Željko Brkić za "Glas": Pola svlačionice plakalo zbog Mihajlovića

Bivši reprezentativac Srbije i proslavljeni golman Željko Brkić prerano je završio karijeru. Jednostavno povrede su ga omele da napravi još bolju.

One su dolazile upravo u trenucima kada je bio na vrhuncu forme i kada je trebalo da napravi najznačajniji iskorak u karijeri. Sjajni golman bio je gost Srđana Babića na otvaranju Prvog kupa Akademije SB. Upravo u jednoj ovakvoj školi i on je počeo svoju karijeru.

- Počeo sam u školi fudbala koja se tada zvala SPC Vojvodina pod vođstvom Radivoja Mike Radosava. Znam koliko te škole znače djeci i stoga mi je veoma drago da je neko otvorio školu fudbala u Banjaluci, posebno što je to moj prijatelj Srđan Babić. Uslovi su zaista sjajni pa mi je drago što je svoje vrijeme i novac odlučio da investira da bi ovi dječaci imali ovakve uslove za rad. Možda svi neće postati vrhunski fudbaleri, ali će steći prijatelje i razviće zdrave životne navike, što je danas posebno važno - rekao je Brkić.

GLAS: Najveći dio karijere proveli ste u Vojvodini. U tom klubu ste prvo išli na pozajmice, kasnije se afirmisali i postali kapiten. Kako pamtite period provede u tom klubu?

BRKIĆ: Vojvodina je moja druga kuća. Klub koji volim i koji me formirao kao čovjeka i igrača. I danas imam prijatelje iz tog perioda koji sam proveo u klubu i pomogao mi je da se ostvarim u fudbalu. Zaista nosim prelijepe uspomene i rado se vraćam tom klubu.

GLAS: Vojvodina je jedan od velikana srpskog fudbala. Ipak nikako da uhvati priključak za beogradskim klubovima i da postane ekipa koja će se boriti za titulu šampiona. Šta to nedostaje Vojvodini?

BRKIĆ: Moja generacija je bila jedna od tih koje su se dugo borile za titulu. Možda smo i bili najbliži tituli od te 1989. godine kada je Vojvodina bila posljednji put šampion. Praktično smo do posljednjih četiri-pet kola bili u trci za Partizanom i Zvezdom. Vojvodina nema adekvatnu logistiku i podršku. Za uspjeh vam je potrebna konstantnost i jasna vizija. Čim nema te konstante, dolazi do improvizacije i na kraju se plati ceh. Sigurno da mi je to jedna od najtežih sezona, jer smo vjerovali da možemo do cilja, a na kraju smo pali i ostao je veliki žal. Ali srpskom fudbalu je potrebna jaka Vojvodina. Svi navijamo da se napokon umiješa u borbu za titulu i, zašto ne, da bude šampion. Puno bi to svima značilo.

GLAS: Za golmane se kaže da su kao vino. Što stariji to bolji, steknu iskustvo, budu sigurniji. Zašto ste Vi odlučili da rano prekinete karijeru?

BRKIĆ: Glavni razlog su povrede. Nisam ni ja zadovoljan dužinom karijere, ali sve te povrede su uticale na moje partije. Kako sam bio stariji, sve je teže bilo da se vratim u formu. Osjetio sam da jednostavno to više nije to i da ne mogu da budem na željenom nivou. Previše sam se "krpio" i tijelo je jednostavno u jednom momentu reagovalo i poslalo jasan signal da više ne može.

GLAS: Nakon Vojvodine otišli ste u Udineze , gdje ste dovedeni kao zamjena za Samira Handanovića. Prvu sezonu ste proveli na pozajmici, a onda imali sjajan start.

BRKIĆ: Upravo tako. Bio sam zadovoljan odbranama u toj sezoni. Krenuo sam sjajno, a onda je nažalost došla ozbiljna povreda. Uspio sam da se oporavim, bio sam strpljiv pa sam se opet vratio u vrhunsku formu. Vratio sam se na gol, izborio startnu poziciju pa opet doživio povredu. Kada je uslijedila treća povreda, jednostavno je bilo sve teže da se zadrži forma. Koliko god čovjek bude mentalno jak, tijelo reaguje.

