Zvonko Lipovac za "Glas": Kup Maršala Tita i Fođu nikada neću zaboraviti

ZAGREB - Nekadašnji fudbaler Zvonko Lipovac, koji je godinama nosio dres Borca, za "Glas Srpske" je rekao da su osvajanje Kupa Maršala Tita, plasman u Prvu saveznu Ligu Jugoslavije i potom osvajanje Mitropa kupa trenuci koje će pamtiti dok je živ.

Ovaj 61-godišnjak komandovao je odbranom Banjalučana od 1984. do 1989. godine, a potom ponovo 1991. i 1992. 

- Pobjeda protiv Crvene zvezde u finalu Kupa Jugoslavije i pehar namijenjen osvajaču Mitropa kupa su nešto što ću pamtiti dok sam živ, jer to su trenuci koji ti jednostavno obilježe život. To je nešto po čemu smo moji saigrači i ja ostali upamćeni i na to sam izuzetno ponosan - naglasio je na početku razgovora Lipovac, koji već nešto duže od tri decenije živi u Zagrebu.

Prije dvadesetak dana boravio je u rodnoj Banjaluci, a razlog je bilo okupljanje nekadašnjih fudbalera Borca, koje je organizovao bivši fudbaler "crveno-plavih" Miodrag Đurđević.

- Drago mi je što sam imao priliku doći u Banjaluku povodom okupljanja više sjajnih generacija igrača banjalučkog Borca. Ova inicijativa je hvale vrijedna. Poslije dugo vremena sreli smo se i lijepo podružili, prisjetili starih dobrih vremena, smiješnih situacija i anegdota. Svaka generacije je imala svoje "zafrkante" zbog kojih nikada nije bilo dosadno... Veliko hvala svima koji su učestvovali u organizaciji ovog susreta i volio bih zaista da se ponovi - istakao je Lipovac.

Ostao je u kontaktu sa dosta bivših fudbalera Borca i saigrača.

- Zahvaljujući društvenim mrežama sa dosta njih održavam kontakt i veoma često se čujemo. Međutim, sasvim je druga stvar kada se više nas okupi na jednom mjestu i onda zajedno ostanemo praktično cijeli dan - nastavio je Lipovac.

Na Gradski stadion je došao 1976. još kao 12-godišnjak, prošao sve selekcije Borca, otišao godinu dana na kaljenje u BSK, a onda se vratio među "crveno-plave".

 

Juniorska ekipa Borca iz 1983. godine

- Nakon što sam prošao Borčevu omladinsku školu, trener Husnija Fazlić me je pozvao da se priključim treninzima seniorske ekipe na početku sezone 1983. godine. Prvu utakmicu za seniorsku ekipu sam odigrao 1984. godine protiv Crvene zvezde kod trenera Đorđa Geruma i veoma brzo sam postao standardni prvotimac. Bio je to prijateljski meč koji smo izgubili sa 0:1. Bez obzira na rezultat, definitivno je nikada neću zaboraviti zbog ambijenta. Prepun stadion i veliki protivnik, jedan od najboljih klubova tog vremena - izjavio je Lipovac.

Bio je standardan prvotimac u sezoni kada je Borac osvojio Kup Maršala Tita, a u finalu protiv Crvene zvezde na terenu je proveo svih 90 minuta.

- Te godine u Borcu bilo je od trnja do lovorika. Tih godina imali smo dosta mladu ekipu u koju je dovedeno nekoliko igrača sa strane, a sve je to kulminiralo osvajanjem Kupa i plasman u Prvu ligu. Teško je i dan-danas opisati osjećaj kada smo poslije senzacionalnog trijumfa u finalu nad Crvenom zvezdom u Banjaluci dočekani kao heroji. Popeli smo se na neboder na Kastelovom ćošku, a po slobodnim procjenama dočekalo nas je više od 30.000 ljudi. To se ne može zaboraviti, baš ni kao penali protiv zrenjaninskog Proletera, koji su nas odveli među prvoligaše. U tom periodu ekipu je krasilo veliko samopouzdanje, svi smo bili kao jedan, vjerovali smo u sebe i to je bio ključ uspjeha - istakao je Lipovac.

Dobre igre u Borcu nisu ostale nezapažene i za njega su se počeli interesovati klubovi velike četvorke. Htjeli su ga i na "Marakani", i na stadionu "JNA", kao i na "Poljudu", a on je završio na "Maksimiru".

- Iz Dinama su bili najkonkretniji i to preko Josipa Kužea, koji je radio kao trener u Borcu. U Zagrebu sam proveo dvije godine i ponovo se početkom 1991. godine vratio u Borac i godinu dana kasnije sa saigračima osvojio Mitropa kup u italijanskoj Fođi. Pogodak u polufinalu Mitropa kupa protiv domaćina Fođe mi je svakako najdraži u karijeri, jer nas je poslije penala odveo u finale, gdje smo savladali mađarski Vašutaš. To je i dalje jedini Borčev evropski trofej i naravno da sam srećan što sam se i na taj način upisao na najljepše stranice klupske istorije - nastavio je Lipovac.

