"Zamisli, Purketa pojeo komodo zmaj“: Milan Purović otvorio dušu za "Glas Srpske“

BEOGRAD - Priča ima svakakvih, ali najveći "kunst" je znati ih ispričati. Makar one bile i najnezanimljivije, ali kad je neko duhovit, ima harizmu i energiju, onda slušaš i uživaš. Dame i gospodo - Milan Purović.

Od dječačkih dana u Budućnosti, preko Crvene zvezde, duplih kruna, golova u "vječitom" derbiju, do sudara sa fudbalskim velikanima na "San Siru“, Portugalije, Ukrajine i neobičnih životnih epizoda u Maleziji - mnogo toga je prošao rođeni Podgoričanin. Nekadašnji napadač "crveno-bijelih" i lisabonskog Sportinga, u razgovoru za "Glas Srpske“ otvorio je dušu na svoj način – neposredno, bez zadrške, uz prepoznatljiv crnogorski šarm, mnogo fudbalskih detalja i anegdota koje se ne zaboravljaju. Pričao je o trenerima koji su mu mijenjali pogled na fudbal, generaciji koja je vjerovala da može da pobijedi svakoga, propuštenoj prilici protiv Strazbura, susretima sa Milanovim legendama, ali i o odlukama zbog kojih se i danas zapita šta bi bilo da je krenuo drugim putem. U njegovoj priči ima i smijeha, i nostalgije, i iskrenog priznanja o sopstvenim greškama. Na terenu, s lakoćom je rješavao situacije oči u oči sa golmanima, ali sa komodo zmajem...

Fakti:

• Samo u Zvezdi bio pravi

• "San Siro" i dvomeč protiv Milana za sva vremena

• "Kako Lijedson prije mene"?!

- Nisam vjerovao da postoji takva životinja! Bio sam u Maleziji tada, krenuo na jedan trening. Parkirao se kod kapije. Izlazim i vidim nešto što nikad u životu nisam vidio. Brate, meni su "oči ispale" gledajući, ja sam mislio da me neko zeza! (smijeh) Diže glavu, fokusira me pogledom i "palaca" jezikom. Imam osjećaj da jezik ima dva metra. Kad sam to vidio, pobjegao sam u zgradu, popeo se na sprat, zatvorio se. Gdje ću sad, uće, ima tri metra. Veličine je "ja plus ja". Raspon ruku - ogroman. Kad digne glavu, pa onaj trup...Ne možeš da vjeruješ dok ga ne vidiš uživo. Karl Luis mu ne može pobjeći. Strašno izgleda. Šta da radim, kome da se javim? Gledam, dolaze ljudi, tjeram ih. Oni gledaju. Hoće ovaj jedan igrač da uđe, ne dam ja. Ipak ušao je u dvorište. Rekoh: "To je to, ovaj je gotov mićo moj, poješće ga". Hop, dođe on do vrata, taj mali, igrač. Nisu to ista vrata kao kod nas. Svagdje su klizna tamo. Nema kod njih krađa, za sve te stvari ide smrtna kazna. Hoćeš da piješ, na primjer, plaćaš – boca viskija je 700 dolara, pa izvoli. Pivo je 30. Nego da se vratim, uđe mali, gleda me, objasnim mu nekako, on kad je shvatio šta je, odvalio se smijati. Umire od smijeha čovjek. Smiješno mu je što se ja bojim. Gledam ga... Nisam znao engleski dovoljno dobro da objasnim sve. Uzeo sam telefon, otvorio prevodilac i poručio da mi odmah doveze kola do samih vrata. Dovezao je i otišao sam u hotel, rekao sam da jave treneru i predsjedniku. Ako bude neki problem zbog svega - idem kući. Poslije su me zvali, sve je bilo riješeno. Prešao sam da živim u zgradu, četvrti sprat, okružen betonskim zidovima, sa portirom dole. Tu sam živio poslije. Zamisli pojeo me komodo zmaj, nemoj me za***avati. Ej, Purketa pojeo komodo zmaj – u dahu je ispričao Purović.

GLAS: Uprkos tome, Malezija je ostavila sjajan utisak na Vas.

