Životna ispovijest Vladimira Karalića za "Glas ": Luda glava me skupo koštala

SALCBURG - Kada bih mogao vratiti vrijeme, mnoge bih stvari uradio drugačije nego u doba dok sam igrao fudbal. Tada sam mislio da je svijet moj, da mogu da biram, da dodirnem nebo, ali nije bilo tako. Ovo je za "Glas Srpske" istakao nekadašnji napadač Borca i brojnih klubova Vladimir Karalić, koji za greške u životu nikoga ne krivi, jer je svjestan da je za sve promašaje jedini krivac.

Fakti

• Pandemija virusa korona ga zatekla u blizini Vuhana
• Debitovao za Borac  sa manje od 17 godine
• Transfer u PAOK, pa jaki savjeti Zagorakisa

Svjestan je svojih grešaka iz mladosti i želja mu je da svoje bogato životno iskustvo prenese na mlade sportiste. Želi da ukaže na vlastite greške da se i njima na tom putu teškom putu do slave ne bi desilo isto što i njemu i da se jednostavno ne bi utopili u sivilo i nestali.

Ovaj sada 42-godišnjak, rođen 22. marta 1984. od samog početka života imao je sve preduslove da uspije, jer je kako se u narodu kaže imao leđa, i to kakva. Naime, biti sin slavnog oca i istinske legende Borca nije mala stvar. A, Vladimir je bio upravo to. Sin pokojnog golmana Borca Slobodana Karalića, koji je ostao upamćen u bivšoj Jugoslaviji kao onaj koji je u finalu Kupa "Maršala Tita"“ 11. maja 1988. godine skinuo penal čuvenom Draganu Stojkoviću Piksiju i tako svom Borcu pomogao da se okiti peharom namijenjenim pobjedniku najmasovnijeg takmičenja.

Fudbal bio suđen

- Moj fudbalski put je počeo praktično u majčinom stomaku. Rodio sam se u Beogradu, dok je tata bio golman u Crvenoj zvezdi. Rodio sam se četvrtkom poslije čega je otac sa saigračima napravio malo veću feštu. To je na svima njima sigurno ostavilo traga, jer su za vikend igrali protiv Prištine i nisu uspjeli da pobijede, što je tada predstavljalo prvorazrednu senzaciju - istakao je na početku razgovora Vladimir Karalić.

Porodica Karalić se poslije Beograda preselila u Grčku, gdje je Slobodan nastupao za Etnikos. Po isteku ugovora 1987. godine vratili su se u Banjaluku, da bi kao i svake godine i te nesrećne 1991. ponovo otišli u Grčku na godišnji odmor.

- Niko nije mogao vjerovati da će taj naš odmor trajati punih pet godina. Naime, od našeg dolaska na odmor situacija u bivšoj Jugoslaviji se iz minuta u minut sve više usložnjavala, tako da smo odlučili da ostanemo. Moj otac je počeo da radi kao pomoćni trener u Etnikosu, a ja sam krenuo u školu u Grčku. Prvog dana sam otišao plačući u školu, a već drugog sam pričao sa drugarima normalno na grčkom, koji su se čudili mom znanju njihovog jezika. Tu sam i načinio prve fudbalske korake. Kada smo 1996. godine prešli na Kipar počeo sam ozbiljnije da treniram. Škola je bila prilično fleksibilna, tako da sam imao puno vremena za treniranje. Klub je bio poluprofesionalni, jedni treniraju prijepodne, jedni poslijepodne, a jedino sam ja bio stalno prisutan. Mnogo se radili na tehnici, zato ne treba ni da čudi što sam poznat po onoj spoljnoj lijevoj po čemu su me mnogi zapamtili - nastavio je Karalić.

Njegov talenat je iz dana u dan bio sve vidljiviji, a takmičarski fudbal na nivou mlađih kategorija na Kipru bio je skoro nikakav.

- Nostalgija, ali i želja da mi se omoguće uslovi za normalan fudbalski razvoj i u takmičarskom smislu bili su glavni razlog što je moja porodica odlučila da se vrati u Banjaluku. Tamo me dočekala sjajna generacija, odličan skup momaka. Poput Saše Kajkuta, Marka Maksimovića, Vladana Grujića, nešto starijeg Vuleta Trivunovića.... Bilo je tu još sjajnih vršnjaka za koje se nije čulo. Već tada se vidjelo da se razlikujem od drugih, ali ne samo po kvalitetu, već po svojoj ludoj glavi – naglasio je Karalić.

