Boris Blagojević arhitekta sa košarkašom loptom

Imao sam sreću da sam bio član Borca u njegovom zlatnom periodu kada je košarka u Banjaluci bila popularnija od fudbala i rukometa.

FAKTI

• Bili prvi šampioni zajedničke lige BiH

• Najviše pamtim utakmicu protiv Benstona

Popularnost

Igrali smo Kup Radivoja Koraća, zatim Kup Rajmonda Saporte i Jadransku ligu. Stalno smo išli uzlaznom putanjom pa nije ni čudno što je dvorana "Borik" uvijek bila puna i što su nas navijači toliko voljeli, izjavio je nekadašnji član Košarkaškog kluba Borca iz njegovog zlatnog perioda Boris Blagojević.

Karijeru je završio u najboljim godinama i nakon što je jedno vrijeme bio rukovodilac dva kluba iz Banjaluke odlučio je da sve to napusti i počne se baviti arhitekturom i građevinarstvom što nije nimalo čudno jer je diplomirao na tom faultetu. O počecima svoje karijere, izazovima tokom nje, kao i nekim nepoznatim detaljima govorio je u intervjuu "Glasu Srpske".

GLAS: Kako ste i kada počeli trenirati košarku?

BLAGOJEVIĆ: To je bilo prije rata, bio sam sedmi-osmi razred osnovne škole i često sam igrao basketa, dok sam aktivno igrao folklor u "Veselin Masleši". Luka Medar bio je sekretar KUD-a i dosta smo putovali. Na tim putovanjima bilo je nekih momaka koji su već igrali u Borcu, konkretno Boris Kosojević, moj imenjak kojeg smo zvali mungos. Kada smo bili u Puli i po mjesec dana imali nastupe sa KUD-om igrali smo taj basket, on mi je rekao: "Imaš smisla za košarku. Što ne bi malo pokušao sa treninzima"? Odgovorio sam mu: "Ne znam, hoće li mi roditelji dozvoliti jer je škola bila na prvom mjestu". Onda me pokojni Đorđe Mikeš, moj prvi trener, vidio na terenima K4 i rekao da dođem u subotu jer igramo protiv veterana Borca. Priključio me kadetskom timu koji je tada igrao utakmice za "kaljenje", a veteranima je to bila rekreacija. Počeo sam da dozim, a u ekipi su već bili Siniša Protić, Saša Vujasinović, Aleksandar Šućur, Leonardo Tomić, Aco Malivojević, Kosojević... Vidjelo se da su bili košarkaški "potkovaniji" jer su krenuli nekoliko godina ranije i prošli školu košarku koju ja nisam, ali sam se uklopio. Bilo je kadetsko prvenstvo BiH u Zaostrogu gdje smo osvojili prvo mjesto. Tu smo glasili za dobru kadetsku selekciju koja je kasnije postala kostur seniorskog tima. Na juniorskom prvenstvu bili smo treći, a ispred je bila Sloboda sa Damirom Mulaomerovićem i Bosna sa pokojnim Harisom Brkićem. U kadetskim danima sam se ustabilio i brzo stizao ono što sam propustio.

Prvi tim Borca

GLAS: Kada ste priključeni prvom timu Borca?

BLAGOJEVIĆ: Prvom timu sam priključen pred sezonu 1992-93 zajedno sa Zoranom Kukićem, Sinišom Protićem i Aleksandrom Šućurom. Borac je tada bio smješten u Jagodini i nas četvorica smo tada igrali za juniore Jagodine. Bili smo treći u prvenstvu Jugoslavije. Ispred su bili Partizan i Crvena zvezda sa Predragom Stojakovićem. Tada se za nas interesovao Radnički Kragujevac, a Borac se preselio u Rumu kada je Dušan Borovica postao generalni sponzor. Tu smo stigli pred početak sezone 1993-94 i ja sam upisao građevinski fakultet u Beogradu. Svako jutro putovao sam iz Rume vozom na predavanja. Trener Simović oslobodio me jutarnjih treninga, a vraćao sam se naveče na trening. Tako je bilo do 21. decembra kada sam se javio na služenje vojnog roka.

GLAS: Kako je bilo skinuti dres i obući uniformu?