PUROVIĆ: To su bile dvije prelijepo provedene godine. Poslije Crvene zvezde, to je možda najljepše iskustvo koje sam imao. Tamo sam igrao fudbal bez pritiska, koji sam sebi godinama stvarao. Ja sam uvijek imao neki stres. Uvijek sam mislio da moram da budem onaj stari Purke, da moram da se vratim na nivo na kojem sam bio, da moram da dokažem da još mogu. U Maleziji sam konačno počeo da uživam u fudbalu. Tek tada sam shvatio koliko ti znači kada izađeš na teren i ne razmišljaš o svemu što te čeka poslije utakmice. Ranije sam stalno sebi postavljao neke ciljeve, pa kada ne bih uspio, pokušavao bih ponovo da se vratim na staro. Nisam prihvatao da se stvari mijenjaju. U Maleziji sam shvatio da ne moraš stalno da budeš pod pritiskom da bi bio dobar igrač. Igraš fudbal, radiš svoj posao, uživaš u onome što radiš. Došao sam u klub koji je imao problem da ostane u ligi. Trebalo nam je mnogo pobjeda u posljednjih trinaest kola. Nisam znao engleski kako treba, nisam znao kako ću da se sporazumijevam sa ljudima, ali smo uspjeli da se razumijemo i da napravimo rezultat. Oni su mene sve razumjeli. Kako? Nemam pojma, brate. Bilo je to prelijepo iskustvo. Ljudi su dobri, pitomi, uvijek spremni da pomognu. Kakva god da ti je potreba, naći će se neko da ti pomogne. Sve je uređeno, zna se red i disciplina. To je zemlja koja me je oduševila. Kada sada pogledam, žao mi je što nisam ostao još godinu ili dvije. Možda sam mogao još više da uživam u tom periodu.

GLAS: A danas ste uključeni u rad Akademije T6 Nika. O čemu je riječ?

PUROVIĆ: Ja to slobodno mogu da nazovem pričom budućnosti. Ozbiljna, velika priča, a vrijeme će pokazati koliko ćemo uspjeti u svemu što smo zamislili. Ono što se do sada radi daje nam za pravo da vjerujemo da idemo pravim putem. Ideja je da to bude prava akademija, sa svim pratećim sadržajima, školom, fakultetom i onim što se planira u dogledno vrijeme. Da se zaokruži jedan sportski kompleks u kojem će se znati red, rad i disciplina. Da djeca ne dolaze samo da treniraju fudbal, nego da odrastaju u sistemu koji će ih naučiti kako funkcionišu velike evropske akademije. Hoćemo da prenesemo ono što se radi u Evropi, ali uz neke naše dopune, naš mentalitet i prilagođavanje ovim prostorima. Ne možeš samo da uzmeš nečiji model i kažeš: "E, sad ćemo mi to isto.“ Moraš da razumiješ gdje radiš, kakvi su ti ljudi, kakva su djeca i kakvo okruženje imaš. Najvažnije je da se napravi sistem. Da se zna ko šta radi, da postoje pravila i da svi razumiju šta se od njih očekuje. Ako to uspijemo da izgradimo, onda možemo da pričamo o ozbiljnoj priči koja će trajati i kada nas više ne bude u tom projektu.

GLAS: Vratimo se na početak. U Podgorici ste bili dio generacije koja je mnogo obećavala. Koliko vam je taj period značio?

PUROVIĆ: Budućnost je moj prvi klub, moja prva ljubav. Sve najljepše što sam mogao da doživim u tom dječačkom periodu veže me za taj klub. To je vrijeme koje ne možeš da zaboraviš, jer si mlad, sve ti je novo i fudbal doživljavaš na poseban način. Mislim da je ta moja generacija koju je predvodio Brano Milačić jedna od pet najboljih u istoriji Budućnosti. To tvrdim! Mnogo smo radosti donijeli klubu. Imali smo mladu ekipu, jednu od najmlađih u tadašnjoj zajedničkoj državi, sa nekoliko iskusnijih igrača koji su nam pomagali da sazrijevamo. Stvorila se prava hemija. Postojala je energija, zajedništvo i osjećaj da možemo mnogo. Kroz takvu ekipu sam počeo da sazrijevam kao igrač, a poslije su došle reprezentativne selekcije, rad sa mlađim kategorijama i praćenje kroz različite uzraste. Sve to me je dovelo do prvog tima Budućnosti, a onda i do Crvene zvezde.