Debi protiv Omladinca

Debi za prvi tim Borca imao je sa nepunih 17 godina, 8. marta 2001. i to u Kupu Republike Srpske protiv tada ljutog gradskog rivala Omladinca iz Lazareva.

- Debija se sjećam ne baš po dobrom. To je bio meč Kupa Republike Srpske, koji se u završnici prvi put spajao sa Kupom BiH. Pobjednik tog meča u narednom kolu bi igrao sa zeničkim Čelikom. U prvom meču na njihovom terenu je bilo 0:0, kod nas 2:2 i onda me tadašnji trener Borca Dragan Vukša dvadesetak minuta prije kraja meča ubacio na teren. Imao sam odličnu priliku, ali golman Omladinca Mirando Petrić je sjajno odbranio i odmah poslije meča moglo je da se čuje "tatinom sinu nije mjesto u ekipi" i to me je pratilo gotovo cijelu karijeru - rekao je Karalić.

Ta rečenica "tatin sin" mnogo mu je smetala.

 - Biti sin fudbalske legende je i prednost i mana. Međutim, kada smo se vratili u Banjaluku to je bio više teret nego prednost. Ono što sada mogu da kažem da je on za mene želio najbolje i dao je sve od sebe da bude kako treba. Međutim, sa mnom i sa mojim bubicama bilo je jako teško sarađivati - naglasio je Karalić.

Saigrači su uvijek bili uz njega, ali je jednog posebno izdvojio.

- To je Siniša Mrkobrada. Veliki golman, igrač i prijatelj. I danas se naš odnos nije promijenio. Ne moramo da se čujemo po godinu, dvije, ali kada se čujemo poslije desetak sekundi smo na istim talasnim dužinama - istakao je Karalić.

Nosio je dres Borca u tim prvim sezonama igranja zajedničke lige, koja nije bila ni nalik na današnju.

- Te prve sezone liga je brojala čak 20 klubova, a igrali su neke ekipe, koje su jednostavno moralo da se nađu u tom društvu, tako da je bilo i svakakvih rezultata. Može se reći da je to bila prava domaćinska liga, suđenje 80-20, a gosti su jako teško dolazili do remija, a kamoli do pobjede. Tada se šampion postajalo sa dvije, tri gostujuće pobjede. Da bi pobijedio na strani trebalo je baš da odigraš sjajno, ali i da malo poradiš logistički sa arbitrima da suđenje bude bar 40-60. Znači opet u korist domaćina. Najteže je bilo igrati u Trebinju, jednu sezonu u Gacku. Najljepše u Širokom Brijegu. Gospodski pobijede ljudi sa 2:0 niti dobiješ batine, niti te pokrade sudija, tereni neuslovni. Možda i Luka Modrić može da se zahvali takvoj ligi što je dodirnuo nebeski svod u karijeri. Borčeva ekipa bila je strašno jaka. Pokojni Predrag Predo Divljak, koji je bio jedan od mojih idola, Dalibor Teinović, Jovo Aranitović, Dalibor Vukelja... Sve moćni fudbaleri, koji bi da su igrali u neko drugo vrijeme napravili sjajne karijere, a klub bi sigurno bilježio slične rezultate, kao što je Borac ostvario prošle godine - rekao je Karalić.

Činilo se da je nova zvijezda rođena i da ovaj talentovani napadač iz sezone u sezonu igra sve bolje. Nastupao je mlađe reprezentativne selekcije BiH, bio je i potencijalan seniorski reprezentativac.

- Rano sam postao dominantan, mislio sam da mogu da biram, da je svijet moj. Jasno je da nisam radio na sebi, jer je tu bilo još mnogo posla, kako bih postao igrač kakav sam trebao. Uz sve to volio sam da i uživam u životu - izjavio je Karalić.

Prelazak u PAOK

Njegove dobre partije nisu ostale nezapažene i uslijedio je poziv PAOK-a 2005. godine.