BLAGOJEVIĆ: Dosta teško. Dobio sam poziv za vojsku 1993. godine i praktično sam dvije godine bio bez pravog treninga. To je bio veliki jaz u mojoj karijeri i da ga nije bilo možda bi ona bila kud i kamo bolja. Kada je Banjalučka pivara postala generalni sponzor Borca onda me izvlačila iz vojnih obaveza. Borac je formirao prvi tim kada se završavao nesretni rat. Prvo smo bili u Bačkoj Palanci gdje smo igrali u dvorani "Tikvara". Igrali smo ligu Jugoslavije i jedno vrijme živjeli tamo i to pred sam Dejtonski mirovni sporazum. Slobodan Simović bio je trener i tada smo osjetili pravu jaku ligu. Nismo imali neku šansu, ali bilo je kaljenje nas golobradih mladića koji su tek izašli iz nesretnog rata.

Prva evropska utakmica

GLAS: Koliko se sjećate prve evropske utakmice Borca protiv Montana?

BLAGOJEVIĆ: Sjećam je se dobro, ali se najbolje sjećam utakmice koja je došla nakon tih kvalifikacija. Igrali smo Kup Radivoja Koraća sa Izmirom, Sijenom i Benstonom. Sat i po prije utakmice protiv Benstona bili smo mokri u svlačionici koliko je grmilo sa tribina. To je bio veliki naboj zbog svega što se izdešavalo koju godinu unazad i sve je bilo svježe nakon rata. Oni su krenuli jako dobro, nisam bio prva petorka, ali sam kasnije čuvao Borisa Gnjidića. Čim sam ušao vezao sam dvije trojke i to mi je jedan od najdražih momenata u životu. Ne sad zašto je to bio Benston već što taj neki momenat gdje sam direktno uticao da prelomimo utakmicu to mi je baš bilo nešto nestvarno. Iz ove perspektive sada bih malo drugačije pristupio toj utakmici i bilo bi manje adrenalina.

GLAS: Borac je bio prvi šampion Lige BiH 2000. godine. Kakve su uspomene na to?

BLAGOJEVIĆ: Sjećam se dobro. Sve ekipe bile su strašno dobre. Brotnjo je već dovodio Amerikance i Džejmsa Havrilju, za Slobodu su igrali Jasmin Hukić, Terel Kestl, Azur Korlatović... i pomalo se naježim kada pričam o tome. Svaka utakmica bila je derbi. Bila je to velika titula za nas i trener Velimir Gašić tada je izvukao maksimum iz nas. Mislim da smo svi tada sazreli kao igrači.

Jadranska liga

GLAS: Kakav je bio osjećaj kada su vam rekli da ćete igrati Jadransku ligu?

BLAGOJEVIĆ: Bilo je to pred početak sezone i trenirali smo u teretani. Došao je direktor i kaže da postoji vjerovatnoća da ćemo igrati ABA ligu što je nama bilo nezamislivo i nerealno. Brzo smo se prekomandovali u svojim glavama i još ozbiljnije radili te spremni dočekali  takmičenje onoliko koliko smo mogli i u skladu sa budžetom.

GLAS: Karijeru ste prekinuli zbog zdravstvenog stanja?

BLAGOJEVIĆ: Da, tako je. Karijeru sam prekinuo zbog povrede koljena, malog zasićenja i velike želje da završim fakultet. Znao sam da nisam vrhunski igrač i da od para koje zaradim u košarci neću moći živjeti do kraja života tako da sam bio realan prema sebi. Bio sam zadovljan karijerom i nisam se pokajao ni zbog čega. Vratio sam se na fakultet i strast mi je ovo čime se bavim. Već negdje oko 2000. godine koljeno me dosta mučilo. Bio sam na injekcijama glukozamina i već sam polako razmišljao šta ću dalje. Te 2004. sam operisao hrskavicu koljena i planirao sam da završim karijeru. Možda je to bilo rano jer sam imao 30 godina.

GLAS: Ipak niste odustali i prešli ste u drugi klub?

