Milan Maričić, nesuđeni šampion Evrope, za "Glas": Na jedno "može" od vječnosti

OSIJEK - Žitnjak, Maričić, Drljača, Vuković, Milićević, Pakasin, Štajnbrikner, Končalović, Vukčević, Mušić i Vlaović – ovako je glasio sastav Osijeka iz jedne od posljednjih sezona Prve savezne lige bivše Jugoslavije, koji su napamet znali ne samo navijači tima iz nekadašnjeg "Gradskog vrta", već i ljubitelji fudbala od Vardara do Triglava. Isti slučaj je bio i sa ostalim ekipama, koje su godinama imale iste timove, a promjene u sastavima su bile samo kozmetičke.

Tako je bilo i na "Gradskom vrtu". Kapiten tima sa jednog od kultnih stadiona bivše Juge, u drugoj polovini osamdesetih i na samom početku devedesetih, pune četiri godine, bio je prodorni desni bek Milan Maričić. Uz "sveto trojstvo" Slobodanka Čolović – Jasna Šekarić – Davor Šuker, Maričić je bio najpopularniji sportista u Osijeku.

Upravo Slobodanka Boba Čolović, gazela s Drave, četvrtoplasirana sa Olimpijskih igara u Seulu, djevojka čija je pobjeda nad Jarmilom Kratohvilovu na 800 metara - bila šok svjetskih razmjera, osvojila je srce stasitog momka iz Karadžićeva, sela u kojem su sve njegove komšije navijale za Crvenu zvezdu. Sport ih je spojio i bili su najljepši par u svom gradu, sve dok lude godine i još luđa dešavanja nisu zahvatila njihovu zemlju. Zbog nesrećnog rata napustili su Osijek, ali, ljubav je pobijedila, ostali su zajedno do današnjeg dana i žive na Krfu. Milan je imao još jednu ljubav, onu najiskreniju, dječačku, kao i svaki njegov komšija – Crvenu zvezdu. Svojim igrama u Osijeku (punih 12 godina nosio je bijeli dres) zaslužio je i poziv budućeg prvaka Evrope. Samo jedno "može" dijelilo ga je od "Marakane", Barija, vječnosti, ali njegov nekadašnji saigrač, u tom momentu direktor Osijeka, Marinko Sumić to nikad nije izgovorio.

- Da bilo je to 1988. godine, ali klub me nije pustio. Tada sam bio proglašen za najboljeg igrača na svojoj poziciji u Jugoslaviji. Imao sam taj isječak iz novina. Na početku, kada mi je zazvonio telefon, mislio sam da me neko zeza. Tada nije bilo mobilnih telefona, menadžera. Zazvonio mi je fiksni, probudio me je. Bukvalno mi je telefon ispao iz ruke kad sam čuo: "Ovdje Dragan Džajić". Mislio sam da me neko zeza. Igrači su to često radili, pa snimali da se zezaju s nekim. Dobro, ja sam već bio iskusniji igrač i ne vjerujem da bi mi to neko radio, još da me probudi ujutro. Ja zanijemio. Džajić ima specifičan, prepoznatljiv glas, to je stvarno bio on, kaže: "Pratili smo te godinu dana, Ljupko Petrović je dao najbolje preporuke za tebe". To je bilo prije nego što će Ljupko doći u Zvezdu, kada se stvarala ta ekipa koja će osvojiti Evropu. Tada sam imao recimo 26-27 godina, najbolje godine. Odmah sam otišao kod našeg direktora Marinka Sumića Sumare i rekao mu: "Direktore, zvao me Džajić. Spreman sam bukvalo da idem pješke do Beograda". Njih dvojica, Sumara i Džajić imali su dobru saradnju. Kaže meni Sumara: "Ja ću tebi pomoći na kraju". Sumara i ja smo bili saigrači, kažem mu: "Daj Sumara, pusti me, čovječe, znaš šta je Zvezda". Kreneš da igraš fudbal i dođeš do svog cilja, da zaigraš za Zvezdu, ej! U mom selu svi navijaju sa Zvezdu. Bio sam kapiten Osijeka i kad igraju proti Zvezdu,  oni dođu iz sela i svi navijaju za Zvezdu, niko ne navija za mene ha-ha-ha. Kaže meni Sumara: "Joj molim te shvati me, ne mogu, stav je predsjedništva da svi ostanete na okupu, imamo dobru generaciju". To je ona najbolja generacija kada nismo ušli u Kup UEFA. Tako da nit' sam otišao u Zvezdu, nit' smo izborili plasman u Evropu. Totalno sam se razočarao, otšao sam kući, trenirao sam sam, nisam htio sa ekipom, ali sam se vratio poslije razgovora sa ljudima iz kluba. Umjesto mene u Zvezdu je došao Duško Radinović, kasnije i Ljupko, skockala se ekipa i osvojili su sve. Zvezda jednom zove – u dahu je ispričao Maričić za "Glas Srpske".

