Milan Janković Janko za "Glas": Vjerujem u povratak Slobode

REJKJAVIK/NOVI GRAD - Novogradska Sloboda od septembra se nalazi u fazi hibernacije. Posljednji predsjednik kluba Mladen Bosančić tvrdi da nije ugašena, a legende se nadaju povratku "crvenih" u takmičenje. Jedan od onih koji s pažnjom prati šta se dešava u najstarijem klubu Republike Srpske i BiH je Milan Janković.

Popularni Janko jedan je od najpoznatijih igrača koji je igrao u crvenom dresu. U tadašnji Bosanski Novi došao je 1979. godine iz matičnog kluba, Jedinstva iz Bihaća i za dvije sezone "kupio" je sve pristalice kluba s "Mlakvi". Poslije Slobode Milan je, nakon završetka vojnog roka, završio u Crvenoj zvezdi. Kasnije se vratio u Jedinstvo, odakle je otišao u Osijek gdje je postao jedan od simbola standardnog člana jugoslovenske elite. Nenadmašni centarhalf 1989. godine, po ocjenama novinara beogradskog "Sporta", bio je najbolji igrač Jugoslavije, ispred Dražena Ladića, Dragana Stojkovića Piksija, Roberta Prosinečkog i ostalih asova Ju fudbala. Ratna dešavanja zatekla su ga u Bihaću, tako da se na "Gradski vrt" nije ni vraćao. Posljednju epizodu u jugoslovenskom fudbalu imao je u ekipi Krajine iz Cazina. U januaru 1992. godine otšišao je "na deset dana" na Island, a ostao do danas. U toj zemlji stekao je veliku igračku, a pogotvo trenersku reputaciju. Islandski novinari za Jankovića su napisali: "Janko je naše nacionalno blago"! A vječito nasmijani Janko u intervjuu za "Glas Srpske" insistirao je da priča počne od "njegove" Slobode.

Ključni fakti:

• Najlješe na "Mlakvama"
• Najbolje ocijenjeni fudbaler Jugoslavije 1989. godine
• Sin bio reprezentativac Islanda u fudbalu, a ćerka u košarci

- Družio sam se sa Mladenom Bosančićem, čujem se sa Zlatkom Jelisavcem. Sve pratim. Baš prije deset dana zvali su me iz Novog na jednu revijalnu utakmicu. U planu je da nastupi generacija Slobode iz 90-ih, tamo u Novom. Vjerujem se da će se Sloboda oporaviti, vratiti. Najljepše godine proveo sam u tom klubu, u Novom. Bio sam mlad, super su me tamo prihvatili. Našli su mi i posao, radio sam na željeznici i igrao fudbal - rekao je popularni Janko.

GLAS: Kako ste iz matičnog Jedinstva došli u Slobodu?

JANKOVIĆ: Naljutio sam se na čelnike Jedinstva i iz Novog su došli po mene, Zaro Safić i Fahro Mustedanagić. Odveli su me u Slobodu i nikad neću zaboraviti te dvije godine provedene u tom klubu. Imali smo dobru generaciju, Alber Pobor, Pašić, Čizmić, Dimitrić...

GLAS: Kako je priča dalje išla?

JANKOVIĆ: Iz Slobode sam otišao u vojsku, u Rašku, odnosno Kragujevac. Igrao sam tamo za sportsku četu. Izbacili smo kragujevački Radnički, Slogu iz Kraljeva iz Kupa Jugoslaviji i igrali sa Hajdukom osminu najmasovnijeg takmičenja u Raškoj. U toj mojoj ekipi igrao je i Nikola Nikić. Imali smo ozbiljan tim. Odigrali smo 1:1 protiv Splićana i izgubili smo na penale. Bio sam igrač utakmice. Tu su me vidjeli ljudi iz Zvezde i rekli mi, čim završim vojni rok selim se na "Marakanu".

GLAS: Kako pamtite period proveden u Crvenoj zvezdi?

JANKOVIĆ: Iz vojske sam direkt otišao u Zvezdu i to na pripreme u Trebinje. Bila je to 1981. godina. Imali smo tada u Zvezdi trojicu trenera, Milovana Đorića, Dragoslava Šekularca i Stevana Ostojića. Poslije je došao Milan Ribar. U Zvezdi sam se zadržao devet mjeseci. Htjeli su da potpišem ugovor na četiri godine i da me pošalju na pozajmicu. Opcije su bile: Vardar, Dinamo Vinkovci i Timok iz Zaječara. Dragan Džajić je zvao mog oca, koji je došao vozom u Beograd iz Bihaća. Ušli smo u kancelariju kod Džaje i tata nije htio da potpišem i idem na pozajmicu, već da ostanem u Zvezdi. Moj rođak Marko Radočaj, koji je bio sekretar bihaćkog Jedinstva došao je i vratio me u Bihać. Žal je ostao i novine su pisale o tome. U "Tempu" je bio naslov: "Nikad neću prežaliti Zvezdu". Pogriješio sam. s

GLAS: Bilo kuda – Jedinstvo svuda.

JANKOVIĆ: Da, vratio sam se u Jedinstvo, igrao sam baš dobro. Bila je to 1984. godina, u Bihać je došao je Ljupko Petrović da me gleda protiv Kikinde, tek što je preuzeo Osijek. Pobijedili smo tu utakmicu sa 3:0, ja sam bio kapiten Jedinstva. Poslije tog meča otišli smo kod mene kući u Jablansku - Bihać i tu smo se dogovorili da potpišem za Osijek ugovor na dvije godine. Poslije sam i produžio ugovor, dobio stan u Osijeku.