BLAGOJEVIĆ: To ljeto me zvao Čubrilović iz Igokee i rekao da bi njihov trener Rajko Toroman želio da me ima u ekipi. Rekao sam da ću probati mada nisam znao kako će mi reagovati koljeno. Spremio sam se koliko sam mogao i namjera je bila Igokea uđe u ABA ligu. Kasnije sam se priključio stručnom štabu i trebalo je da budem spona između trenera i igrača. Uprava je htjela da nastavim, ali mene to nije privlačio i htio sam da se bavim strukom kojom se i sada bavim. 

Predsjednik Borca

GLAS: Jedno vrijeme ste bili predsjednik KK Borac?

BLAGOJEVIĆ: Htio sam da pročistimo neke stvari i nisam htio da svoj obraz stavljam pod lupu jer sam iz ovog grada, ljudi su me poštovali i cijenili kao igrača. Pokušavao sam da se borim sa vjetrenjačama, izgurali smo tu godinu kako smo izgurali. Imali smo solidnu ekipu koja je bila opterećena nekošarkaškim problemima, odnosno neredovnim primanjima nakon čega se odmah gubi volja.

GLAS: Potom ste bili poslovni direktor SKK Student?

BLAGOJEVIĆ: Klub smo vodili Siniša Kovačević i ja. Borac je tada bio skoro na dnu i htio sam da ga preko Studenta podignemo, odnosno da se fuzionišemo i napravimo neku priču. Međutim, shvatio sam da će Student postati nešto kao filijala Igokee u kojoj će se mlađi momci kaliti za prvi tim. Nisam imao ništa protiv toga, ali sam u jednom momentu odlučio da ću se baviti svojim poslom. Od tada me nema u košarci i sada sam u biciklizmu, odradim pokoji triatlon odradim i tako...

GLAS: Imali ste poziv za nastup u reprezentaciji BiH?

BLAGOJEVIĆ: Bio sam pozvan u reprezentaciju BiH 2001. godine za Evropsko prvenstvo u Turskoj gdje je BiH bila u grupi sa Italijom, Grčkom i Rusijom. Sezonu prije EP Kukić i ja smo odlično odigrali. Sabit Hadžić bio je selektor, a u ekipi su bili Mršić, Marković, Mujezinović... a pozvali su mene i Kukića iz Borca te Sinišu Kovačevića iz Igokee. Siniša se odazvao, a nas dvojica smo danima i noćima sjedili i razmišljali šta da radimo. Da li da se javimo ili ne? Mislim da je to u sportskom smislu bila velika greška, ali ne znam šta da kažem. Možda bi to malo promijenilo moj košarkaški put.

Inostranstvo

GLAS: Niste igrali u inostranstvu. Da li bilo ponuda?

BLAGOJEVIĆ: Sad ću ispričati nešto što nikome nisam rekao. Slađana Golić mi je rekla da je njenog menadžera kontaktirao Ergin Ataman koji je vodio Ulker. Malo sam "klackao" i zbog fakulteta nisam otišao. Zbog takve odluke neko bi rekao da nisam normalan, ali danas se ne kajem ni zbog jedne odluke. Možda bih promijenio odluku za reprezentaciju i sportskog izazova da učestvujem na EP u to vrijeme. Uglavnom ne kajem se. Možda je bila greška, možda nije.

Sukob sa Gašićem

GLAS: Vaš nastup u Borcu obilježio je i sukob sa trenerom Velimirom Gašićem?

BLAGOJEVIĆ: Bilo je to nakon utakmice sa šabačkom Zorkom. Bila je to prijateljska utakmica u "Boriku" koju nisam igrao jer sam povrijedio zadnju ložu i sjedio na klupi cijelo prvo poluvrijeme. Gubili smo nekih 20 poena razlike, ali sam bodrio ekipu. Nakon toga u svlačionici Gašić, koji je znao da bude nagao u nekim reakcijama prema igračima, ušao je veoma ljut u svlačionicu i tražio je "žrtvu" kao što to radi većina trenera koja je bila oko Ace Nikolića. On se okomio na mene i ružne riječi koje mi je izgovorio neću spominjati, ali mi je svašta rekao. Da se razumijemo, to je čovjek koji iz mene izvukao maksmum i danas takav pristup ne bi prošao. Mi smo već bili "istrenirani glavama" da to prihvatamo. Međutim, po mom mišljenju bilo je to malo pretjerano s njegove strane. Ja sam ustao, rekao mu nešto, izašao iz svlačionice i zalupio vrata. Ćao. Bio sam supspendovan pred utakmicu sa Širokim kada nam je Mladen Erjavec ubacio trojku za produžetak nakon kojeg smo izgubili. Bio je to kraj sezone i sljedeće se sve nastavilo.

