Najdetaljnija priča iz Bordoa - Marko Vešović, za "Glas", o karijeri kroz prizmu jedne tužne noći

ZAGREB - Kažu, da kada ti sve ide kako želiš - stavi kamenčić u cipelu da te bar nešto žulja.

Crvena zvezda devet godina neprikosnoveni je vladar srpskog fudbala. Generalni direktor "crveno-bijelih" Zvezdan Terzić voli da istakne jednu sentencu "sjetite se gdje smo bili", a mi ćemo ovom prilikom dodati 2012. godine. Tada su navijači nekadašnjeg šampiona Evrope doživjeli jedno od najbolnijih razočarenja u ovom vijeku. Bordo. Sama pomisao na ime ovog kluba, odnosno grada budi nelagodu u želucu prosječnog navijača Crvene zvezde. E, onda možete misliti kako je tek akterima tog dvomeča, pogotovo revanša u Francuskoj. Malo ko od njih voli da priča o tome, ali Marko Vešović, za "Glas Srpske" ispričao je najdetaljnije šta se dešavalo pred sam kraj, odnosno poslije utakmice na stadionu "Šbana Dalma" u Bordou, tog 30. avgusta 2012. godine. Da podsjetimo, Zvezda je preko kapitena Nikole Mikića u 90. minutu stigla do željenih 2:2, koji je vodio u grupnu fazu Lige Evrope. Međutim, u sudijskoj nadoknadi, Nikola Maksimović je loše zahvatio jednu loptu, a golman Boban Bajković nesrećno skrivio jedanaesterac, koji je u pogodak pretvorio Johan Gufrana i tako srušio sav trud ekipe koju je sa klupe predvodio Aleksandar Janković.

- Uf, evo i sad mi je teško. Krenuću od prve utakmice, odnosno od atmosfere. Kad su njihovi igrači izašli iz tunela "Marakane" da vide teren, bili su u šoku. Pun je bio stadion. Oni su sve snimali su telefonima, bili su u čudu. Obično po Evropi navijači uđu po dva-tri minuta prije utakmice. Kad je krenula utakmica, a to je bio slučaj i sa Renom isto, prvih pola sata oni nisu mogli dva pasa spojiti. Bili su "otkinuti" od atmosfere, a mi smo letjeli. Znači, to je nevjerovatno. I onda smo otišli tamo, ja sam već izašao iz igre kad smo dali gol za 2:2. Mikić je dao gol. I mene je ponijelo, ustao sam sa klupe i okrenuo se ka njihovoj tribini i gestikulirao iz inata. Muk je bio, samo su me gledali. Znali smo šta nam donosi taj remi, prolaz u grupu. Značilo je to oživljavanje kluba, sredila bi se i finansijska situacija. To što se poslije izdešavalo izgledalo je kao da te neko samo sruši, k'o da ti neko... Ne znam šta uradi. I ta atmosfera, poslije toga, iz svlačionice. To je bilo pokajanje, kao da primaš saučešće. Svi ćute i plaču. Nema tu riječi više, nema logike, zdravog razuma. Tu se gasiš... – u dahu je ispričao Vešović i dodao:

- Sjećam se jednog detalja. Došao je jedan igrač Bordoa. Toškta zna i pita: "Gdje je Duško Tošić"? Pričao je s Tošketom dok smo mi čekali igrače koji su bili na doping kontroli. Pitao je Tošića, gdje spavamo, nakon utakmice.  

Mi smo se svi pogledali i pomislili: "Šta zemljače, gdje spavamo? Nemamo za kikiriki, ne da spavamo". I bukvalno mu Toške kaže: "Pa ne spavamo, idemo odmah". Ovome nije bilo jasno kako odmah idemo. Toške mu je objasnio da čekamo ove sa doping kontrole i palimo nazad. Francuz je rekao: "Oni će ostati, mogu ostati po tri-četiri sata na doping kontroli". Ništa mu nije bilo jasno. Toške mu je rekao: "Ajde da ne pričamo sad". Mi smo čekali Lazu (Darka Lazovića) i ne mogu da se sjetim ko je bio drugi, ali mislim da smo ih čekali dva i po, tri sata. Bili smo gladni, "mrtvi". Nismo imali sendviča, ma ništa. Izgubili smo, ma svijet nam se srušio. I išli smo poslije za Beograd, vozili se četiri sata avionom. U tom momentu je bolje da umreš, ne znam... U tom trenutku ti je bolje da ne postojiš. Jer taj osjećaj, to je takva...  Takva tuga. Ne mogu ga kažem ni da je tuga. Ne znam šta je to – rekao je Vešović.