GLAS: Da li je prelazak na "Marakanu" bio dječački san?

PUROVIĆ: Jeste, apsolutno. Svi moji u kući bili su "zvezdaši". Eto, samo je sestra bila izuzetak, tako da je neko morao da bude uljez! (smijeh) Ja sam iskreno čekao poziv Crvene zvezde, iako sam imao ponude i drugih klubova, uključujući i inostranstvo. Čekao sam taj poziv i na kraju je došao. To je za mene bilo ostvarenje sna.

GLAS: U Crvenu zvezdu stigli ste kao veoma mlad igrač i ubrzo ste postali dio prvog tima. Koliko vam je značio rad sa Borom Cvetkovićem?

PUROVIĆ: Mnogo. Prije svega, hvala Valteru Zengi što me je tako mladog stavio u ekipu, ali sam Bori Cvetkoviću zahvalan za sve što je uradio sa mnom i za način na koji smo radili. Imao sam 18 godina kada sam došao, a ubrzo sam postao jedan od 12 ili 13 igrača koji su konstantno bili u konkurenciji. Nekada sam počinjao, nekada ulazio sa klupe, ali sam igrao mnogo više nego što sam sjedio. Bora je imao poseban osjećaj za završnicu. Kada sam ga gledao kako demonstrira određene stvari, pitao sam se kako čovjek to radi. On je imao tu mekoću, taj osjećaj za loptu, za prostor, za posljednji potez. Ja sam imao 18 ili 19 godina i gledao sam čovjeka od nekih 47, 48 godina koji je mogao da ti pokaže nešto što ne možeš lako da naučiš samo treningom. Kasnije sam shvatio koliko mi je značilo sve što mi je pričao i koliko je važno da slušaš ljude koji su prošli mnogo više od tebe. Žao mi je što nisam nastavio na isti način kada sam otišao u inostranstvo. To je jedna od stvari za koje danas kažem da sam mogao bolje.

GLAS: Koliko je način rada Valtera Zenge bio drugačiji od onoga na šta ste navikli?

PUROVIĆ: To je bilo nešto novo, ne samo za Crvenu zvezdu nego za tadašnji fudbal na ovim prostorima. Sasvim drugačija metodika rada, novi sistemi, novi taktički zahtjevi. Prije toga smo radili sa Ratkom Dostanićem, a sa Zengom smo nastavili pripreme u Austriji i sve je odjednom izgledalo drugačije. Nije bilo samo pitanje trčanja i fizičke spreme. Počeli smo da učimo kako se postavljaš, kako zatvaraš prostor, kako se pomjera cijela posljednja linija, kako reaguješ kada se protivnik kreće. Meni je to kao mladom igraču bilo nešto potpuno novo. U Budućnosti smo imali mladu ekipu i neke stvari se nisu toliko detaljno obrađivale. U Zvezdi je to bio drugi nivo. Tamo nema mnogo prostora za čekanje. Ili si spreman da odgovoriš zahtjevima ili nisi. Crvena zvezda ne prašta, ali ako uspiješ da se uklopiš, onda dobiješ priliku da budeš dio nečega velikog.

GLAS: Jel bilo Vama napadačima smiješno da gledate Zengu koji konopcem vezuje odbrambenu četvorku da uigra "liniju"?

PUROVIĆ: Vidi, bilo je nevjerovatno. Kada ti neko kaže da posljednja linija mora da bude kompaktna, da između igrača ne smije da bude više od nekoliko metara, tebi u početku nije jasno kako sve to funkcioniše. Onda počneš da shvataš da se svi pomjeraju zajedno, da ne smiješ da zaspiš ni na trenutak i da jedan kiks može da ti uništi cijelu utakmicu. To su bile stvari koje su za nas bile inovativne. Mnogi su kasnije pokušavali da preuzmu slične modele, ali ne možeš samo da pogledaš kako igra neka velika ekipa i kažeš da ćeš sada i ti tako. To je proces. Potrebni su ti igrači, vrijeme, trening i razumijevanje. I danas se često zanosimo time da ćemo da igramo kao Barselona ili Mančester siti, da ćemo da iznosimo loptu od golmana po svaku cijenu. A vidiš da ekipa ne može da iznese loptu. Jednom pogriješiš, drugi put pogriješiš, treći put pogriješiš, ali ti i dalje insistiraš na istom, samo zato što želiš da neko kaže: "Bravo, kako ste odigrali taj izlazak!“ Pa ne može tako, čovječe! Ako nemaš igrače za to, moraš da pronađeš drugo rješenje. Možda ćeš igrati dužu loptu, osvojiti drugi pas, izaći više na protivničku polovinu i napasti iz tranzicije. I to je fudbal. Ne postoji samo jedan način na koji se igra. Pep Gvardiola je do svog sistema došao kroz veliki proces i kroz igrače koje je imao. Mikel Arteta, iako je bio pod njegovim uticajem, ne igra baš isto. Ne možeš ti da uzmeš nešto što je neko godinama stvarao i da očekuješ da to odmah funkcioniše kod tebe. Moraš da pogledaš kakvu ekipu imaš i da joj prilagodiš sistem.