GLAS: Da li ste pomirili kasnije?

BLAGOJEVIĆ: Jesmo, mada mislim da je tada pretjerao. Nakon nekoliko godina sreli smo se u Beogradu. Gašić je sjedio sa Duletom Vuješevićem. Vidio sam ga i krenuo pravo ka njemu s namjerom da ga pozdravim. On je prihvatio ruku i rekao mi je: "Gde si bre Boki? Kako si, jesi li dobro? Dule, ovo je moj pulen". Tada je na neki indirektan načn priznao da je pretjerao i da je htio da iz mene izvuče nešto za sljedeće utakmice što ja u tom momentu nisam prepoznao, ali mislim da je bilo pretjerano. Žalim što nisam mogao da pomognem tu utakmicu protiv Širokog.

GLAS: Taj poraz svima je teško pao. Kako je bilo Vama koji niste igrali?

BLAGOJEVIĆ: To mi je možda i najveći poraz u karijeri lično. Kada sam već dosta toga izdržao, ne samo od njega nego i od ostalih trenera, trebalo je da do kraja ostanem miran, ali opet sebi pripisujem grešku.

Generacija

GLAS: Da li je Vaša generacija ostala u kontaktu?

BLAGOJEVIĆ: Jeste, naravno i u odličnim smo odnosima. Zoran Kukić je krstio mene i mog sina. Milorad Kovačević mi je bio kum na svadbi, Saša Vuleta je tu sa nama... Preko grupa na viberu i vocapu se čujemo. Uskoro ćemo igrati veteransku ligu.

GLAS: Možete li opisati druženja članova ekipe?

BLAGOJEVIĆ: O nekim stvarima tokom našeg druženja govorićemo kasnije jer nije sve za javnost ha-ha-ha. Imali smo svoje baze u gradu, dva-tri lokala gdje smo se nalazili. Nikad se nismo nedolično ponašali po čemu nas ljudi pamte i nikad nismo napravili incident. Imali smo sjajnu konekciju sa navijačima. Pred svaku utakmicu u "Boriku" nalazili smo se na kafi i bili smo kao porodica. Mislim da nas je to činilo boljim igračima i boljim timom nego što smo u stavrnosti bili. Pred svaku utakmicu navijači su prolazili glavnom ulicom i stajali su pred lokalom gdje su otpjevali nekoliko pjesama i otišli u dvoranu. Tada nismo bili svjesni veličine tog našeg značenja njima. Svaki put se naježim kada se sjetim toga.

GLAS: Po čemu Vas ljudi najviše pamte?

BLAGOJEVIĆ: Zanimljivo mi je to što mi je mnogo ljudi reklo da me pamti po trojkama iz ćoška. Koliko se sjećam nisam ih mnogo gađao sa te pozicije. Više sam ih pogodio sa 45 stepeni ha-ha-ha. Svi pamte auru kluba iz toga vremena i nas pojedince iz Banjaluke. Okosnica tima bila je iz grada, a oni koji su dolazili Zoran Negovanović, Vasilj Ševo, Miodrag Babić, Dragan Aleksić... sjajno su se uklopili.

Vuleta

GLAS: Jedan saigrač ostavio je veliki utaisak na Vas?

BLAGOJEVIĆ: Ključni dio moje karijere bio je onda kada je u ekipu došao Saša Vuleta koji je igrao na mojoj poziciji i on me podigao kroz treninge. On je već bio priznat igrač i sa njim sam uvijek igrao jedan na jedan te sam jako puno naučio od njega pa smo se fenomenalno nadopunjavali na toj poziciji. On je uticao na mene kao igrača na poziciji na krila. Na krilnog centra prešao sam kasnije kada sam mogao malo i leđima da odigram.

