Sto godina ponosa, Proleter izdržao sve nedaće

Nema pouzdanih informacija kada je u teslićki kraj donijeta fudbalska lopta, iako se sa dozom sigurnosti može reći da su je dvadesetih godina prošlog vijeka donijeli radnici Destilacije drva i Pilane, koji su došli iz Austrije, Češke i Mađarske.

Fakti

• Prva utakmica protiv Ozrena
• Pamti se meč protiv Sarajeva
• prva liga velika želja

Prve lopte su bila rezervisana za činovnike i srednji sloj, dok je „krpenjača” bila za lokalno stanovništvo iz radničkih i pilanskih kolona. Reklo bi se da je to bila ljubav na prvi pogled.  Među mladim Teslićanima fudbal dobija sve više pristalica, pa se gotovo na svim radilištima i pogonima te dvije fabrike formiraju fudbalske ekipe, igra fudbal. Lokalni „šusteri” imali su pune ruke posla krpeći lopte sve dok potpuno ne odu bestraga.

Kako bi preduhitrili zaljubljenike najvažnije sporedne stvari na svijetu iz radničkih i pilanskih kolona pod uticajem uprave fabrike početkom 20-tih godina prošlog vijeka formira se klub Bosna. Međutim, radnici, tehničari pa i niži službenici gledaju na taj klub kao na strano tijelo, radeći na formiranju kluba iza kojeg će stajati radnički Teslić.

SPORTSKO RAĐANjE

Formira se inicijativni odbor u kojem su Ivica Zovko, Eduard Kranjc, Đuro Trifković i Franjo Jauševac. U ljeto 1926. godine održava se osnivačka skupština. U upravu kluba, pored inicijativnog odbora ulaze Josip Radvanski, Ivan Frank, Alojz Beranek, Hilmo Šeić, Sejdo Voloder i Petar Kelava. Franjo Jauševac je izabran za prvog predsjednika. Rodio se Proleter. Kumovao je Eduard Kranjc. Glatka pobjeda od 3:0 na prvoj utakmici protiv dobojskog Ozrena, označila je početak igre, koja još uvijek traje.

Ne treba biti pretjerano vidovit pa zaključiti da vlasnici teslićkih fabrika nisu bili sretni što je klub dobio ime Proleter. Međutim, Teslić je bio grad radnika, u kome je postojao jedan od najvećih industrijskih kompleksa tog vremena u ovom dijelu Evrope, u kojem je radilo gotovo 2.500 radnika.

Kako onda protivrječiti stanovnicima radničkih kolonija, koji se sa toliko entuzijazma prihvataju fudbalske lopte. Uprava, igrači, brojni simpatizeri znaju da je borba za klub počela i da povratka nazad nema. Dobrovoljnim akcijama gradi se Društveni dom u centru grada u kojem po njegovom završetku 1927. godine Proleter dobija prostorije i mjesto okupljanja.

Proleter krajem tridesetih godina učestvuje na Prvom radničkom sletu u Sarajevu. Tu su još klubovi iz Višegrada, Banja Luke i Jajca. U finalu turnira Borac je pobijedio Proleter 4:1. Ilustrovani list „Snaga” piše da  su se Teslićani držali sjajno i da su časno izgubili. Možda, ali u klubu su sa podsmjehom gledali na novinski izvještaj. Kružila je priča da Proleter nije formiran da časno gubi, već časno pobijeđuje.

HRABRI

U stalnom nastojanju da pristalicama obezbijede nove utakmice, nove pobjede i nove radosti uprava kluba nakon punih deset godina ipak odlučuju da prihvati želje vlasnika fabrika i promjeni ime kluba. Na prijedlog uglednog trgovca Veljke Dodika klub 1936. godine menja ime u Hrabri. Pod ovim imenom, nastavlja tamo gdje je Proleter stao. Igraju se utakmice sa klubovima iz regiona ali i sa ekipama iz  Zagreba i Sarajeva, ali susreti sa Borcem bili su više od igre. Putovanje na utakmice u Banja Luku bila je avantura. Išlo se „ćirom” do Pribinića, pješke preko Borja i kasnije opet „ćirom” do Banja Luke. Poslije takvog putešestvija utakmica je bila relaksacija, a svaki rezultat pobjeda.