GLAS: Vi ste 12 godina nosili dres Osijeka, od toga ste godinu dana bili u vojsci. Kako su izgledali Vaši počci na "Gradskom vrtu?

MARIČIĆ: Došao u desetom mjesecu 1979. na jedan probni trening i ostao. Imao sam problema sa plućima tako da su mi prolongirali taj početak. Sljedeće, 1980. godine, imao sam pristupnicu za Osijek, kada sam i počeo da treniram s njima. Odmah sam upao u prvi tim. U Osijek sam došao iz jednog malog mjesta, Karadžićeva. Rijetkost je da jedan klinac iz "žnj" lige dođe do prve postave i ostane tolike godine u jednom klubu.

GLAS: Na debiju u Prvoj ligi dali ste vodeći gol za Osijek u pobjedi Vašeg kluba protiv Vardara u Skoplju (2:1).

MARIČIĆ: Da, prva moja proligaška utakmica. U Osijek sam došao kao špic igrač. Te prve dvije, tri godine sam i igrao špica. Sa 17 godina sam došao u Osijek, uvijek sam kao klinac dobro radio i igrao na pripremama. Nerijetko sam bio i prvi strijelac. Izborio sam se i za startera tih prvih nekoliko utakmica. Međutim, falilo mi je kontinuiteta, golova. Trebalo mi je šest šansi da dam jedan gol. Bio sam ja i brz, imao sam i neki dribling, imao sam solidnu tehniku, ali ne i mirnoću u realizaciji. Onda se pojavi se jedan Davor Šuker i iz pola šanse da četiri gola. To je urođeno. Klasa. Vrhunska.

GLAS: Je li Šuker stvarno bio toliko dobar i na počecima?

MARIČIĆ: Kako nije. Imao sam tu sreću da sam igrao s njim. Igrali smo četiri, pet godina zajedno. To je bio igrač koji je sa smiješkom davo golove, bukvalno se zezao sa golmanima. Bio je izrazito raznovrsan, davao je golove na sve moguće načine: glavom, pa iz voleja, lob udarcem... Kad podbode loptu, pa se smije golmanima, onda ga oni vijaju onako na trenizima. A on je sa osmijehom sve to radio. Čudo neviđeno.

GLAS: Znao je i Šuker da promaši kao onomad u Kupu protiv Borca, dva penala mu je "skinuo" pokojni Tončo Jakovljević.

MARIČIĆ: Sjećam se, bilo je 0:0, na penale smo izgubili. Šuker je promašio penal u igri i u penal seriji, Jakovljević mu je odbranio...Te godine su Banjalučani osvojili Kup Jugoslavije. Sjećam se još jedne utakmice protiv Borca, mislim da smo je izgubili - 3:0. Sjećam se da nam je onaj plavokosi brzanac Dejan Lukić dao dva gola. Jedini igrač iz Borca s kojim imam kontakt, tu smo i istih godina i uvijek mi je drago kad se čujemo, a prije dvije godine sam ga vidio na Krfu - to je Damir Špica.

GLAS: Nego da se vratimo ko je Vas prekomandovao u odbranu?