GLAS: Da li ste imali idola kada ste bili dječak?

BLAGOJEVIĆ: Dvojicu. Skotija Pipena od Amerikanaca i Predraga Danilovića od naših. Pipen je u Čikagu iamo skrivenu ulogu i odrađivao posao. Da nije igrao sa Majklom Džordanom bio još bolji. Bili su počeci satelitske televizije kod nas pa sam ga mžda i zbog toga volio gledati. Još sam volio da gledam Tonija Kukoča i Arturasa Karnišovasa koji je igrao na mojoj poziciji.

GLAS: Ko je najteži protivnik protiv kojeg ste igrali?

BLAGOJEVIĆ: Bilo je ih nekoliko koje sam zapamtio. Prvi od njih je Rovan Baret, otac sadašnjeg kanadskog reprezentativca Ar Džeja Bareta. Rovan je igrao za Keravnos i u "Boriku" je iz naskoka sa penala zakucao nakon polukontre. Bio je tu još Markus Gori i Dejvid Blutental iz Makabija. Stao sam u blok da zaustavim Blutentala i kada sam udario u njega mislio sam da će mi podlaktica puknuti koliko je čovjek bio jak. Tu je još bio i Gordan Zadravec iz Širokog koji je bio "prljav" igrač. Ipak, od njega si mogao mnogo toga da naučiš. Tada sam igrao "četvorku", a on je bio jako nezgodan. Nema košarkaške pokrete, ali zato sve radi i odličan je igrač za ekipu.

Druženje sa odbojkašima

GLAS: Jedne godine bili ste na pripremama na Kopaoniku zajedno sa odbojkašima Jugoslavije?

BLAGOJEVIĆ: Sjećam se toga. Kakve su to ljudske i sportske veličine. Vanja Grbić, Đula Mešter, Boba Kovač... Išli smo na oporavak kod dugogodišnjeg ljekara reprezentacije. Vuleta je poznavao braću Grbić iz Zrenjanina pa smo se družili sa njima. Bili su odlična ekipa.

Borise, ja tebe samo znam

GLAS: Kakvo je bilo druženje sa članovima čuvene Grupe 7?

BLAGOJEVIĆ: Poslije čuvene utakmice sa Grupom 7 otišli smo na zajedničku večeru pa smo "zaglavili" u diskoteci gdje je Dragan Tarlać puštao muziku sa di-džejom. Ipak, dok smo još bili u hodniku hotela stajao sam između Predraga Danilovića i Dejana Bodiroge. Mnogo ljudi tada je došlo u hotel da se uslika sa njima i uzmu autograme, a meni je bilo drago što stojim pored njih. Pričamo o svemu i svi prilaze njima, a onda je u jednom trenutku jedna djevojka krenula prema nama. Prišla je meni i rekla: "Borise može li autogram?" Kažem ja njoj: "Može, ali vidiš li ko stoji pored mene?" Kaže ona meni: "Ne znam ko su oni, ja sam iz Doboja i od televizijskih kanal hvatam samo RTRS i samo tebe znam". Ova dvojica su padala od smijeha.

OKK Beograd

GLAS: Bili ste na probi u OKK Beogradu?

BLAGOJEVIĆ: Nisam bio član već sam bio na probi i zadovoljio sam. To je bilo 1991. godine kada je Ranko Žeravica bio trener, a u ekipi bili Šljivančanin, Parežanin, Kuzmanović. Preko očevog prijatelja Blaža Kotarca, koji je bio košarkaš u staroj Jugoslaviji i dobar prijatelj sa Žeravicom, otišao sam na probu jer je on rekao da ima jedan mali iz Banjaluke koji je dobar. Međutim, počela je kadetska i juniorska liga sa Borcem. Kotarac je gledao prvenstvo u Jagodini kada smo se nosili sa Partizanom i Zvezdom. Za Jagodinu smo igrali ja, Protić, Šućur, Aco Vranješ i Siniša Kecman. Tada je trener IMT-a Zoran Krečković želio sve nas da pokupi i "razbaca" po Srbiji, ne u Zvezdu i Partizan već u OKK, Radnički...

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.