Zvonko Lipovac iz vremena kada je nosio dres Borca

Početkom ratnih dešavanja u BiH preselio je u Hrvatsku, gdje je igrao još za Segestu iz Siska, Hrvatski Dragovoljac, Inker iz Zaprešića i Posavinu.

- Taj trenutak iz 1998. godine, kada sam zbog povrede koljena morao prekinuti karijeru sigurno je bio najteži u životu. Na sreću brzo sam se preorijentisao u trenerske vode i tu sam već skoro tri decenije - naglasio je Lipovac.

Nije želio da izdvoji nijednog igrača, ali ni trenera Borca, koji su se po kvalitetu ili nekim drugim osobinama izdvojili od ostalih.

- Svako ko je bar jedan minut nosio dres Borca u bilo kojoj kategoriji, a pogotovo među seniorima na neki način se upisao u istoriju i ostavio je neizbrisiv trag. Teško je među tolikim brojem igrača i trenera nekoga izdvojiti - rekao je Lipovac.

U bogatoj igračkoj karijeri imao je stvarno lijepih trenutaka i veoma teško je izdvojio koji je među njima najljepši.

- Teško je to izabrati, ali ipak bih izdvojio utakmicu u kojoj je Borac pobijedio Proleter na penale i vratio se u Prvu ligu. Taj trenutak euforije kada su navijači ušli na teren na kraju utakmice mi je još pred očima - istakao je Lipovac.

U svakoj generaciji bilo je igrača koji su bili zaduženi za dobro raspoloženje, a one je izdvojio dvojicu.

- Bilo je tu raznih smicalica od skrivanja kopački, vezanja pertli i majica u čvor, do stavljanja meda u šampon. Tu su prednjačili Kime (Dragan Marjanović) i Laza (Nenad Lazić). Oni su bili jednostavno zaduženi za stvaranje dobre atmosfere prije i poslije treninga.

Iako ne živi u Banjaluci, redovno prati dešavanja u Borcu.

- Borac je bio i ostao moj klub. Pratim ga praktično svakodnevno. Oduševili su me prošle sezone igrama i rezultatom na evropskoj sceni i nadam se da će nastaviti sa dobrim rezultatima i ove sezone - dodao je na kraju Lipovac.

Trenerska karijera

Po završetku trenerske karijere Zvonko Lipovac se posvetio trenerskom pozivu. Prvi trenerski angažman imao je 1998. godine u Fudbalskom klubu Posavina, gdje je bio pomoćni trener i trener selekcije do 12 godina. Potom je radio u Brotnju, FK Ivanja Reka, Kroaciji Sesvete, Mladosti iz Zaboka, Imotskom, Prigorju iz Markuševca, Maksimiru, Graničaru iz Đurđevca, FK Dubrave tim Kabel, a od početka avgusta je ponovo trener Prigorja. Godinu dana proveo je i u Iranu. Naime, od jula 2016. do jula 2017. godine radio je kao trener pionira i kadeta u Fudbalskoj akademiji Raga iz Teherana.

"Glasov" izbor sportiste

Veliku ulogu u životu Zvonka Lipovca odigrao je i nekadašnji "Glas" (danas "Glas Srpske"). Naime u Izborima najboljih sportista Bosanske Krajine (danas se biraju najbolji sportisti Republike Srpske) za 1987. i 1988. godinu među deset najboljih našao se i Lipovac.

- Bila mi je velika čast što sam bio dvije godine z redom uvršten u deset najboljih sportista Bosanske Krajine. Velika čast kao i motivacija za dalji rad. Na izboru za 1987. godinu sam upoznao svoju suprugu Svjetlanu, koja se tada prezivala Ćorković. I ona se te godine našla u odabranom društvu, jer je te godine bila juniorska šampionka Jugoslavije u streljaštvu. Poslije toga započeli smo druženje, koje je veoma brzo preraslo u nešto mnogo ozbiljnije. Rodila se ljubav, kasnije i brak u kojem smo već 35 godina. Imamo dvije prekrasne kćerke na koje smo neizmjerno ponosni - naglasio je Lipovac, koji je u izboru za 1987. godinu bio šesti, dok je godinu dana kasnije zauzeo peto mjesto.

Banjaluka

U rodnu Banjaluku ne dolazi baš često, ali svaki put kada dođe ostane iznenađen.

- Dolazim bar jednom godišnje. Svaki put se iznenadim, kako se grad mijenja i raste. Srećan sam zbog toga - rekao je Lipovac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.