GLAS: Kažete da se mnogo toga što se danas smatra modernim zapravo radilo i tada u Zvezdi?

PUROVIĆ: Naravno! Ljudi danas vide neku stvar i odmah pomisle da je neko izmislio fudbal. Mi smo imali određene principe koje su mnogi tek kasnije počeli detaljno da objašnjavaju. Recimo, način na koji smo napadali po bokovima. Nismo uvijek išli do same gol-aut linije da bismo centrirali. Mnogo naših centaršuteva dolazilo je iz prostora oko ivice kaznenog prostora, sa bočne strane. To nije bilo slučajno. Imali smo određene kretnje, igrači su znali gdje treba da se pojave, ko napada prvu, ko drugu stativu, ko dolazi iz drugog plana. Ako svi idu do same linije, a protivnik se postavi, ti gubiš prostor i vrijeme. Nekada je bolje da napadneš ranije, da iskoristiš trenutak kada se odbrana pomjera i kada protivnik još nije zatvorio sve uglove. Isto je i sa načinom na koji se krećeš prema protivniku. Ako mu prilaziš tako da mu ostaviš prostor da se okrene, sam sebi praviš problem. Ako ga natjeraš da igra leđima, već si mu oduzeo dio mogućnosti. To su detalji koji mijenjaju utakmicu. Zenga je znao šta radi. Imao je svoje ideje i znao je kako da ih prenese igračima. Zato kažem da nije dovoljno da neko vidi Gvardiolu na televiziji pa da pomisli da će i on igrati isto. To mora da se gradi.

GLAS: Jedna od velikih evropskih priča te generacije bio je dvomeč sa Bragom. Vaš gol je obezbijedio ulazak u grupnu fazu lige Kupa UEFA. Kako se danas sjećate te utakmice?

PUROVIĆ: Sjećam se svega. Svašta se dešavalo u klubu, otišao je Džaja (Dragan Džajić), a došao Piksi (Dragan Stojković). Bilo je to vrijeme promjena i neizvjesnosti. Partizan je imao prejaku ekipu, svi su ih vidjeli kao šampione. To je bila utakmica u kojoj smo pokazali koliko vjerujemo u sebe. Nismo imali razloga da se plašimo, iako smo znali kakav nas protivnik čeka. Braga je bila ozbiljna ekipa, a mi smo u tom trenutku morali da pokažemo da možemo da igramo na tom nivou. U toj generaciji postojala je posebna energija. Nismo ulazili na teren sa mišlju da smo već izgubili. Znali smo da imamo kvalitet, da možemo da budemo opasni i da moramo da budemo disciplinovani. Bili smo "ludo" mladi, a imali smo i nekolicinu iskusnih momaka. Nismo išli na teren da se divimo protivniku. Kada postigneš gol u takvoj utakmici, kada osjetiš da si pomogao ekipi da napravi nešto veliko, to ti ostane urezano. Nije to samo pogodak. To je trenutak u kojem se spoje sav rad, sva vjera i sve ono što si prošao da bi došao do tog nivoa.

GLAS: Burno je bilo poslije te utakmice. Protivnika su unervozile odbrane Vladimira Stojkovića. Kako je to izgledalo iz vaše perspektive?