DRUGI RAT

Tokom Drugog rata dio igrača je završio u Njemačkoj na prinudnom radu ili u koncentracionim logorima. Ali i tada fudbal je bio tu. Nakon što je Teslić 10 jula 1944 godine po drugi put bio oslobođen odigrana je utakmica između vojnih jedinica koje su oslobodile grad i Proletera. Utakmica je prekinuta u drugom poluvremenu kada je stigla dojava da njemačke jedinice ponovo ulaze u grad. Fudbal je stao, do prve nove prilike.  Krajem te godine obnavlja se rad kluba a članovi ranije uprave Zovko, Jauševac, Kelava i Kranjc vraćaju klubu ime Proleter. Prvu zvaničnu utakmicu nakon rata u junu 1945. godine Proleter igra sa Bratstvom iz Gračanice. Utakmica se završava bez pobjednikka 1:1 a Proleter igra u sastavu: Kurtović, Kadrić, Kajzer, Ruštić, J. Kotoranin, Božić, Džemić, N. Kotoranin, Prpić, Ajanović i Livančić.

RADOLINKA

Bez obzira na promjenu imena, bez obzira na želje vlastele da bude Bosna, Desta pa konačno i Hrabri, Proleter se uvijek kući, u radničke kolone gdje su važila posebna pravila, gdje igra nije prestajala bez obzira na sve.

Ta igra, taj potez, koji je pratio utakmice prenio se u sam život, neka vrsta odgovora na stvarnost, kakva god ona bila. Nije slučajno što se tada na Radolinci, u neposrednoj blizini bivšeg i sadašnjeg stadiona Proletera, poslije utakmica nastavljala magija igre i romantizovane stvarnosti.

Jedan od najboljih igrača poslijeratnog Proletera Josip Juras bio je na meti beogradskog Partizana. Kada su došli iz uprave srpskog velikana Juras se „sakrio” u kolonama ne želeći da napusti Proleter. Nije to bio bijeg od Partizana nego bijeg od odlaska. Ipak je na nagovor roditelja i prijatelja proveo jednu godinu u Partizanu. Tadašnji trener beogradskog kluba, legendarni Ilješ Špic je želio da Juras ostane u klubu ali se on vrati u Teslić. U Proleteru tada igraju majstori; Riger, Bajtl, Rukavina, Tomić, Jauševac, Kolesnik, Čanković....

Godinama kasnije Mirso Galijašević dijete Radolinke nije se krio po tavanima radničkih kolona. Otišao je u Čelik gdje je oktobra 1972. godine dao pobjedonosni gol Fiorentini u 90-toj minuti u uzvratnom susretu finala Srednjeevropskog kupa. Tako se Čelik upisan u istoriju pobjednika a Mirsad obezbjedio status legende zeničkog kluba.

Ne postoji poraz koji više govori o Proleteru od utakmic sa Sarajevom 1951. godine  u  osmini finala kupa BiH. Utakmice je pokazala snagu, maštovitost i odvažnost „malog” kluba u velikim prilikama. Akteri meča, koji su odavno nastavili sa igrom na nekom drugom mjestu, znali su da bolje ne može. Bajtl je ušao u istoriju kao igrač koji je autogolom pružio priliku Sarajevu da ide u četvrtfinale kupa, u najboljoj utakmici Proletera do tada, do sada. Nakon te utakmice brzonogi Kolesnik je u konkurenciji Žigantea, Borozana, Kmoha i Jurića proglašen za jednog od najboljih desnokrilnih napadača u BiH.