- I danas smatram da je moj odlazak u grčkog velikana jedan od zvučnijih transfera u istoriji kluba. Sigurno u Top 5 poslijeratnih transfera Borca kada su gleda veličina kluba. Bio je to prekrupan zalogaj za mene, za koji nisam bio spreman ni psihički, ni fizički, ni mentalno ni intelektualno. Jednostavno nisam bio spreman da iznesem sav taj teret. Bilo je to za mene veliko nezaboravno iskustvo. Iako sam tamo proveo samo šest mjeseci i nisam ni zaigrao oni uvijek pokažu kako su veliki klub, jer imaju kulturu pamćenja na stare igrače. Bio sam najnebitniji igrač u istoriji PAOK-a za koji sam odigrao 0 minuta, a ljudi mi se i danas sjete i jave mi se, nude i pomoć ako mi treba. Te manire imaju Hajduk, Zvezda, Dinamo, a Borac mora tek da ih stekne. Ne mogu da budem nepošten da ne kažem da sam dobio nekoliko poziva za 100 godišnjicu i da je to iskorak koji se mora još više popraviti – nastavio je Karalić.

U Grčkoj mu je najbolji igrač evropskog prvenstva 2004. godine Teodoros Zagorakis rekao rečenicu, koju i danas pamti.

- Kada smo na treningu PAOK-a šutirali sa centra gotovo sam redovno pogađao bez koske, a on mi je rekao da bolju lijevu u životu nije vidio. Tada mi je rekao “Imaš strašnu lijevu, ali jednostavno nemaš mozga. Lud si, glup si, ali si jako drag“. A koliko sam ostao upamćen iako nisam ni zaigrao govori podatak da sa nekoliko igrača i danas imam kontakte i redovno se čujemo. Vjerovatno zato što sam bio drag i zabavan lik i jer su me ljudi kao takvog voljeli – dodao je Karalić.

Iz Grčke se vratio u Sarajevo, potom je igrao u slovenačkom Primorju, švedskoj Silviji.

- Poslije Sarajeva činilo se da je odlazak u Primorje pun pogodak, ali tamo se nisam našao na istim talasnim dužinama sa trenerom Bojanom Prašnikarom, koji je bio sjajan čovjek i pedagog, ali ja to tada nisam shvatao. Rekao mi je tada “Vladimire, ti si posebna šifra. Ili se odšifriraj ili se ne odšifriraj, ali ovako ne ide“. A meni onda kriv Prašnikar, kriva Slovenija i svi drugi, a ne vidim da sam sam kriv za sve. Potom sam otišao u Švedsku i sam sebi rekao da je to baš ono što želim, gdje mogu da pokažem šta znam, ali ni tamo nije bilo uspjeha. Volio sam da hodam od kafane do kafane, da budem na koncertima naših pjevača, koji su dolazili u ovu zemlju. Sve mi je bilo važnije od fudbala - rekao je Karalić.

Povratak u BIH

Uslijedio je povratak u realnost, povratak na terene u BiH i to ni manje ni više u GOŠK.

- Iskren da budem nisam ni znao gdje je ta Gabela, ali sam otišao i to mi je bio jedan jako lijep periodu u životu. Već tada je bilo sve jasnije da od velike karijere, koja mi je predviđana neće biti ništa. Bilo je tu dobrog materijala, ali volio sam život. Umjesto da iz sebe izvuče maksimum, pružao sam minimum. Kod mene je sve bilo laganica, a ta laganica ne prolazi. To je donekle opravdanje zašto nisam uspio, ali je jasno da sam za svoj neuspjeh isključivi krivac - naglasio je Karalić.

Poslije GOŠK-a igrao je za tuzlansku Slobodu, BSK, a potom je došao red na Laktaše, koji su tada bili premijerligaši.

