala sam sreću da igram sa njom u Spartaku i ona me poslije toga odvede u Los Anđeles Sparks. Bila "krivac" za to i govorila mi je: "Hajde dođi da probaš da igraš", mada sam i prije toga imala ugovor sa Hjustonom kada sam imala 24 godine. U to vrijeme WNBA liga je tek počela sa takmičenjem pa nisam otišla, jer se sve nešto nije potrefilo. WNBA se igra tokom ljeta kada je pauza u NBA, dok sam ja imala obaveza u reprezentaciji. Sada mi je malo žao zbog toga, jer mislim da je to moglo da bude baš dobro za moju karijeru, iako je to više to neki prestiž tamo. Ipak Liza mi kaže da je ona jedini centar tamo i da je dođem kod nje u Los Anđeles. Moj suprug Zoran takođe me nagovarao pa mi je čak i rekao da moram da idem, ha-ha-ha-ha. 

GLAS: Sigurno je da biste zažalili da niste otišli?

VILIPIĆ: Pa naravno. Nije mala stvar biti dio toga. Ipak, tamo nisam nešto mnogo igrala, jer je onako više napravljeno za njih, Amerikanke, dok mi Evropljani moramo da budemo baš onako dobre pa da se takmičimo sa njima. Ali, bilo je i to dobro iskustvo koje sam stekla, a malo je igračica sa naših prostora koje su igrale tamo. Jedino su Jelena Milovanović i Sonja Petrović imale značajne uloge u Vašingtonu, odnosno Čikagu, dok je Ana Dabović sa "mojim" Los Anđeles Sparksom osvojila prsten sa odličnom ulogom u timu. Sada je tu Nikolina Milić koja je sjajno igrala u Minesoti. Kada sam ja bila tamo, u to vrijeme liga je bila u začecima, gdje je nama Evropljankama bilo teško da se snađemo. 

GLAS: Šta Vam je ostalo u posebnom sjećanju iz Los Anđelesa?

VILIPIĆ: Recimo u to vrijeme tata Kobija Brajanta Džo bio nam je trener i imali smo priliku da radimo s njim, dok je i Kobi dolazio. Baš često je dolazio na naše utakmice češće nego na treninge. Nismo imali priliku da gledamo njegove treninge jer oni u to vrijeme nisu trenirali jer se WNBA igra tokom ljeta, kada je pauza u NBA. Recimo Vlade Divac je tada bio u Los Anđelesu, gdje je radio kao skaut, dok je Fil Džekson bio trener pa sam njih viđala. 

GLAS: Da li je bilo saradnje između muškog i ženskog tima iz Los Anđelesa?

VILIPIĆ: Da. Oni su funkcionisali kao porodica. Utakmicu su igrali u "Stejpls centru", dok smo mi trenirali u "Tojota centru", koji im je zajednička sala za treninge. Dovodili su mlade igrače na probe dok smo mi imali naše treninge u istoj dvorani. 

GLAS: Kako je izgledao kraj Vaše karijere? 

VILIPIĆ: Nakon SAD bila sam u Poljskoj pa u Italiji, na Kipru... pa sam u 37. godini odlučila da je dosta. Nakon 20 godina karijeru sam završila u jednom malom mjestu pokraj Napulja. Generalno kada pogledam sve te zemlje, Italija mi je ostala kao neka druga kuća i najviše mi je prijalo tamo. Blizu je Banjaluke i mentalitet ljudi je sličan, dosta su opušteni, jezik je lak i brzo se nauči. Nedavno sam bila u Italiji nakon 12-13 godina i imala sam osjećaj da nikada nisam ni otišla. 

GLAS: S kojom igračicom je bilo najlakše sarađivati na terenu?

VILIPIĆ: Uvijek spomenem Mirjanu Čovičković. Mira je došla je u tim, igrala je plejmejkera, koji je najbitniji za centra. Te dvije godine provedene s njom u Banjaluci bile su ljepota. Bila je takav plej da ti ostavi loptu na tacni i sa njom sam jako voljela da igram. Bili su to bitni momenti za moju karijeru, jer sam tada bila mlada igračica i bilo je važno da pored sebe imaš nekog iskusnijeg. Bila sam najefikasniji strijelac lige sa 22 godine i imala najviše skokova. Što se tiče plejeva Mira je bila broj jedan. Naravno, ne smijem zaboraviti ni ostale. Tu je i Slađana Golić. Nas dvije smo bile centarski par. Ona je igrala "četvorku", ja "peticu" i baš smo dobro sarađivale. Imala je veliko iskustvo pa sam puno naučila od nje. 

GLAS: Ko je Vaša najteža protivnica?

VILIPIĆ: Uh, pa ne znam. Ne mogu da se sjetim, jer ih je bilo puno, ha-ha-ha-ha. U tom nekom vremenu bila je to Poljakinja Margo Didek, koja je imala 212 centimetara visine i od nje smo svi bježali. Mi centri nismo baš ništa mogli uraditi pokraj nje pa smo skoro samo stajale u reketu. Od naših igračica tu su uvijek bile Boba Tunić i Ivana Matović. Bila je ta trojka u reprezentaciji, a na treninzima je bila "tuča" između nas. 

GLAS: Žalite li što niste igrali na OI?

VILIPIĆ: Kako da ne. To je san svakog sportiste. Na EP u Grčkoj 2003. godine imale smo veliku šansu da izborimo nastup u Atini iduće godine. Prošle smo grupu i u četvrtfinalu igrale protiv Španije, a te utakmice se sjećam kao da je juče bila. Pet ekipa moglo je da izbori nastup, jer je Grčka, kao domaćin OI, već izborila nastup. U prvom poluvremenu protiv Španije vodile smo sa 15 poena razlike i na kraju primimo neke trojke koje su nas koštale pobjede. 

