Uoči utakmice BiH – Italija: Niz slučajeva za posmatranje

(Ne)navijanje za fudbalsku reprezentaciju BiH već 30 godina je sociološko-psihološki slučaj koji daje obilje materijala za posmatranje i u tom smislu je mnogo interesantniji od same igre. I teško je raščlaniti ta dva segmenta.

Dragan Čović je, recimo, na Mundijalu u Brazilu bio na utakmicama i Hrvatske i BiH, noseći šalove i druga obilježja obje reprezentacije. To nimalo nije uticalo na njegov položaj među Hrvatima u BiH kojima je već dvije decenije neprikosnoveni politički lider što biva potvrđeno na izborima. Da je BiH bila na tom Mundijalu već se pomalo i zaboravilo osim one priče sa nepostojećim ofsajdom protiv Nigerije, a Čovićevog "roud-tripa" u Južnu Ameriku gotovo niko se uopšte ne sjeća. A baš u tom "roud-tripu" je ključ. Jer, kad o državnom trošku vidiš Brazil, apsolutno je manje bitno za koju reprezentaciju navijaš. Možeš za jednu, možeš za dvije, a ne moraš ni za jednu.

Ovih dana na mrežama kruže snimci slavlja u Sarajevu iz 2008. kada je Turska u onoj ludoj završnici izbacila Hrvatsku sa Evropskog prvenstva i to se podmeće kao dokaz teze da Hrvati večeras u Zenici treba da navijaju isključivo za Italiju. Za koga će navijati Čović niko živ se ne pita, a smijete li da se kladite da na ljeto neće biti u SAD i tamo gledati Hrvatsku, a možda i Bosnu, ako večeras trijumfuje u Zenici?

Srbi su po tom pitanju nešto tvrđi jer nema šanse, bar je takvo većinsko raspoloženje, da duvaju u iste navijačke trube sa onima koji se ogrću zastavom sa ljiljanima. Legitiman, istorijski utemeljen, stav, zasnovan na bolnim uspomenama na događaje iz prve polovine devedesetih. Istovremeno, na čelu Fudbalskog saveza BiH je Srbin, iz Republike Srpske, kojem je, vidljivo je to iz javnih istupa, jako stalo da se "be-ha" selekcija plasira na Mundijal i koji ne mari mnogo ni za ratne zastave ni za horsko pjevanje ratne himne BiH u momentima intoniranja one Šestićeve beztekstualne. Ako se Bosna plasira na Mundijal, em što će u kasu saveza leći više miliona evra, em što će se otvoriti sjajna prilika da se o saveznom, čitaj državnom, trošku ode u Ameriku i tamo gledaju utakmice. A u toj delegaciji će se, bez sumnje, osim predsjednika saveza, naći i još poneki Srbin.  Jer, odlasku na Mundijal se u ratnu zastavu ne gleda.

Samo siroti Bošnjaci u ovoj zemlji, tako je bar naizgled, iskreno navijaju za reprezentaciju i mnogo su bijesni na većinu Srba i Hrvata što nisu spremni da im se pridruže. Bijesni su povremeno i na predsjednika saveza, a ponekad i na Dragana Čovića, ali sve će im to postati nebitno ako Džeko i društvo večeras slome Gatuza i njegovu selekciju. A kad se već "repka" plasirala na Mundijal, eto zgodne prilike i da se otkrije i Amerika i da g**ica vidi puta.

Raščlanjeno od ovog ugla posmatranja, večeras će neki tipovi igrati fudbal, dosad su ga solidno igrali, i busali se u prsa i kleli u državu sa kojom nemaju ništa, jer su se uglavnom rodili i odrasli u potpuno drugim sistemima.

U takvom zbiru paradoksa približava se početak baraž meča u Zenici.

Pored toliko uglova gledanja, uvijek se može ponuditi još jedan.

Što se večerašnjeg fudbala tiče, najbitnije je da Turci pobijede u Prištini.

A u Zenici šta god da bude, bar neko će u ovoj zemlji da slavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.