Božo Đurasović za "Glas": Pamtim trofeje i igranje sa bratom

Kada se podvuče linija i sve sumira, pamte se samo oni lijepi momenti koje mi je košarka podarila tokom 21 godine aktivnog igranja među seniorima, treneri, dobra atmosfera u ekipama, dok porazi i ono ružno brzo prođu, izjavio je na početku opširnijeg intervjua za "Glas Srpske" proslavljeni košarkaš iz Trebinja Božo Đurasović.

Na kraju prošle sezone, sredinom maja, 38-godišnji košarkaš odlučio je da okači patike o klin i okrene novi list u životu te se posveti porodici i privatnom poslu. Raduje ga što je u igračku penziju otišao kao član kluba u kojem je ponikao i za koji je posebno emotivno vezan.

GLAS: Šta Vas je navelo da okončate karijeru?

ĐURASOVIĆ: Nekako dođe trenutak kada čovjek osjeti da je ponestalo žara i motiva za igranje, dok sam ujedno ušao u privatni posao koji je tražio više vremena. Mogla se odigrati još godina ili dvije što se tiče fizičkog stanja, ali bi to bila neka vrsta mučenja, dok su me i porodične okolnosti navele da je to to i osjetio sam taj prirodni proces. Odigrao sam 21 seniorsku sezonu, malo li je (ha-ha-ha).

GLAS: Sa 19 godina ste otišli iz Leotara i obreli se u Bosni koja je tada imala sjajan tim?

ĐURASOVIĆ: Tako je. Prvu sezonu proveo sam na pozajmici u Vogošći koja je igrala drugu ligu, koja je bila dosta dobro takmičenje. Trener je bio Dejan Parežanin i nama trojici mladih bila je to prva seniorska sezona, dok smo paralelno igrali i za Bosnu u kojoj sam nastavio karijeru. Svoju karijeru pamtim kroz lijepe momente, i pobjede i trofeje koje sam osvojio. Tu mislim i na prvenstvo iako nisam mnogo učestvovao jer je bila jaka konkurencija. Igrali smo ULEB kup i "zakačio" sam nekoliko utakmica. Pamtim osvajanje Kupa i prijateljstva kroz košarku kojih dosta imam na raznim meridijanima svijeta i zahvalan sam bogu na tome.

GLAS: Poslije četiri sezone u Sarajevu uslijedio je odlazak u Njemačku. Prva inostrana stanica bio je Gisen. Šta pamtite iz tog perioda?

ĐURASOVIĆ: Prvo inostranstvo bilo je malo teško i nisam se najbolje snašao. Pomjeren sam sa pozicije krila na poziciju krilnog centra jer su neki igrači otišli iz ekipe. Tu se nisam najbolje snašao i napustio sam ekipu već na polusezoni. Njemačku ću pamtiti po tome što je to bila stepenica više u karijeri i po saradnji sa inostranim trenerom gdje je bila velika konkurencija, što je bio jedan vid sazrijevanja. Maltene, za samo nekoliko mjeseci trebalo je da prihvatiš gdje treba da budeš i šta sve da radiš.

GLAS: Nova destinacija bila je Politehnika Haličina iz Ukrajine, gdje se tada ulagalo dosta novca.

ĐURASOVIĆ: Klub se tada borio za opstanak i bila je dosta loša situacija na tabeli kada sam došao. Onda je došlo do promjene igrača kao i trenera. Stigao je Željko Lukajić i krenulo je uzlaznom putanjom pa smo na kraju "uhvatili" sredinu tabele. Ukrajinska liga bila je dosta kvalitetna. Ulagalo se dosta novca i potpisivali se dobri igrači. Na primjer, Donjeck je doveo Sašu Obradovića za trenera, D'or Fišer, koji je igrao za Real Madrid, je stigao mada ulaganja u pojačanja nije pratila infrastruktura pa liga nije bila na tom nivou iako su za četiri-pet godina došli do toga da Budiveljnik igra Evroligu, a reprezentacija je imala dobre igrače, među kojima je bio Slava Kravcev. Treba imati na umu da je Ukrajina ogromna država, a moj klub bio je u gradu Lavovu na granici sa Poljskom pa smo, recimo, u Marijupolj putovali 14 časova vozom. Pravili smo turneje i igrali po dvije-tri utakmice, zima je bila oštra, a putna komunikacija nije bila na zavidnom nivou. Od naših tada su tu igrali Vule Avdalović, Ivan Radenović, Ratko Varda, Kenan Bajramović...