- Činilo se tada da su stvari krenule nabolje. Da je to, to. Pružao sam u Laktašima odlične partije, ponuda ima mnogo, Turska, Poljska. Uslijedio je poziv iz Polonije Bitom. Opet sam pomislio da je to prava stvar. Dobijam ugovor života sa 26 godina. Sve se iz početka činilo kao bajka, a onda mi se sve vratilo kako ne treba. Treniram kao konj, radim kao nikada ranije, ali ne ide i ne ide. Jednostavno ništa ne ide kako je planirano. Polonija je trebalo da bude odskočna daska za naprijed, ali nije bilo tako. Uz sve to počele su klupske mahinacije, slanje u B tim sa željom da se ne poštuje ugovor. Na kraju sam istrajao u tome, dobio ih na arbitraži, ali su se ubrzo ugasili, promijenili ime, a ja nisam uspio da naplatim ugovor. Takve stvari su me pratile većim dijelom karijere i drago mi je što se danas to promijenilo i što igrači na kraju uspiju da naplate sve što je ranije bilo dogovoreno - nastavio je Karalić.

Iz Poljske se vratio na naše prostore. Zaigrao je za Slobodu iz Mrkonjić Grada, potom Travnik, bugojansku Iskru i Rudar Prijedor.

- Tada sam dobio poziv da idem u Maleziju, ali se tamo nije odigralo kako je bilo planirano i završio sam u Hong Kongu, tačnije u Pegasusu, čiji je vlasnik bio filmski režiser, inače kum legendarnog glumca Džekija Čena. Tamo se moglo igrati i poluspreman, a takav sam bio većim dijelom karijere - kroz smijeh je istakao Karalić i nastavio:

- Odigrao sam nekoliko dobrih utakmica, bio igrač utakmice, u timu kola, ali je uskoro došlo vrijeme monsuna i kiša i tada se nije moglo izdržati. Nisam mogao jednostavno disati i to se odrazilo na moje igre. Bilo je još nekoliko ponuda da ostanem, ali sam se odlučio za povratak u BiH. Igrao sam ponovo u mrkonjićkoj Slobodi, pružao dobre partije, ali tada mi je preminuo otac. To me jako pogodilo, uslijedila je i povreda leđa i kola su krenula nizbrdo. Odigrao sam još jednu polusezonu u Mrkonjiću, zatim malo u BSK-u na poziv Marka Maksimovića i odlučio ubrzo da je kraj. Leđa, noga, sve je bilo protiv mene - dodao je Karalić.

Kina posebno iskustvo

Napravio je tada malo dužu pauzu i onda mu se pružila prilika da ode u Kinu i da radi kao fudbalski trener u školi fudbala, ali u i kao trener u osnovnim školama.

- Mogu reći da su to možda i dvije najljepše godine u mom životu. Bio sam sa porodicom u pravoj iskonskoj Kini. Ljudi su bili jako fini, a kada spomeneš da si iz bivše Jugoslavije onda te još više cijene i poštuju. Solidno se zarađivalo, bili su već stvoreni uslovi za život. Bilo je veoma malo bijelih ljudi, tako da su u nas gledali kao neko čudo i sa velikim poštovanjem - nastavio je Karalić.

I tada se još jednom pokazalo da u životu ponekad treba imati i sreće, koja ni ovog puta nije bila na njegovoj strani.

- Na žalost krenula je pandemija virusa korona, a mi smo bili baš blizu Vuhana, gdje je bio epicentar. Taman smo bili planirali da idemo na godišnji odmor u Šinjan, jer su bili praznici zbog Kineske nove godine. Ostali smo zaključani u zgradi, svaki drugi dan se moglo izlaziti po dva sata i tako 22 dana. Tih dana sam bio jako popularan, jer su mi telefon i pejdžer neprestano zvonili, jer su mnogi mediji htjeli da ih sa lica mjesta upoznam sa trenutnom situacijom. Na kraju smo nekako uspjeli da nabavimo karte koje su papreno koštale i iz Šinjana smo poletjeli za Ujedinjene Arapske Emirate i onda ovamo za naše krajeve - naglasio je Karalić.

Smirio se u Austriji

Nemirni duh mu nije dao mira i ubrzo je odlučio da ponovo promijeni sredinu. Nova stanica je bila Austrija, gdje i danas živi.