GLAS: Da li je tačno da ste se spremali za prve pripreme Crvene zvzde?

VEŠOVIĆ: Bio sam u prvom timu Budućnosti i dvije godine za redom bio sam proglašavan za najperspektivnijeg mladog igrača Crne Gore. Budućnost je htjela da mi da profesionalni ugovor, a ja sam već sve dogovorio sa Zvezdom. Kad sam to saopštio ljudima u klubu, oni su me suspendovali. Šest mjeseci nisam mogao trenirati ni sa svojom generacijom, ni sa prvim timom Budućnosti. Bio sam svjestan, idem na ljeto u Zvezdu, sa 17 godina, moram malo da se spremim. I onda sam pet mjeseci imao takav dril sa mojim privatnim trenerom. Radio sam s njim dva treninga dnevno. Kombinovali smo teretanu, trčanje po šumi... I došao sam u Zvezdu na ljeto, potpisao ugovor i te pripreme smo Srđan Mijailović i ja odradili vrhunski. Trenirali smo na Košutnjaku. Imali smo najbolje rezultate. Na početku u Zvezdi, odmah sam protiv Kopra dao gol. Ma, na prve dvije utakmice sam dao po gol. Tako da sam stvarno došao spreman.

"Slučaj šampioni" i velemajstor Robi

GLAS: Nije tada bilo lako na "Marakani". Sjetimo se samo "afere šamponi".

VEŠOVIĆ: U klubu je u tom momentu bila teška situacija. Nije bilo plate, a imali smo pritisak rezultata. Sjeli smo zajedno i dogovorili se da obavjestimo javnost kakva je situacija, da nam je stvarno teško, da nemamo osnovne uslove za rad. A morali smo svaku takmicu da "idemo na glavu". Htejli smo malo da probamo da "smekšamo" javnost, da navijači razumiju našu situaciju. I mi sjednemo i napišemo saopštenje. Svi smo se saglasili, potpisali to i poslali u redakcije. Sutradan smo došli na trening i imali smo šta da vidimo. Lično, ja sam imao sreće. Svi su nam govorili da je parking na "Marakani" najbezbjedniji. Onaj dio gdje su svlačionice, tu su bili i stražari, ima ograda i sve. Živio sam u Vojvode Stepe, izlazio sam iz zgrade i kao da mi je neko rekao: "Nemoj ići autom, neka ga tu parkiranog". Otišao sam pješke na "Marakanu" i moj auto je preživio.

GLAS: Kako Vam je izgledao rad s Robertom Prosinečkim, jeste igrali "ševu"?

VEŠOVIĆ: Uvijek to pričam, nas je bilo sramota kad igramo "ševu" s Robijem, a svakog dana smo igrali. Kad je on ušao da igra, nas je bilo sramota što smo fudbaleri, šta je taj čovjek radio s loptom. Publika ga je isto voljela, kad je došao, sjećam se, Smederevo i Spartak Subotica - po 26.000-27.000 ljudi je bilo. Kakva je to bila euforija. Ne zbog nas, nego zbog njega. Samo zbog njega. Isto tako kad je išao, ogromna je bila tuga. Kad je on izašao i rekao da nije više trener Zvezde, to je bila takva tuga, a bilo je i plača. Kod njega nikad nije bilo pritiska. Čovjek je bio miran. Unosio nam je mirnoću. Kod njega nema stresa, nema tenzije. Uzeli smo Kup Srbije s njim. Pa smo prišli Partizanu u prvenstvu. Baš je bio blizu. S njim sam radio i u reprezentaciji. On je takva flegma. Tako je miran. S njim je baš lijepo raditi.

Zaboravljeni na JNA

GLAS: Kako su Abiolu Daudu i Vas zaboravili na stadionu "Partizana", poslije 144. derbija?

VEŠOVIĆ: Mi smo izašli poslije doping kontrole i očekivali smo da će biti vozač, da će nas čekati. Obično, uvijek nekog zaduže da sačeka. A mi u dresovima, kopačkama, kao da smo sad izašli sa terena. Svi su otišli. Mi smo dva sata bili na doping kontroli. Izlašli smo ispred stadiona. Mrak. Nikoga nije bilo. Nisam imao ni telefon, ništa, sve su nam odnijeli, našu opremu. Gledam, nemoguće da nikoga nema. Kaže Dauda da idemo pješke, onako u kopačkama. Reko: "Jesi ti lud, pješke da idemo u Zvezdinim dresovima"?! I sad tamo negdje iz daljine, iz mraka tri siluete idu ka nama. Ja se "otkinuo", ne znam ko su, šta su, kad ono dvije djevojke i neki momak. Vidio sam da imaju akreditacije i laknulo mi je. Sad i oni gledaju i ne vjeruju šta vide. Kažu: "Šta radite tu"? Rekoh: "Ostavili su nas, zaboravili nas ljudi. Daj molim te telefon, da zovem nekoga". Oni su nazvali starog vozača Partizana. Došao čovjek i rekao nam: "Djeco moja, ajde ja ću vas vratiti". Prebacio nas je do "Marakane". Sutradan su novinari saznali i svuda je završilo.