PUROVIĆ: Bilo je tu svega. Nekada protivnik uđe u utakmicu uvjeren da će lako da prođe, a onda vidi da ne ide baš tako. Mi smo imali osjećaj da nas nisu dovoljno respektovali. Znali smo kakav su kvalitet imali, ali smo znali i šta mi možemo. Kako se utakmica bližila kraju, a rezultat nije išao onako kako su oni zamislili, počinjala je nervoza. Mi smo se branili, bili organizovani i čekali svoje prilike. Nije to uvijek bila neka lepršava igra, ali nije ni bilo važno. Važno je bilo da prođemo. Stojke je tada branio nevjerovatno. Skidao je šanse sa nekoliko metara i izluđivao protivničke igrače. Kada golman tako brani, ekipa dobije dodatnu energiju. Imaš osjećaj da će odbraniti sve što dođe do njega. Poslije utakmice nastao je haos. Sve je krenulo zbog tih Stojketovih odbrana. Na terenu se završilo jedno, bilo je gurkanja, galame i svega što ide uz takve situacije. A onda je u tunelu krenula prava "makljaža". U jednom trenutku pojavio se Maksa (Srđan Maksimović, trener golmana), za kojeg niko nije ni slutio koliko je fizički snažan. Kako je koga "dunuo", tako je padao. Samo ih je "slagao". Kada su ga vidjeli, nastao je muk. Imao sam osjećaj da je mogao sve da ih prebije. Ljudi su počeli da se povlače jer nisu znali šta da očekuju.

GLAS: Kako ste doživljavali evropske izazove protiv Bazela i Rome?

PUROVIĆ: Protiv Bazela smo imali svoje prilike i znali smo da možemo da igramo. Tvrdim da smo bili kvalitetnija ekipa od njih i od Tromza. A nismo to pokazali. Onu Romu smo dobili poslije. Taj moj gol, dobio sam loptu, usmjerio je, zažmirio i opalio u gol. Mi smo imali neku energiju i vjeru u generaciju. Znali smo da možemo da napravimo nešto veliko. Možda nismo uvijek ostvarili ono što smo željeli, ali smo pokazali da Crvena zvezda može da se nosi sa ozbiljnim evropskim ekipama.

GLAS: Koliko je Zengin sistem bio važan za takve evropske utakmice?

PUROVIĆ: Mnogo. Mi smo znali šta radimo. Nije bilo improvizacije u svakom trenutku. Znali smo kako da se pomjeramo, gdje da zatvaramo prostor, kada da krenemo naprijed i kako da koristimo slabosti protivnika. U nekim utakmicama mogli smo da se probudimo u tri ujutro i da znamo gdje treba da se pomjerimo.

GLAS: Kada govorite o toj generaciji, često se nameće i priča o Strazburu.

PUROVIĆ: To je bio najteži odlazak u svlačionicu, poslije utakmice, ne mogu to da opišem. Kakav je samo bio muk u svlačionici...Naravno, tada je Zenga pokazao da je italijanski šmeker. Otvorio je šampanjac i nazdravljao nam, bez obzira na sve. Pazi nama je "mali" Kevin Gameiro dao gol glavom, a mi smo imali nekoliko visokih igrača. Naučna fantastika je bila da nam neko da gol glavom, pa makar bio i sam Žiga (Nikola Žigić). Dovedi i ovog sad Nika Voltemadea iz Juvea da nam da gol – nema šanse, a ne Gameriro. Al' desilo se da nam da gol čovjek od "metar i 40". A pazi sad, ja, Žiga, Milan Biševac. Dragan Mladenović...Svi imamo preko 195. I nama se tako nešto desi. Piksi Kovačević je bespotrebno faulirao Francuza, ali lako je sad pričati, da je bilo ovako ili onako. To je jedan od poraza koji je obilježio tu generaciju. I danas tvrdim da smo imali kvalitet da prođemo dalje. Da smo prošli Strazbur, mislim da bismo napravili još veće stvari.

GLAS: Pamtite li finalnu utakmicu Kupa protiv OFK Beograda, kada ste bili u zaostatku od dva gola, a na kraju slavili poslije velikog preokreta?