- U Austriji sam skoro šest godina. Radim u pošti i taj posao mi se izuzetno dopada. Radim i kao trener. Imao sam zajedno sa Adonisom Špicom dobar status u Bišofshofenu, ali smo se na kraju razišli. Živim u jednom malom mjestu blizu Salcburga gotovo na samoj granici sa Njemačkom. U prvom dijelu sezone vodio sam jedan klub u kojem je bilo dosta igrača. Ostvarili smo 11 pobjeda i jedan remi. Sada mi je želja da preuzmem Oberstdorf sa kojim se realno mogu preskočiti rang, dva. Usput planiram da završnim trenerske školu, dobijem licencu i da polako počnem graditi trenersko ime - nastavio je Karalić.

Za neuspjehe u svojoj fudbalskoj karijeri ne želi nikoga da okrivi.

- Sam sam pao, sam sam se ubio i nemam za čim žaliti. Donosio sam pogrešne odluke, bilo je propusta, previše gluposti. Imao sam previše aduta u džepu i u nogama, ali nisam ih jednostavno iskoristio. Fudbal je izuzetno zeznuta igra, u neku ruku kao kocka, gdje se moraju poklopiti mnoge stvari da bi se uspjelo. Sada mi je želja da ovo svoje negativno iskustvo prenesem na mlađe, da im ukažem, gdje sam griješio, da se i njima takvo nešto ne bi desilo. A kada im budem to iskustvo prenosio biću izuzetno oprezan, jer pogriješiti je veoma lako, a ispraviti greške mnogo teško – dodao je na kraju Karalić, koji planira da svoju životnu i fudbalsku priču pretvori u autobiografsku knjigu u kojoj će biti napisani svi njegovi rijetki usponi, ali i mnogobrojni padovi u karijeri i u životu.

Izvještavanje sa utakmica

Odrastajući u Pireju imao je nesvakidašnju priliku da svakog vikenda u Beograd diktira rezultate i strijelce grčkog šampionata.

- U beogradskom "Sportu" su željeli da imaju aktuelne rezultate i snalazili su se na svakakve načine, tako da su me svake nedjelje otprilike sat vremena po završetku utakmica grčkog prvenstva zvali. Pošto sam utakmice slušao na radiju, nekada je zašuštalo kada padne gol, a kada se to desi dok je u prenosu meč Atinaikosa uvijek sam znao koga ću reći da je bio strijelac. Naime, za taj klub iz Pireja je igrao veliki prijatelja mog oca Damir Špica i kada god nisam znao ko je postigao gol ja bih prilikom javljanja za Beograd izdiktirao njegovo prezime – kroz smijeh je rekao Vladimir Karalić.

 

Adonis Špica

Gotovo cijelog života put mu se ukrštao sa Adonisom Špicom.

- Moj pokojni otac Slobodan i Damir Špica su bili veliki prijatelji iz vremena kada su igrali za Borac. Igrali su u isto vrijeme u Grčkoj, potom bili u upravi Borca, a Adonis i ja smo praktično zajedno odrastali. Za Damira Špicu mogu reći da je fenomenalan sportski radnik, jedan igrač koji je iz ničega napravio nešto, jer je imao “onu stvar“. Gledao sam ga kada je u dresu Atinaikosa igrao protiv Mančester junajteda 1991. godine na stadionu Panatinaikosa u Kupu pobjednika kupova. Tada je igrao protiv Rajana Gigsa, a na golu je bio legendarni Peter Šmajhel. Život je njegovu i našu porodicu vezao čitavo vrijeme. To mi je drugi otac. Njegov sin Adonis je veoma kvalitetna osoba, dosta je napredovao u trenerskom poslu. I danas se družimo, slavili smo zajedno i uskrs sa njegovom suprugom. Jako dragi ljudi, a koliko smo povezani najbolje govori podatak da je Adonisa porodila moja majka, koja je radila u porodilištu. Putevi nam se praktično stalno ukrštaju - rekao je Karalić.

Drim-tim Borca

Vladimir Karalić je izabrao drim tim Borca i to iz vremena dok je on igrao u banjalučkom klubu. Tim je u formaciji 4-4-2, a njemu se našli: Jovo Šmanja-Marinko Mačkić, Vule Trivunović, Andrej Grubor, Miodrag Babić-Milan Samardžić, Dalibor Teinović, Oliver Jandrić, Darko Ljubojević-Predrag Divljak, Dragan Benić.

 

 

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.