GLAS: Da li je tačno da Vas je Boban Bajković zvao "kamikaza"?

VEŠOVIĆ: Jeste, Bajko, ali Filip Kasalica su me tako prozvali. Stvarno sam imao puno energije, mogao sam puno da trčim, ali sam bio brzoplet u tim završnicama. Problem mi je bio taj završni pas. Da sam ga imao, napravio bih 20 asistencija po sezoni tada, u Zvezdi. Sve odradim dobro, ali kad dođem do pasa, nekako iz prevelike želje i nemgućnosti da se smirim u momentu – pogriješim. I tako su me prozvali "kamikaza". I dan danas mi Kasko kaže: "Gdje si, kamikazo"?

O ponudama Partizana, Sarajeva...

GLAS: Jeste li imali konktakt s Partizanom, pominjalo se nešto 2013. godine?

VEŠOVIĆ: Iskreno, oni su htjeli da ja dođem. Bilo je kontakta preko agenta, ali ja sam tu bio stvarno izračit - nikad to ne bih uradio. To mi nikad nije bio interes, niti me je ikad zanimalo.

GLAS: Pominjalo se da Vas je, svojevremeno, kontaktiralo i Sarajevo.

VEŠOVIĆ: Iskreno da je mene neko direktno kontaktirao – nije! To su više bila pisanja po novinama. I ja sam se isto iznenadio kad sam vidio.

Torino, prekid dominacije Dinama i ponuda Zvezde...

GLAS: Imali ste zanimljiv debi u dresu Torina, protiv Intera. Dobro ste odigrali, ali presudio je Rodrigo Palasio. 

VEŠOVIĆ: Imali smo u tom momentu stvarno dosta povreda i kartona, a ja sam tek došao u Torino. Bio je i Maksa (Nemanja Maksimović) tamo sa mnom. Kaže meni Ventura: "Sutra počinješ protiv Intera", na "Meaci". To je tad za mene bilo golemo nešto. Izgubili smo sa 1:0, Palasio je dao gol. Bio je nevjerovatan osjećaj, a ja sam stvarno dobro odigrao. Debitovao sam protiv Intera na "Meaci". Ima li šta bolje?

GLAS: Kako ste doživjeli, kao igrač Rijeke, činjenicu da ste prekinuli dominaciju zagrebačkog Dinama? 

VEŠOVIĆ: To je nešto nevjerovatno. To nas je baš obilježilo. Neprikosnoveni su bili 13 godina. Napravili ekipu koja je toliko dominirala. Njih smo dobili sa 5:2. I tek su poslije te utakmice ljudi shvatili da smo mi stvarno dobra ekipa. Imali smo strašnu atmosferu. Uzeli smo i tituli i kup i to je bilo čudo baš. Igrali i Evropu te godine. Dobili smo Milan na "Rujevici" sa 2:0. U Milanu smo imali 2:2 i produže utakmicu deset minuta, nešto izmisle, zbog bakljade koju je napravila "armada". u 1998. produže nešto iz misle. I u posljednjem minutu, tad nije bilo VAR-a, Patrik Kutrone nam da gol iz ofsajda. Izgubili smo sa 3:2 i ispali. Svi smo se poslije prodali. Ja sam otišao u Legiju.

GLAS: Vaš otac je igrao u Rijeci? 

VEŠOVIĆ: Da, on je 1989/1990 igrao u Rijeci. Otac je bio veliki igrač.  Bio je i on na pragu Zvezde. Pričao mi je. Šta ga je zeznulo? Bio je u vojsci. Te godine, kada je izlazio iz vojske Džaja (Dragan Džajić) ga je zvao, a on je otišao u Ankaru na probu. Bio je na probi 15 dana i Ankari su htjeli da on potpiše. Međutim zvao ga je Džaja, i on kaže: "Kakava Ankara, idem ja za Beograd. Došao je u Beograd, uzeo novine, otvarih i vidio da su oni, Zvezda, potpisali Dragog Kanatlarovskog, koji nije bio u vojsci. Tu mu je propala i Ankara i Zvezda, pa je ostao bez kluba. Bukvalo. A pričao mi je, kad ga je Džaja zvao, kaže: "Idem, Zvezda mi zove"! Tih godina, ta Zvezda ga je zvala. I on je stvarno bio veliki igrač. Čak sam našao isječak iz novina, u toj velikoj Jugi je bio, uz Roberta Prosinečkog, najbolje ocijenjeni desni vezni igrač.