PUROVIĆ: Kako da ne pamtim! Mi smo već bili u nekoj euforiji poslije osvajanja titule. Počeli smo da razmišljamo: "Ma, proći ćemo mi ovo, riješićemo utakmicu.“ A OFK Beograd je imao ozbiljnu ekipu. Mi smo znali koliko oni vrijede. Kada pogledaš igrače koji su tada igrali za njih i njihove kasnije karijere, vidiš da je to bila ekipa koja je mogla mnogo. Ne znam kada će ponovo imati takav sastav. Kada smo gubili 0:2, trebalo je da pokažemo karakter. Nije bilo lako, ali smo se vratili. Promijenili smo neke stvari, zaigrali sa dva špica, odlučnije i počeli da stvaramo šanse. Na kraju smo preokrenuli rezultat i slavili sa 4:2.

GLAS: Kako izgleda pritisak u Zvezdi?

PUROVIĆ: To je teško objasniti nekome ko nije bio unutra. Mi smo imali veliku prednost, u jednom trenutku i 16 ili 18 bodova, a onda su došli porazi od Partizana i Vojvodine. Odjednom se stvorila nervoza i priča da je alarmantno stanje. A realno, i dalje smo imali prednost. Ali to je Zvezda. Niko ne gleda samo tabelu, nego očekuje da pobjeđuješ svaku utakmicu. Ako izgubiš derbi, odmah se otvaraju pitanja. Ako poslije toga izgubiš još jednu utakmicu, već se priča o krizi. Sjećam se i gostovanja na Banovom brdu, kada smo bili uzdrmani. Nije to bilo samo pitanje rezultata, nego i osjećaja da nam se sve nekako nagomilalo. Ipak, imali smo grupu igrača koja je znala da se vrati. Nismo bili ekipa koja se raspada na prvi problem.

GLAS: Kao veoma mlad napadač, imali ste priliku da igrate sa iskusnim fudbalerima koji su već godinama nastupali u velikim utakmicama. Koliko vam je značilo da dijelite svlačionicu sa njima?

PUROVIĆ: To je bila ogromna privilegija. Ja sam imao 18 godina, a pored mene su bili igrači koji su već prošli mnogo toga. Žiga je imao svoje iskustvo, svoje golove i način na koji je razumijevao fudbal. Panta (Marko Pantelić) isto. Gledati takve ljude na treningu bilo je posebno iskustvo. Ja sam bio mlad i još sam učio. Nije bilo jednostavno da sa 18 godina odmah odgovoriš svim taktičkim zahtjevima u velikim evropskim utakmicama. Ali imao sam priliku da igram sa njima, da gledam kako se kreću, kako se postavljaju i kako razmišljaju. To je velika škola. Nekada ti ne treba niko ništa da kaže. Dovoljno je da ih gledaš na treningu i da vidiš kako se ponašaju u određenoj situaciji.

GLAS: Poslije Zenge došao je Dušan Bajević, a onda se dogodila i ta situacija kada je napustio klupu na utakmici protiv Vojvodine.

PUROVIĆ: To je bilo baš čudno. Bio sam tada na klupi. Navijači počeli pjevati. "Bajeviću, odlazi"! Sjećam se da se naslonio na klupu, a Bora Cetković je bio tu. Bajević ga je pitao šta pjevaju, a ovaj prvo nije ništa odgovorio. Onda je Bajević ponovo pitao, a odgovor je bio otprilike: "Ne čujem.“ Dušan je insistirao: "Boro, šta pjevaju"? Ovaj je odgovorio: "Bajeviću, odlazi"! Poslije toga Bajević je uzeo jaknu i otišao. I više ga nikada nisam vidio. Nije mi djelovao kao neko ko bi otišao bez pozdrava. Bajević je bio veliki gospodin. Ne govorim to samo zato što sam igrao kod njega. I danas tvrdim da je bio džek, šmeker i veliki čovjek, bez obzira na to što smo možda imali neke nesuglasice. Ali takve situacije se dešavaju u velikim klubovima. Crvena zvezda je takva. Nikada nisi potpuno miran, čak ni kada imaš veliku prednost na tabeli. Uvijek se očekuje najviše, uvijek se traže trofeji i uvijek se gleda šta će biti sljedeće.

GLAS: Kako je bilo igrati protiv "onog" Milana?