GLAS: U to vrijeme igrali ste sa Antoniom di Nataleom. Kakve uspomene nosite na druženje s njim?

BRKIĆ: Di Natale je fantastičan lik, i privatno i na terenu. Pričao sam baš sa tadašnjim saigračem Dušanom Bastom. Basta je igrao 11 godina u Seriji A, igrao je za Lacio i reprezentaciju, ali smo se složili da je Di Natale bio najbolji igrač. Fudbalski mag. Takvih igrača više nema. Ono što on zamisli to ostvari. Često smo ostajali šokirani njegovim potezima, znam to najbolje jer sam branio njegove udarce. Ali kakve je poteze imao na treninzima i utakmicama. Prosto da čovjek samo stane i aplaudira.

GLAS: U Italiji ste radili sa još jednim fudbalskim velikanom. Trener u Kaljariju Vam je bio proslavljeni Đanfranko Zola, koji nakon fantastične igračke nije uspio da napravi trenerski karijeru.

BRKIĆ: Zola je bio fantastičan trener. Pravi šmeker, ali imao je tu nesreću da je želio da u Italiju donese englesko shvatanje fudbala. On je karijeru napravio u Engleskoj, pokušao je da to prenese u Italiju, ali to jednostavno nije mogao. Pokušao je da unese neke nove stvari u italijanski fudbal i naišao je na otpor. Jednostavno se nije uklopio . Jug Italije je baš specifičan, kod njih bi uspjeli treneri poput Kontea. Ali zaista mogu reći sve najbolje za Zolu od odnosa prema igračima do zanimljivosti treninga i svega.

GLAS: Za reprezentaciju Srbije ste branili samo 13 puta. Čini se premalo kad se uzme u obzir forma. Na kraju ste sarađivali i sa nažalost pokojnim selektorom Sinišom Mihajlovićem.

BRKIĆ: Mogu samo da se složim da je trebalo više da branim, posebno u pojedinim dijelovima karijere. Zašto nisam, to je već pitanje za druge, znam da nije moja krivica. A moje mišljenja je da je Mihajlović trebalo da ostane selektor Srbije. To je zaista bila velika greška. U tim posljednjim mečevima je u timu vladala sjajna atmosfera, napokon smo došli i do kvalitetne igre. Kada je nakon posljednjeg meča bilo jasno da Mihajlović neće ostati selektor, pola svlačionice je plakalo. To se nikad nije desilo. Mislim da je sve išlo u dobrom pravcu i da je ostao da bismo napravili dobar rezultat. Ali nismo prošli kvalifikacije i Siniša nije ostao nažalost.

GLAS: Nakon igračke karijere pokušali ste da pomognete i svom bivšem klubu Proleter. Gojko Kačar i Vi ste pokušali da pomognete tom klubu, ali nije se sve završilo kako ste očekivali?

BRKIĆ: Iz Proletera nosim veoma lijepe uspomene. Tu sam branio na početku karijere i vratili smo se da pokušamo da napravimo lijepu, zdravu sportsku priču. Nažalost, nedostajalo nam je logistike i podrške, uslijedilo je ispadanje iz lige pa fuzija, koju niko nije mogao da predvidi. Naša priča za koju smo željeli da bude isključivo sportska nije zaživjela i onda smo odlučili da se povučemo. I to je životna lekcija.

Golman postao slučajno

GLAS: Na početku karijere niste bili golman. Kako ste se odlučili za promjenu pozicije?

BRKIĆ: Prvih pet-šest mjeseci sam bio igrač. Ali često nismo imali golmana pa sam stajao na gol. Dvije-tri lopte su me pogodile, nisam se bojao, a onda su drugari tražili da nastavim da branim jer mi je dobro išlo. Tako je počela karijera, a iskreno sam i zavolio da budem golman.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.