GLAS: Zatim ste otišli u besprijekorno uređenu državu Švajcarsku. Kakve uspomene nosite iz Monteja, gdje Vam je trener bio zemljak?

ĐURASOVIĆ: Nisam ostao u Ukrajini jer sam imao lom ruke pa se sve završilo. Zatim sam odigrao osam-devet utakmica za Leotar. Bio je period gdje sam gledao kako da se usmjerim jer nisam "zakačio" vrhunski nivo i trebalo je izabrati gdje dalje. Bilo je ponuda iz druge i treće francuske lige. Međutim, tada me zvao trener iz Trebinja Petar Aleksić i ponudio ugovor. Nije se otvaralo ništa malo ozbiljnije pa sam igrao tamo. Dosta sam mijenjao klubove iako sam želio da "zakačim" neki klub i da u njemu duže ostanem, što je bilo teško ako se ne potrefi ili odeš na visoki nivo.

GLAS: Zatim ste igrali dvije sezone u Rumuniji. Kako je to izgledalo?

ĐURASOVIĆ: Nosim stvarno lijepe uspomene iz te dvije godine kada sam igrao za Steauu i Krajovu. Trebalo je da budu tri, ali opet mi se desio lom ruke i infekcija prilikom operacije pa se oporavak odužio i izgubio sam sezonu i to onu u kojoj je trebalo da igram ULEB kup. Rumunija je solidna evropska liga, gdje igra dosta naših igrača u nekoliko fino organizovanih timova. Nemaju oni neka velika sredstva kao što je to bilo u Ukrajini, ali se liga održala jer su gradovi garancija za isplatu ugovora.

GLAS: Iz Rumunije ste se vratili u komšiluk, u Mostar, i postali član Zrinjskog. Kako je došlo do te saradnje?

ĐURASOVIĆ: Bilo je to poslije igranja za Krajovu i sezone koju sam izgubio zbog četiri operacije ruke. Sa 27 godina sam izgubio najbolji ugovor u karijeri koji nije bio aktiviran zbog te povrede. Trebalo je tada da pređem u mađarski Albakom i odbio sam jednu ponudu iz Rumunije, ali su se stvari malo zakomplikovale i sve je propalo. Bio sam kod kuće i trenirao sa Leotarom kada me pozvao trener Zrinjskog Hrvoje Vlašić koji je čuo da sam slobodan, a trebao mu je igrač mog profila. Ponudio mi je dobre uslove i brzo smo se dogovorili. Sa njim sam odlično sarađivao i stvarno je odličan trener. Imali smo dobru ekipu i svima smo pravili probleme (ha-ha-ha). Izbacili smo Široki iz Kupa Herceg-Bosne i otišli na Fajnal for u Sarajevo. Ipak, ponudu da igram praktično na kućnom pragu prihvatio sam i iz još jednog veoma bitnog razloga, možda i najbitnijeg. Tada sam odlučio da se oženim pa je to dosta uticalo na moju odluku.

GLAS: Potom ste Mostar zamijenili Beogradom. Šta je presudilo da odete u Dinamik?