PUROVIĆ: Brate, ja nisam mogao da vjerujem! (smijeh) Gledam ih, a do juče sam ih gledao na televiziji. Andrea Pirlo, Klarens Sedorf, Pipo Inzagi, Dida, Kafu, Alesandro Nesta, Paolo Maldini, Masimo Ambrozini, Đenaro Gatuzo… Sve same fudbalske institucije. Pitaš se: "Čovječe, hoću li ja ikada igrati protiv tih ljudi?“ Kao klinac razmišljaš da li ćeš uopšte doći do tog nivoa, a onda odjednom izlaziš na "San Siro“ i igraš protiv njih. Prvo dolazimo tamo u one svlačionice. Sjedim j*** te gdje je Dejo (Savićević) sjedio, pa Marko van Basten, Rud Gulit, ej, kakva imena...Do juče sam ih uzimao na "Soni plejstejšnu". Nisam ih se mogao nagledati. Za Kahu Kladzea tad sam mislio da je izbacivač. Bio sam na klupi tamo, Nikola Trajković je sjedio pored mene. Čovjek gleda te igrače i ne vjeruje šta vidi. Oni zbog onog "kalčopolija" bili izbačeni, pa vraćeni "sa plaže". Sedam dana sam razmišljao kako ću igrati protiv Pirla i tih "bogova"...

GLAS: I kakav je osjećaj kada se nađete na terenu sa igračima koje ste do tada gledali samo na televiziji?

PUROVIĆ: Nevjerovatan. Ja ne znam šta se sa mnom dešava. Na "San Siru" sam ušao i samo trčao. Brate, ja imam duel sa Nestom, dal' si normalan?! Sve su te godine uzeli, brate. Svijet i dan danas priča o njima i dan danas, čast i privilegija je bila igrati, a tuga sa aspekta rezultata što smo njih izvukli. Kako ljudi igraju, kako pomjeraju loptu...ta lakoća fudbala. Nikad to nisam vidio, a mi umiremo...Imao sam osjećaj da je svaki od nas pretčao 50 kilometara. Zašto? Ne znam. Tvrdim da smo tamo odigrali izvanredno, mnogo bolje taktički, nego u Beogradu.

GLAS: Poslije Crvene zvezde otišli ste u Sporting iz Lisabona. Zoran Stojadinović je, govoreći o tom vašem transferu, jednom rekao da je to bio jedini njegov menadžerski promašaj u karijeri.

PUROVIĆ: Ja razumijem šta je htio da kaže, ali ne bih se složio u potpunosti. Da je to bio toliko loš posao, ne bih imao sve ostale ponude koje sam imao na stolu. Bilo je klubova iz Njemačke - Štutgart, imao sam i druge mogućnosti, ali me je Sporting privukao. Zašto? Zato što je to klub iz kojeg su izlazili veliki talenti. Znao sam kakva je njihova akademija i koliko igrači iz nje vrijede na evropskom tržištu. Pomisliš da ćeš otići tamo, razvijati se i otvoriti sebi vrata za najveće klubove. Ali jedno je ono što zamišljaš, a drugo ono što te sačeka kada dođeš. U Sportingu je bila ogromna konkurencija. Imao si napadače koji su već godinama davali mnogo golova, igrače sa velikim iskustvom i reputacijom. U takvoj sredini nije bilo lako da se izboriš. Moje mišljenje je da tamo može uspjeti samo "zvijer" špic, jer su "zvijeri" štoperi. Najprodavaniji su štoperi iz Portugalije. Nije mi leglo sve tamo. Konkurencija je bila paklena. Bio je Janik Đalo, njihovo dijete, Lijedson je isto bio, dao je u tri sezone 100 golova, Rodrigo je došao iz Santosa, Derlej je osvojio Ligu šampiona i dolazi neki Milan Purović kao peti špic. Super sam ja dobio šansu pored svih njih. Ja nikoga ne krivim. Mogu samo sebe da krivim za neke stvari. Nisam možda bio spreman za sve što me je čekalo. Mislio sam da će se neke stvari gledati kroz mladost, kroz potencijal i kroz ono što sam već pokazao u Zvezdi. Falio mi je tamo jedan Boro Cvetković i ja bi uspio, to tvrdim. Ali Evropa tako ne funkcioniše. Pa znaš li ti da sam ja otišao i pitao: "Kako Lijedson igra prije mene"?! Odmah su mi rekli: "Izađi iz kancelarije"! Tamo ako trener kaže da nešto moraš da radiš na određeni način, onda to moraš da uradiš. Nema mnogo prostora za objašnjavanje. Ako ti kažu da se spuštaš, spuštaš se. Ako ti kažu da igraš na određeni način, moraš da odgovoriš zahtjevima. Ej, ja da se inatim jednom Paolu Bentu, legendi portugalskog fudbala, koji je imao 90 nastupa za reprezentaciju. Nisam ja mogao da "svarim" u glavi taj profesionalizam!