FUDBAL I ZABAVA

Proleter je bio klub sa prepoznatljivom igrom sa puno improvizacija, kratkih pasova i poteza koji su privlačili publiku. Iz tog vremena hroničari su zabilježili prijateljsku utakmicu sa Toškom iz Tešnja i Podrinjem iz Janje koje Proleter dobija sa 11:0 i 12:0. Tada je kružila anegdota, koja nikada nije demantovana da je kapiten Proletera, prilikom rukovanja na centru prije početka utakmice pitao protivničkog kapitena koji je datum. Zapravo datum je bio broj golova koje će dati Proleter. Ako je vispreni Slavko Kotaranin na prijateljskim utakmicama oko lijeve ruke nosio kapitensku traku, krpu od deterdženta nije to bila provokacija ili loš gest prema protivniku, već poziv da zabava može da počne.

Jesenji dio tuzlanske fudbalske lige 1956. godine Proleter završava na prvom mjestu ispred Tekstilca iz Dervente. U godišnjem izvještaju kluba stoji podatak da je tokom te takmičarske sezone pored nestašice opreme klub igrao utakmice i trenirao samo sa dvije lopte. Dvije loptre!

Sasvim je prirodno da igrači pa i treneri dobijaju priznanja za postignute rezultate, srčanost i znanje. U dugoj istoriji Proletera bilo je toga na pretek ali da neko iz male sredine dobije najviše priznanje FSJ kao trener pionira i omladinaca rijedak je slučaj. Teško će se naći fudbaler Proletera u drugoj polovini prošlog stoljeća koji nije prošao „Pedinu” školu fudbala. Uspješan golman, a kasnije trener najmlađih, Mehmed Ahmetkadić 1969. godine dobio je Spomen povelju FSJ.

Ako se s pravom može reći da za dugogodišnjeg kapitene, golmana Besima Klepića nije važio zakon gravitacije, za Marina Rašića je važilo pravilo da je korner pola gola. Tuce golova Marin je postigao iz kornera ne zato što su golmani bile „slijepci” ili su imali loš dan, već zato što je lopta jednostavno išla tamo gdje joj je mjesto, u gol.

KLUB I PORODICA

Ništa nije moglo zaustaviti taj fudbalski vic, tu želju da se igra i donosi radost navijačima i svom gradu. Ni duga putovanja; kamionom, vozom uskotračne pruge, pretrpanim rashodovanim autobusima, pješke.. Nije postojala prepreka da se na utakmicu u Čapljinu i nazad putuje pet dana. Postojala je samo želja da igra traje.

Beskrajan je spisak onih koji su svoj „ples” sa fudbalskom loptom posvetili Proleteru i Tesliću. Kada iz kuće neko počne da igra za Proleter, kreću svi. Tako u klubu igraju šestorica braće Kotoranina, trojica Brandolek i Frank, braća Cap, Kolesnik, Livančić, Martinović,..... igra se prenosi sa roditelja na djecu, bez prestanka.

Od prvog dana kada je osnovan 1926. godine Proleter živi sa gradom i njegovim stanovnicima. Bez obzira da li je riječ o navijačima koji su ušli u istoriju ne propuštajući ni jednu utakmicu, bez obzira gdje se ona igrala, poput Bore Ljiljak, Sejme Cerovac, Milana Kitića ili pak Lidersima 1989. za koje je stogodišnjica kluba, uprkos svemu pobjeda nad svima i protivnicima, i nevjernim tomamam koji su mislili da Proleter ima vijek trajanja i da će fudbalska groznica proći. Nove generacije Lidersa nastavljaju tamo gdje su prethodne stale. Murali su nacrtani, grad je u crveno plavoij boji.

Ali, oni kao i svi drugi znaju da je bilo previše lutanja, nerazumijevanja značaja i veličine kluba da bi danas bilo ko bio ravnodušan. Klupko promjena mora da se odmota i da klub prvu godinu drugog stoljeća završi tamo gdje pripada, u prvoj ligi Republike Srpske.

Vatromet

Navijači Proletera „Lidersi „ napravili su u čast 100. rođendana veliki vatromet u čitavom gradu, dok je odigrana i prijateljska utakmica  protiv Trepče iz Kosovske Mitrovice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.