ĐURASOVIĆ: Imao sam ponudu Zrinjskog, koji je igrao ABA 2 ligu, kao i Lovćena, ali najviše je uticalo to što sam želio da radim sa Oliverom Popovićem i produžim saradnju iz Krajove kao i da igram KLS. Ta odluka bila je laka i u tom momentu nisam gledao finansije. Bilo je bitno da se lijepo osjećam i odlučio sam se za Dinamik. Igrali smo dosta dobro, paralelno KLS i ABA 2, gdje smo dobili Krku u Novom Mestu koja se na kraju te sezone vratila u ABA ligu. Međutim, došlo je do promjene trenera. Popoviću su čekali prvi kiks. Došao je Miroslav Muta Nikolić koji je napustio Partizan i sa njim sam imao odnos toplo-hladno. Poštujem njegov trenerski rejting, ali nismo kliknuli kako treba pa sam otišao u Francusku.

GLAS: Klub je bio Kamper. Po čemu ga pamtite?

ĐURASOVIĆ: Po detalju da mi je trener bio bivši reprezentativac Francuske Loran Foarest. To je čovjek kojeg se tokom odrastanja sjećam sa TV ekrana i bilo mi je drago da mi je on trener. Igrali smo u Drugoj ligi Francuske koja je na vrhunskom nivou i uz Drugu ligu Njemačke bolja je i kvalitetnija od prvih liga pojedinih evropskih zemalja pa čak i od ABA 2 lige. Po budžetima, dvoranama i uslovima za rad spadaju u vrhunske prvoligaške timove. Baš ozbiljan nivo košarke. Nakon igranja u Švajcarskoj imao sam ponudu da idem u Treću ligu Francuske, koja je poluprofesionalna, ali mi je to sa 28 godina djelovalo u smislu: "Gdje da idem u Treću ligu?", mada su i u njoj uslovi sjajni jer obično od kluba imaš stan, hranu i duple avionske karte.

GLAS: Zatim ste otišli u Drugu ligu Njemačke. Kako je bilo igrati za Tibingen?

ĐURASOVIĆ: Imao sam dvije godine ugovora kada je trener ekipe bio Aleksandar Nađfeji i žao mi je što sam ostao samo jednu sezonu jer smo imali obostranu želju. Tibingen je dobra prvoligaška ekipa i bili smo među deset timova te sezone. Međutim, Nađfeji je dobio otkaz pred proljećnu pauzu i kada je on otišao, otišlo je mnogo igrača, među kojima i ja jer mi nije aktivirana opcija produžetka saradnje.

GLAS: Ipak ste otišli u Mađarsku iz koje ste godinama dobijali ponude.

ĐURASOVIĆ: Dunav je bio standardan mađarski prvoligaš gdje mi je, recimo, bivši član Igokee Marko Đerasimović bio saigrač, dok je još igrao Miloš Milisavljević pa je baš bilo lijepo sa našim igračima. Gajili smo naš stil košarke kao i trener kojeg je "odškolovao" Stevan Marković. U timu je vladala naša filozofija košarke i bili smo nezgodna ekipa, ali je onda došla pandemija virusa korona.

GLAS: Tada ste se vratili u Trebinje. Kako Vam se to činilo u tom trenutku?

ĐURASOVIĆ: Korona me vratila u Trebinje. Sve je bilo neizvjesno kako će izgledati. Imao sam ponude iz Rumunije, ali uz obaveznu vakcinaciju, a već su me godine pomalo stigle. Imao sam 34, a moj brat Nikola se vratio u Leotar pa sam ispunio svoju veliku želju da igram sa bratom jer nikada ranije nismo zajedno igrali. Odbio sam ponudu Borca iz Banjaluke i odlučio da ostanem kod kuće, tako da mi je to najdraža sezona sa Nikolom. Bio je tu i trener Marko Ičelić, moj kum Vladimir Aleksić pa je to druženje bilo odlično i van terena jer su u ekipi bili prijatelji, braća, kumovi... Osvojili smo Kup Republike Srpske, čime smo digli rejting kluba i stekli poštovanje drugih, a utakmice sa Borcem postale su klasici košarke Republike Srpske te donijele zdrav rivalitet.