GLAS: Godine 2014. pojavila se mogućnost da zaigrate za Velež.

PUROVIĆ: Kažem ja sebi: "Velež"?! Zamislim se, gdje ću ja tamo? Čovjek me zove i kaže: "Brate Velež"?! Ne govorim to kao ponižavanje kluba, nego gledam svoju tadašnju biografiju i put kojim sam prošao. Igrao sam u Zvezdi, otišao u Sporting, imao iskustva u drugim evropskim klubovima Serkl Briž, Metalurg, Videoton... vraćao se, odlazio ponovo… U tom trenutku sam i dalje mislio da će doći neka nova prilika, da ću se vratiti na nivo na kojem sam bio i da će me neko prepoznati kao igrača koji može mnogo više. Sve sam ja to nekako odrađivao. Mislio sam da će me neko "jači" zvati. To je bio moj problem. Nisam uvijek realno sagledavao situaciju. Mislio sam da mogu da se vratim na staro samo zato što sam to nekada mogao. A tijelo i karijera ne funkcionišu tako. Nisam mogao da budem taj, za šta sam mislio. Ja poslije Zvezde nikad više nisam bio u "velikom naporu". Otišao sam u Sporting, ali nikad nisam bio u tom ritmu. Nekada sam mogao da igram srijeda, subota, srijeda, subota, da prođem pripreme i da budem spreman. U Portugaliji sam igrao vikendom po 20, 25 minuta. Kasnije sam shvatio da to više nije isto. Ja sam dugo pokušavao da budem onaj stari Purke. Nisam prihvatao da sam sada drugačiji igrač. Kada sam to shvatio, nisam više mogao da spremim tijelo za velike napore. Kad god sam pokušao nešto, nisam mogao povezati tri utakmice bez povrede.

GLAS: Kako pamtite period poroveden u Ukrajini?

PUROVIĆ: Ukrajina je bila prelijepo iskustvo. Otišao sam u veliki klub, sa ozbiljnom strukturom i ljudima koji su znali šta rade. Sjećam se koliko me je iznenadilo kako sve funkcioniše, kako se klub organizuje, kako ljudi dolaze na treninge i kako se vodi računa o igračima. Predsjednik je helikopterom dolazio na trening. Igrao sam protiv Šahtjora, vidio kako izgledaju klubovi koji imaju ogromne budžete i kako se radi na tom nivou. Premije su bile nevjerovatne za naše uslove. Čovjek nam je znao baciti pun džak para za premije. Svaki je dobijao po 10-15.000 evra. Nekom je taj novac bila godišnja plata u Srbiji, a meni je to bila premija. Nevjerovatno. Odigrao sam nekoliko utakmica i davo golove, a onda sam pokidao tetivu. Morao sam da raskinem ugovor jer je postojao rok do kojeg je klub mogao da dovede drugog stranca. Tako mi je propao nastavak. Isplatili su me do posljednjeg centa.

 

Džomba

GLAS: Pored rivala na terenu, imali ste i "rivale" pored terena – Nikolu Džombu, nekadašnjeg prvog čovjeka kulskog Hajduka.

PUROVIĆ: Džomba je bio naklonjeniji Partizanu. Dolazio je on i u Zvezdu, pričao je i sa nama. Specifična jedna ličnost. Ali skidam mu kapu za sve što je uradio u srpskom fudbalu. Nije mala stvar bila takav "mag" biti u onakvoj ligi. Njegovim odlaskom, nema više ni fudbala u Kuli, Hajduka. Bio je to prelijep "terenčić", prelijep ambijent za igru, pored onog kanala.

 

Derbi

GLAS: Posebno mjesto u vašoj karijeri zauzimaju utakmice protiv Partizana.

PUROVIĆ: Dao sam gol u 129. derbiju i promašio jedan zicer, godinu dana kasnije na "JNA". Tada je Burzo (Igor Burzanović) dao gol. Mnogi su kasnije pomiješali ko je šta uradio. Nije to bio moj pogodak, nego njegov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.