GLAS: Jeste li iznenađeni uspjesima srpske selekcije posljednjih godina?

VILIPIĆ: Možda je to prvo evropsko zlato u Budimpešti 2015. bilo iznenađenje za mene, ali svim ostalim nisam iznenađena. Mi smo se nametnule sa Marinom Maljković u nekoj smjeni generacija ostalih evropskih selekcija i sa tri strašna asa koje niko nije imao Sonjom Petrović, Jelenom Milovanović i Anom Dabović. Skupile su se u pravom trenutku, Marina je "legla" tom timu koji je znala da motiviše, jer ima harizmu pa je igračice prate, slušaju i vjeruju joj. Marina ima to nešto za naš mentalitet da svakome nađe ulogu pa i one igračice koje imaju liderske uloge u svojim timovima prilagode se situaciji u reprezentaciji. Druga stvar one uvijek daju svoj maksimum. I na prošlim OI su dale sve od sebe pa im se ne može ništa prigovoriti. Sada je najvažnije da zadrže dobar kult reprezentacije zbog novih igračica koje dolaze. Bitno je da se promoviše košarka, jer mi se čini da je malo pala u drugi plan kod djevojčica koje se više opredjeljuju da treniraju odbojku. Zato je potrebno da reprezentacija nastavi sa dobrim rezultatima, da bi se djeca privukla, jer je reprezentacija glavni zamajac da se djeca počnu baviti košarkom. 

GLAS: Nakon završetka karijere ostali ste i dalje u košarci?

VILIPIĆ: Sa suprugom Zoranom Kmezićem, koji je igrao košarku, a pored toga dugo bio u Solnoku kao član stručnog štaba, prvi trener i direktor, živim u mađarskom Pečuju. Kada se tu otvorila košarkaška akademija, on je otišao prvi tamo da radi, onda smo porodično prešli pa sam i ja počela da radim u akademiji. Meni je Ladislav Laslo Ratgeber bio trener u Vojvodini, dugo se poznajemo pa mi je predložio da počnem nešto da radim. Sin nam je još bio mali, počela sam da treniram djecu individualno pa sam preuzela juniorski tim i sada radim sa U20 ekipom. 

GLAS: Hoćete li u potpunosti uploviti u trenerske vode?

VILIPIĆ: Nemam neku strašnu ambiciju da budem trener prvog tima, jer bi to bilo previše poslije duge karijere da uđem u te priče. Sa djecom mi je prijatno, jer nema previše stresa. Imamo dosta dobar ženski tim koji igra FIBA Evrokup u kojem sam dvije godine bila u prvom timu kao pomoćnik treneru Jovanu Gorecu pa mi je i to bilo previše... Putovanja, avioni, utakmice... Porodica mi je mnogo ispaštala, a to ne želim. Trener mora 100 odsto da budeš u tome. Bila sam 20 godina igrač i davala sam se 100 odsto pa bi mi sada to bilo previše. 

GLAS: Poželite li se Banjaluke?

VILIPIĆ: Ma naravno. Suprug i ja razmišljamo o povratku u Banjaluku, gdje dolazimo čim nam obaveze dozvole, nebitno da li je zima, ljeto, proljeće, jesen... Nas dvoje pričamo o tome da li ćemo se vratiti. Kako smo stariji tako nas Banjaluka sve više vuče. Naš sin Miloš je talentovan pa se treba baviti njegovom košarkom. Ipak, naš podneblje je dobro pa ćemo vidjeti. 

Mlade igračice

GLAS: Da li u Banjaluci vidite neku svoju košarkašku nasljednicu?

VILIPIĆ: Pa slabo, a zašto je to tako, zaista ne znam. Ne vjerujem da na ovim prostorima, ne samo u Banjaluci, već i okolini nema talentovanih i visokih djevojčica. Mislim da je problem u nečem drugom. Bilo je problema kada smo mi igrale, kao što ih ima i sada, ali je bilo igračica. Mladi Krajišnik je dao mnogo igračica koje su igrale i za reprezentaciju Lara, Beba, ja, Mersi, Soni... Kada smo prije nekoliko godina bile na turniru u Banjaluci nisam vidjela ništa posebno što me ja jako rastužilo. Možda će pokret Marine Maljković napraviti neku popularizaciju kod djece. Koliko ima djevojčica, moraće bar dvije-tri da iskočiti. 

Reprezentacija

GLAS: Bili ste neizostavni član reprezentacije Jugoslavije, potom Srbije i Crno Gore. Po čemu pamtite to vrijeme?

VILIPIĆ: Iz reprezentacije se uvijek nose lijepe uspomene. Da mi nije bilo lijepo, ne bih igrala toliko godina. Nastupila sam na četiri evropska i jednom svjetskom prvenstvu i odigrala više od 100 utakmica za nacionalni tim. Jedino što nismo imali neke velike rezultate, kao što sada ima reprezentacija. Desio se rat i bili smo generacija koja je prošla kroz tranziciju, ali smo sačuvali reprezentaciju u tom teškom vremenu. Nismo imali najsjajnije uslove i recimo sami smo sebi išli da kupujemo majice pred Evropsko prvenstvo. Sada je sve drugačije i funkcioniše na visokom nivou. Ipak, uvijek smo se izborili za učešće na EP i malo je falilo za OI. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.