GLAS: Kratko vrijeme bili ste član Primorja iz Herceg Novog?

ĐURASOVIĆ: Bila je jedna sezona prije posljednje u Leotaru. Oni su me zvali kada i Borac. Lijepa organizacija u Herceg Novom sa lijepom dvoranom i ostalim uslovima. Drago mi je što sam kao neko iskusan mogao da im pomognem, ali sam tada započeo privatni posao pa sam morao da se tome više posvetim.

Nadimci na majicama

GLAS: Tokom sezona na nadmajicama ste nosili nadimke. Čija je to bila ideja?

ĐURASOVIĆ: Mog brata Nikole i Nikole Jevtića koji su to smislili. To je dokaz koliko smo bili povezani i van terena, gdje smo se privatno družili i ništa nismo forsirali. Taj potez je toliko odjeknuo u košarkaškoj javnosti da su nas svi pitali za to jer je bilo jedinstveno. Imali smo veliku podršku sa tribina i bili su to praznici košarke kada smo igrali u Trebinju. Govorili su nam da smo kaznena ekspedicija. Sjećam se pobjede nad Širokim u gostima koji je u sastavu imao Luku Božića i borio se za vrh ABA 2 lige, a moj brat Nikola pogodio je šut u posljednjoj sekundi za pobjedu. Bio mu je to poen karijere.

Proba u Crvenoj zvezdi

GLAS: Malo ko zna da ste sa 15 godina bili na probi u Crvenoj zvezdi.

ĐURASOVIĆ: Sa 15 godina išao sam u Zvezdu na probu preko menadžerske agencije koje su tada tek počele da se pojavljuju na našim prostorima. Povezao nas je čovjek koji je poznavao porodicu i meni obezbijedio treninge u Zvezdi. Mislim da je to bila kadetska selekcija koju je vodio sadašnji trener Toronto Reptorsa Darko Rajaković, a pored njega sam radio i sa Marinom Sedlačekom. Bio sam im interesantan iako su mi rekli da nisam supertalenat, već da će pratiti moj razvoj. Čak su mi nudili da pređem u Beograd i nastavim školovanje, ali je došlo do određenih problema pa nisam završio tamo. Bilo je to veliko razočarenje za mene i kada sam se vratio kući, nisam više htio da treniram. Tada mi je tata bio najveća podrška i rekao: "Nećeš ti prestati trenirati zbog okolnosti koje su te zadesile. Nije te taj naveo da treniraš, a neće on uticati da prestaneš". Meni i Nikoli otac je bio velika podrška i davao nam slobodu tokom odrastanja mada se znalo šta smijemo, a šta ne. On nikada nije pogledao moju utakmicu dok sam bio u omladinskim kategorijama, već me puštao da se sam izborim uz, naravno, njegovu podršku. Ujedno, i moja supruga Jelena mi je velika podrška u životu od kada smo se upoznali.

Prva lopta

GLAS: Niste zaboravili kako je sve počelo?

ĐURASOVIĆ: Iz Dubrovnika smo došli u Trebinje i tamo neke 1996. godine napravljen je koš u naselju gdje smo svi počeli da igramo. Ljubav prema lopti javila se iz dječije igre dok smo gledali reprezentaciju Jugoslavije, Sašu Đorđevića i sve ostale asove. Tata mi je bio profesionalni šofer i on mi je tada donio prvu loptu. Bio sam odličan đak u školi i htio da studiram na geodetskom fakultetu, a razredni starješina me kudio i govorio da idem studirati. Poziv u juniorsku reprezentaciju BiH plasirao me u Bosnu, a sada mi se zbog košarke otvaraju razne mogućnosti pa sam zahvalan bogu na tome što radim ono što volim i od toga živim. Sada imam privatni posao koji mi je pružila košarka. Da li sam mogao više da ostvarim u karijeri? Mogao sam, ali isto tako moglo je da bude i dosta manje. Generalno sam prezadovoljan svojom karijerom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.