MARIČIĆ: Krenuo je s tim Milan Đuričić. Nikada to neću zaboraviti. Milsim da je bila 1984. godina. Igrali smo protiv Hajduka. Razboli se Mirko Lulić, koji je poslije otišao u Dinamo, u avionu, ima temperaturu. Dođe mi Đuričić i kaže: "Nema ko, a ja nešto mislim da bi ti mogu da čuvaš Zlatka Vujovića". Zlatko je tada bio eksplozija, kapiten reprezentacije Jugoslavije, jedan od bržih fudbalera. I sad, ako on misli da mogu, nema problema. Izgubimo mi tu utakmicu sa 3:0, bila je velika razlika. Hajduk je tada bio, po meni, možda i najbolja jugoslovenska ekipa, sa Ivanom Gudeljom, Bakom Sliškovićem, Vujovićem...Međutim, uprkos porazu, ja dobijem u novinama veću ocjenu od svih ostalih saigrača. A ništa nisam odigrao. Nisam lično ni bio zadovoljan, ali šta je bilo bitno? Zlatko Vujović nije dao gol, nije se naigrao. Meni je pomoglo isto to što sam bio brz i što sam bio špic. I znao sam šta treba da radim, kretnje i manevar bez lopte. To mi je pomagalo da zaustavim rivala, jer sam znao finte, driblinge, držati distancu. Dolazi sljedeća utakmica. Vidi, Đuričić da je to dobro bilo. Poslije je došao duel protiv Rijeke i Damira Desnice, koji je isto vrhunski fudbaler, pa sam igrao protiv Zvezde sa Sulejmanom Halilovićem, isto vrhunski fudbaler...Rekao sam Đuričiću jednom prilikom: "Nemoj od mene praviti odbrambenog igrača, nisam ja to". E onda je došao Ljupko Petrović, poslije Đuričića i onda me, bukvalno, on usmjerio. To je bilo već poslije vojske. On je insistirao da budem taj bočni igrač, koji je stalno u ofanzivi, jer sam bio špic igrač i meni je to ležao. Imao sam jedan na jedan, dao sam mnogo golova, imao sam individualni kvalitet. Da bi, na kraju, u Grčkoj završio kao libero. Četiri godine sam igrao libera. Da sam igrao još dvije godine, možda bi bio i golman ha-ha-ha.

GLAS: Kako gledate na rad s Ljupkom Petrovićem?

MARIČIĆ: Ljupko je meni je bio trener tri godine. On je prvo bio pomoćnik Đuričiću, koji je za mene bio najveći inovator u našem fudbalu. Ljupko je bio njegova kopija, ali je Ljupko bio mnogo fleksibilniji. Recimo Čvaljo Đuričić, dođe i kaže upravi: "Ili leti sedam igrača ili ja idem". Pa lakše je otjerati trenera nego sedam igrača. A tih sedam igrača, sve su to legende Osijeka, stariji igrači. Oni ne žele puno da treniraju, recimo Mustafa Hukić je bio među njima. Đuričić je bio krut, onako starog kova, radnik. Dva mjeseca smo mi na pripremama kod Čvalje uigravali kako da igramo totalni presing. On je to vidio od Tomislava Ivića, kad je ovaj vodio Ajaks. Bili smo jedina ekipa kod nas koja igra totalni presing. Ali ima caka. Igrali smo protiv Dinama iz Vinkovaca prijateljsku utakmicu. Oni su tad bili jaka ekipa. Izgubili smo sa 4:0, sedam dana prije početka prvenstva. Teško je igrati taj presing, jedan kad ispadne, puca cijeli lanac. Tada je Čvaljo povukao ručnu. Kasnije je on otišao, a tri puta je tako išao i vraćao se da gasi požar. Ljupko je došao poslije i bio sa nama tri godine. On je vodio najbolju generaciju Osijeka. Zamalo smo ušli u Evropu, Dinamo nas je u posljednjem kolu pobijedio sa 3:1 u Zagrebu, to nas je koštalo. Ljupko je konstanto imao uzlaznu putanju. On je bio profesor fizičkog, radio je u školi. Poslije je otišao u Spartak iz Subotice, koji je ispao iz prve lige i odmah ga je sljedeće godine vratio. Odmah poslije toga otšao je u Vojvodinu i sa njom bio prvak države. Ode poslije u Rad, koji do tada dvije-tri godine igrao prvu ligu i sa "građevinarima" izađe u Kup UEFA. Poslije je sa Zvezdnom napravio to što je napravio. Inteligentan je, taktičar. Ljupko prepozna kakve ko ima mogućnosti. Prepozna to i usavršava. Znao je izvući maksimum iz igrača. Bili su mu jaki treninzi. Stalno je bilo neko trčanje, stalno tenzija na treningu. Svi su fokusirani. Nikada to neću zaboraviti. Jednom smo u januaru, na jutarnjem treningu, trčali 28 kilometara, da raširimo pluća. Tada je engleski vezni fudbaler trčao 4,5 km po utakmici.

