Priča o najtužnijoj kišnoj noći "Marakane" iz ugla Cvijana Miloševića

MODRIČA - Bila je magla i bio je Milan, a nepunih deset godina kasnije "Marakana" je vidjela i kišu kakvu Beograd do tog 2. oktobra nije upamtio.

Ta 1997. trebalo je da bude nadogradnja onoga što je Crvena zvezda uradila godinu dana ranije, eliminisavši Harts i Kajzerslautern te hrabro se suprotstavivši moćnoj Barseloni, ali... Ambicije jedne mlade ekipe ostale su u lokvama najvećeg srpskog stadiona...

No, krenimo redom. Dva meča, devedeset minuta u Belgiji i još toliko u Beogradu, bili su dovoljni da se ispiše jedna od onih evropskih priča koje i danas bude sjećanja. Sve je počelo u Ekerenu, gdje je domaćin slavio sa 3:2.

Zvezda je dva puta uspijevala da se vrati iz rezultatskog minusa, golovima Perice Ognjenovića i Dejana Stankovića, ali je Loran Dove u 71. minutu donio Belgijancima pobjedu. Bio je to meč u kojem su "crveno-bijeli" pokazali karakter, ali su u Beograd ipak ponijeli gol zaostatka i osjećaj da su propustili priliku da već u gostima naprave veliki korak ka narednom kolu. Među igračima Ekerena bio je i Cvijan Milošević. Sa druge strane terena nalazio se klub koji je volio, ali koji mu nije bio suđen. A onda je stigao revanš u Beogradu.

Grad je te večeri gotovo nestajao pod kišom. Nebo se otvorilo, a voda je padala bez predaha, pretvarajući travnjak "Marakane" u teško, klizavo poprište na kojem je svaki korak tražio dvostruki napor. Lopta je usporavala u baricama, dresovi su bili natopljeni već poslije nekoliko minuta, a kiša kao da nije imala namjeru da stane. Bila je to jedna od onih večeri kada vremenske prilike postanu gotovo ravnopravan učesnik utakmice. Ipak, Zvezda je povela. Goran Drulić je u 18. minutu pogodio za 1:0 i zapalio nadu na prepunim tribinama.

U tom trenutku izgledalo je da je sve moguće, da će "Marakana" ponovo biti mjesto evropske noći za pamćenje. Sa tribina je stizala buka koja je nadjačavala i pljusak, a svaki Zvezdin napad dočekivan je kao korak ka preokretu. Ali, evropski fudbal je surov. Dok je Zvezda tražila drugi pogodak koji bi promijenio tok (dvo)meča, stigao je hladan tuš. Tomaš Radzinski je u 66. minutu izjednačio na 1:1 i praktično ugasio nadu domaćih. Do kraja je ostalo još vremena, ostala je i vjera sa tribina, ali nije ostalo dovoljno snage da se nadoknadi sve ono što je ispušteno u Belgiji.

Nakon beogradskih 1:1, Belgijanci su prošli dalje ukupnim rezultatom 4:3. Dvomeč sa Ekerenom ne pamti samo po brojkama, već po osjećaju da su igrači Crvene zvezde, uprkos nevremenu i velikoj borbi, te večeri ostali bez nagrade koju su svojom igrom možda i zaslužili. Za Cvijana Miloševića ta noć imala je posebnu težinu. Kao fudbaler Ekerena bio je dio ekipe koja je ispisala jedan od najvećih evropskih uspjeha belgijskog kluba, ali je istovremeno igrao na stadionu koji je za mnoge sa ovih prostora predstavljao hram fudbala. Dok je kiša nemilosrdno prala beogradski asfalt i tribine, Milošević je bio svjedok utakmice koja je pokazala koliko je tanka linija između slavlja i tuge.