GLAS: Kakve su Vam uspomene na Ljupka Petrovića?

JANKOVIĆ: Ljupko je odličan čovjek. Osijek je imao jednog strogog trenera Milana Đuričića, a Ljupko je pokupio sve najbolje od njega, uz ono najbolje što je on imao. Kod njega smo uvijek imali jake pripreme, puno se trčalo, morali smo biti spremni. Bio sam među najspremnijim igračima. Recimo išli smo sedam dana na pripreme na Vlašić, a nismo nosili lopte. Samo je bilo trčanje i teretana. Bili smo prespremni. To nas je održalo. U Osijeku sam dao 29 golova za šest godina. Bili su to pogoci u 80-90 odsto slučajeva iz kornera, to smo vježbali. Po sat vremena smo trenirali kornere.

GLAS: U Osijeku ste se posebno dobro, i na terenu i van njega slagali sa Milanom Maričićem.

JANKOVIĆ: Najbolji prijatelji smo bili. Čak smo pred rat otvorili firmu "Milan kompani". Trebao sam potpisati novi ugovor i dobiti poslovni prostor ispod stadiona "Gradski vrt". Bio je velik, pa sam pitao Milana Maričića da uđe sa mnom u posao, pristao je i potpisao sam ugovor i tako smo otvorili firmu. Rat nas je omeo.

GLAS: Gdje Vas je zatekao rat?

JANKOVIĆ: Bio sam na odmoru u Bihaću sa ženom i djecom, kod roditelja. Ludilo je počelo, tako da se nismo ni vraćali. U Bihaću sam otvorio kafić, zvao se "Korner". Nije to bio posao za mene. Bio sam poslije i u Krajini iz Cazina, igrao jedno tri-četiri mjeseca. Otišao sam tamo zbog prijatelja. I tamo mi je bilo lijepo.

GLAS: Kako je došlo do odlaska na Island?

JANKOVIĆ: Luka Kostić, koji je igrao sa mnom u Osijeku, živio je na Islandu i on me je pitao da li bih došao. Nisam odmah otišao jer sam imao ponude subotičkog Spartaka i Napretka iz Kruševca. Razmišljao sam i u januaru 1992. godine sam otišao na Island na mjesec dana, da vidim kako to sve izgleda. Svidjelo mi se, a poslije sam povukao i porodicu.

GLAS: Život na Islandu je pun izazova, potovo zbog rada vulkana.

JANKOVIĆ: Tačno. Iz Grindavika sam se morao preseliti zbog erupcije vulkana. Imao sam tamo stan, trenirao, kada je krenuo vulkan. Otišao sam u Rejkjavik, gdje sam i ostao do danas. Poslije deset dana od početka erupcije vulkana vratili smo se u Grindavik sa "crvenim krstom" na deset minuta, samo da pokupimo najosnovnije stvari iz stana i odmah nazad.

GLAS: Jel težak tamošnji jezik za savladati?

JANKOVIĆ: Jezik je najteži, ali malo-pomalo sam ga savladao. Radio sam sa djecom, imao sam dobrih prijatelja ovdje, Islanđana i naučio sam. Sve je super išlo, poslije četiri godine dobio sam i državljanstvo Islanda.

GLAS: Nakon završetka igračke karijere oprobali ste se i kao trener i to poprilično uspješno. Zanimljivo i sin je trenerskom poslu, a i kćerka vam se bavila sportom.

JANKOVIĆ: Sin je sad pomoćni trener, a igrao je fudbal za reprezentaciju Islanda do 19 godina. Kćerka je nastupala za reprezentaciju Islanda u košarci. Zanimljivo, zet mi je igrao za islandsku reprezentaciju u rukometu, sada je trener u Bundesligi - Arnor Gunarson, a njegov brat Aron igrao je za reprezentaciju Islanda u fudbalu. Čak je bio i kapiten. Što se mene tiče, imam UEFA "pro licencu" koju sam završio u Vogošći prije 13-14  godina. To mi je dosta pomoglo. Trener sam ovdje već 20 godina. I sad radim kao koordinator. Vodio sam Kefalvik, uveo sam ih u elitnu ligu, a već sljedeće godine, 2004, sam sa tim klubom osvojio Kup Islanda. To mi je bio jedan od najvećih uspjeha u trenerskoj karijeri. Kasnije sam vodio i Grindavik, sa kojim sam izborio plasman u Evropu. Bili smo treći u prvenstvu i igrali smo sa Bazelom, Bakuom...To je najveći uspjeh Grindavika.

Jankač

GLAS: Jesu li znali da Vas zamijene za Milana Jankovića Jankača, koji je iz Crvene zvezde prešao u Real Madrid?

JANKOVIĆ: Često su nas miješali. Jednom smo igrali protiv Dinama u Zagrebu, a on nam je došao u posjetu u hotel. Bio je u vojsci u Zagrebu. Tu smo se upoznali. Igrali smo jedan protiv drugog u Bihaću, kad su se sastali Jedinstvo i Zvezda. Imamo zajedničku sliku. Imali smo bezbroj dogodovština. On je imao nekih problema u Italiji, pa su zvali mene, mislili su da sam on ha-ha-ha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.