Mundijalski dnevnik iz Kejptauna: Duva i staro i mlado

KEJPTAUN - Četiri četvrtfinalne utakmice na Svjetskom šampionatu u Južnoj Africi su iza nas. Tri sam gledao na televiziji, a četvrtu, Argentina - Njemačka kao komentator za Radio-televiziju Republike Srpske. Doživljaj je jedinstven i nezaboravan.

Došli smo na stadion "Grin point". Ovo nevjerovatno fudbalsko zdanje koštalo je čitavih 450 miliona evra. Samo 300 metara daleko od obale Atlantskog okeana. Pitam se šta će biti sa ovim prelijepim stadionom kada odu svjetski fudbaleri i mi, novinari. Ima li on budućnosti... Fudbalske i sportske. Moj prijatelj Vladislav Herić, stanovnik Kejptauna, kaže da nema i da ga neće imati...

- Stadion nikada neće biti pun. Možda samo kad bude igrala i ako bude igrala ragbi selekcija Južne Afrike. Što se fudbala tiče, to treba zaboraviti. Kvalitet Santosa, Vaska de Game i Ajaksa, kejptaunskih prvoligaša je takav da skupa neće imati 60.000 navijača. Biće dobro popunjen kada budu igrali sa Sandersima i Kajzef Čifsima i to je sve - rekao je naš domaćin i vodič Vlada, rodom iz Novog Sada.

Mečeve koje smo gledali kolege Zoran Prnjatović, Vladimir Milaković i ja prenosila je lokalna televizija, čiji je vlasnik sin popularnog engleskog fudbalera Stenlija Metjusa. Prvo poluvrijeme meča Brazil - Holandija gledali smo s navijačima "karioka". Kada je Robinjo zatresao mrežu, sve je moglo da eksplodira od oduševljenja i radosti. Povadili su Brazilci vuvuzele i trubili do besvijesti. Pomislio sam da će ih infarkt udariti koliko su se bili zajapurili. Duva i staro i mlado, i muško i žensko... Oni duvaju, a vuvuzele stižu brodovima iz Kine, kao i svi ostali navijački rekviziti. Ima ih pregršt...

Otišli smo od Brazilaca i ušli u piceriju u kojoj je dominirala narandžasta i "plavo-bijela" boja. Nosio sam dres FK Slavija iz Istočnog Sarajeva, ali su me Argentinci srdačno pozdravili, jer sam bio u bojama njihove reprezentacije. Kad sam vidio razdragane argentinske navijače, uhvatio sam se za glavu. jer sam znao da neće biti spavanja u "Siti Lodž Voterfordu". U tom hotelu su i navijači Argentine. Ima ih malo, ali su bučni, katastrofa. Jedino što je dobro, nemaju one proklete plastične trubetine... Dovode nas do ludila.

Isto "ludilo" nas je zahvatilo i za vrijeme meča Urugvaj - Gana.

Kompletan restoran nije navijao, već urlao za Ganu. Naravno uz vuvuzele. Jedna gabaritna crnkinja je čak imala tri trube, od čijeg zvuka svakog normalnog čovjeka mozak zaboli. Ugurala je jednu u drugu, pa duva li duva... Baš smo se pitali koliki joj je kapacitet pluća. Tada smo vidjeli koliko strasti i temperamenta Južnoafrikanci unose u navijanje. To se mora osjetiti i vidjeti, a igrala je Gana. Nije njima uopšte bilo važno što to nije selekcija njihove zemlje, oni su silno željeli pobjedu Gijana i ostalih... 

Engleski jezik

Četvrtfinalni dueli pokazali su mi iskrenu radost Južnoafrikanaca, ne samo prema fudbalu, već prema gostima koji ih posjećuju. Nema nijednog stanovnika, a pogotovo crnca, da vam se ne nasmije, odgovori ako ga nešto pitate, pokuša da vam pomogne. Govore neki čudni engleski, a nas su najviše nasmijali kada su tražili da im govorimo na engleskom... Mislili su na "njihovom engleskom".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.