Fakti:

• Bio nadomak prelaska na "Marakanu"
• Sloboda uvijek na prvom mjestu
• Živi u Belgiji

- Ta kiša je više odgovarala nama nego Zvezdi. Da su uslovi bili normalni, vjerovatno bi nas pobijedili, jer su imali izuzetan tim. Sat vremena smo mi igrali korektno, ali atmosfera je bila luda, 55.000 navijača... Druga stvar za dvadeset godina karijere nisam igrao po takvom nevremenu. Počelo je laganom kišom tokom zagrijavanja, a onda se pretvorilo u pravi pljusak koji je trajao gotovo čitavo prvo poluvrijeme. Takvi uslovi više su poremetili njihovu igru nego našu - rekao je Milošević za "Glas Srpske" i dodao:

- Gledajte, Zvezda je godinu ranije namučila Barselonu i mislim da su nas pomalo potcijenili. Tada sam ja imao problema sa povredom. U Belgiji sam dobio petnaestak minuta, dok sam u revanšu u Beogradu počeo utakmicu i igrao do pred sam kraj. To je bilo veliko iskustvo i osjećaj koji se ne zaboravlja. Imali smo odličnu ekipu, iskusne igrače, momke koji su dugo igrali zajedno i znali su kako da odgovore velikim izazovima. Drago mi je što smo izbacili Zvezdu, jer su nas potcijenili - objasnio je Milošević.

Rođeni Tuzlak nije krio simpatije prema "crveno-bijelima".

- Zvezda mi je uvijek bila draga. Volim Zvezdu i dan danas. Kao klinac sam bio njen navijač! Uvijek sam i lijepo dočekivan u Beogradu. Ipak, pamtim pobjede protiv nje, posebno pobjedu Slobode od 3:0 protiv jedne od najjačih generacija Crvene zvezde. Već naredne godine postali su prvaci Evrope. Tada sam bio kapiten Slobode i ta utakmica mi je ostala u posebnom sjećanju - naglasio je Milošević.

Otkrio je i da je kao klinac bio nadomak prelaska u Crvenu zvezdu.

- Imao sam kontakt sa Draganom Džajićem i postojao je dogovor da pređem u Zvezdu. Međutim, Sloboda je bila brža. Danas mi zbog toga nije žao, jer sam sa nepunih 18 godina već igrao Prvu ligu, a pitanje je da li bih u Zvezdi dobio takvu priliku. Sloboda je bila korektna prema meni. Sve obaveze iz ugovora je ispunila. Sve je bilo kako se samo poželjeti može. Inače, pregovarao sam i sa Dinamom i sa Partizanom. Sa Partizanom je skoro sve bilo dogovoreno, ali baš u to vrijeme meni su u potpunosti ispunili obaveze iz ugovora i po dogovoru produžio vjernost Slobodi na još četiri godine - konstatovao je Milošević.

Svojevremeno je, sa 16 godina, važio za najperspektivnijeg fudbalera na području bivše Jugoslavije. Punih devet godina bio je graditelj igre tuzlanske Slobode, za koju je odigrao 167 utakmica i postigao 29 golova. Poslije "Tušnja", karijeru je 1990. nastavio u belgijskom Liježu. U Belgiji je, pored Žerminala nastupao i za Antverpen i Vesterlo, koji mu je bio posljednja stanica u karijeri.

- Belgija je mjesto gdje i danas živim, ali ovdje mi je život, da tako kažem. Sloboda je uvijek na prvom mjestu, jer sam u njoj napravio prve fudbalske korake. Sloboda je uvijek okupljala najtalentovanije dječake iz Tuzle i okoline. Talenata nikada nije nedostajalo. Mnogi su poslije sezone ili dvije u prvom timu nastavljali karijeru u većim klubovima, što je najbolja potvrda kvaliteta koji je ovaj klub godinama stvarao - zaključio je Milošević.

Povrede

Za reprezentaciju bivše Jugoslavije nastupio na jednom susretu: 24. avgusta 1988. protiv Švajcarske (2:0) u Lucernu.

- Eh, da nije bilo tih nesrećnih povreda. Toliko su me unazadile, da je teško i povjerovati. Lomili su me na svim stadionima, udarali me i bez lopte... Povrede su me "otjerale" iz reprezentacije. Bio sam na pripremama pred SP u Španiji. Od mladih fudbalera tu je bio još jedino Mitar Mrkela, ali... - prisjetio se Milošević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.