GLAS: Kako Vam je u Lokomotivi? 

VEŠOVIĆ: Odlično mi je. Stvarno nam je lijepo. Supruga i ja uživamo. Mate Maleš mi je bio kapiten u Rijeci, a sad je pomoćni trener u Lokomotivi. Glavni trener je Nikica Jelavić. Sa njima stvarno imam fantastičnu komunikaciju. Poštuju me i cijene me. Sve s njima mogu da se dogovorim, a to mi je negdje trebalo nakon svih ovih godina gdje te svi "gaze", niko te ne pita ništa. Imamo lijepu ekipu, spoj mladih i iskusnih igrača. Ostaje žal za Evropom, malo, ali idemo dalje.

GLAS: Imali ste poziv da se vratite u Zvezdu. Marko Marin Vas je zvao. 

VEŠOVIĆ: Jeste, mi smo bili mjesec dana baš aktivno na vezi. Bio sam tada u Karabagu, igrao sam odlično. Karabag igrao odlično. Zvao me je, odnosno kontaktirao Marin. Jedno, dva, tri puta smo se čuli. Karabag je tražio odštetu. Nisu htjeli me puste, što je normalno. I Zvezda je tad njima ponudila, mislim oko milion evra. Ovi su tražili više i nije došlo do dogovora. Ostaje žal, vratio bi se mnogo zreliji, iskusniji, kao gotov igrač. Htio sam, iskreno, da se vratim. Ali eto, na kraju se nije se desilo. Karabag je spriječio. Poslije mi je Karabag dao novi ugovor još dvije godine.

 

Tamara

GLAS: Supruga Tamara, putem društvenih mreža, žestoko je napala Legiju zbog njihovog odnosa prema Vama.

VEŠOVIĆ: Imao sam tamo, u tom nekom trenutku, baš ružan tretman. Poslije svega što sam im dao u tri godine. Pokidao sam ligamente. Težak je bio period rehabilitacije. Tamara je napisala to što je napisala. Nije ona ništa slagala. To je sve istina. Na kraju je taj njihov odnos malo pokvario čitav utisak. Stvarno mi je bilo prelijepo u Legiji, u Varšavi, navijači su top. Eto, da nije bilo toga, bilo bi savršeno.

 

Bek/krilo

GLAS: Koliko je lak, odnosno težak prelazak sa pozicije krila na beka?

VEŠOVIĆ: Vidi, mene je Robi "vratio" protiv Vojvodine. Bio sam na klupi, a Stevan Reljić je dobio jedan udarac, bukvalno su mu "otvorili" glavu. Nismo imali desnog beka, Robi se okrenuo ka klupi, nema koga da ubaci. Gledao je i mene upitao: "Vešo, jel možeš ti?" Rekoh: "Ajde da probam". I odigram top. Dobili smo 2:0. Kaže Robi: "Ti nisi više krilo, ti si bek. Ali vidi, to su slične kretnje po strani, samo što kao bek vidiš sve ispred sebe. A kao krilo, imaš igrača na leđima. Čak mi je možda i lakše igram beka, jer znam kad mogu da se ubacim, čekaš tajming, vidiš sve ispred sebe. Ali dobro, igrao sam ja i u Rijeci, poslije i krilo i beka, non-stop. U Torinu 3-5-2, ti kad igraš moraš i gore i dolje. To sad moderno kažu "ving-bek".

 

Rijeka – ima neka tajna veza

GLAS: Ima li neka tajna veza Rijeke i Vešovića?

VEŠOVIĆ: Srećko Juričić, koji je dan danas direktor Rijeke, on je bio direktor i starom. Ja sam bio u Torinu, on je zvao staroga za mene, nije zvao mene, nego staroga da me zovne da dođem u Rijeku. To je bilo baš puno povezano sve i oni su jedva čekali da ja dođem i zbog starog i tu se napravila priča. Pa moj đed pokojni je služio vojsku u Rijeci?! Nakon 20 godina došao je moj stari u Rijeku, pa nakon 20 godina sam došao i ja. Meni se i ćerka Leona rodila u Rijeci. Mi smo s Rijekom nekako sudbinski povezani.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.