GLAS: Najbolje partije pružali ste protiv Partizana i Crvene zvezde.

MARIČIĆ: Najbolje sam igrao protiv Partizana, protiv njih sam se nadavao golova. I protiv Zvezde sam odlično igrao, ali protiv Partizana posebno, jer sam ja sa 14 godina išao na probu u Partizan, a bio sam Zvezdaš. Tada je Biće Mladinić bio trener Partizana, osvojili su prvenstvo i kup. Onda je Mladinić otišao iz kluba. Da se vratim, bilo je nas 30 klinaca na probi. Četvorica su "zaokružena". Bio sam i ja među njima. Međutim, poslije nije bilo kontakta. Možda je to negdje meni ostalo u podsvijesti i kada dođe Partizan – eksplodiram. Jednom u karijeri sam dobio "desetku" u novinama, bilo je to baš protiv "crno-bijelih". Asistirao sam, odnosno centrirao Jasminu Džeki za gol, pa sam ušao u šesnaesterac, napravio dribling, varku – sviran je penal nada mnom, onda sam prešao Ljubu Radanovića i Vladu Vermezovića, ušao u šesnaesterac i desnom vanjakom dao gol...Dobili smo ih 4:1. 

GLAS: Ratno ludilo natjeralo je suprugu i Vas da napustite Osijek u septembru 1991. godine. Kako je to izgledalo tada?

MARIČIĆ: Da vam kažem nešto, Boba i ja smo bili kapiteni koji su otišli iz Osijeka, ja fudbalskog, ona atletskog kluba. Boba je uz Šukera i Jasnu Šekarić bila najveća zvijezda u gradu. Pravi razlog što sam napustio grad je što sam se uplašio. Niko mene nije tjerao, nikakav problem nisam imao, nit' mi je neko prijetio, nit' mi je neko nešto ružno rekao, da moram da idem i slično. Jednostavno, imao sam u tom momentu već 29-30 godina. Nisam znao kuda sve to vodi. Nije bilo mobilnih telefona, kao sad da možemo čitati, pratiti vijesti. Tražio sam neko rješenje šta da radim, da idem negdje da igram. Mislio da je to kraj da nema više igranja. A šest mjeseci prije tog ludila, ne prepoznam situaciju. Boba i ja smo bili u Portugalu, u Faru, Farense. Tamo sam dogovarao uslove, prošao ljekarske preglede i ostalo je da dogovorim novčane uslove. Zapelo je oko cifre. Tražio sam nešto malo više. Nije bila velika razlika između njihove ponude i onoga što sam ja tražio. Ostao sam dosljedan. Nisam htio da idem, u Osijeku sam imao sve. Bio sam i kod kuće. Saigrač Milan Janković i ja otvararali smo firmu "Milan kompani". On je iz Bihaća, godinu dana stariji od mene. I on je sedam godina igrao za Osijek, sada je na Islandu. Predali smo da otvorimo kafić na stadionu, direktor kluba, Sumara nam je pomogao. Ja sam kupio i neke poker aparate, tad je to bilo u modi. U to sam mnogo uložio. Jedini ja nisam prepoznao da dolazi ludilo. Da sam znao, za manje para ostao bih u Portugalu.

GLAS: Jeste li imali problema prilikom odlaska u Srbiju?

MARIČIĆ: Ovako je bilo, sjeli smo u auto Boba i ja. Nisam htio da ga napunim stvarima, jer je policija vraćala. Tad je već počela frka i bombradovanje...Boba i ja smo krenuli sa jednom torbom. Išli smo prema Đakovu. Već su "skidali" muškarce za vojsku, sve je krenulo opasnim putem. Dođem do autoputa i pravac Beograd. Tamo sam imao mnogo rodbine, pet tetki, dva ujaka...Majka je otišla ranije tamo. Mi smo na putu naišli na miliciju, zaustavili su nas i pitali gdje idemo. Prepznao nas je milicajac. Rekao sam im da vozim Bobu na aerodrom, da ide na miting u Madrid. A ona je stvarno sedam dana prije bila u Madridu na mitingu. Ljudi su bili ljubazni, mi smo prošli: "Požurite, vratite se..." Kasnije se zatvorila granica, povratka više nije bilo...

GLAS: Kako je išlo dalje, kad ste došli u Beograd?

MARIČIĆ: Kad sam došao tamo, zvalo me 10-11 klubova. Ne Zvezda i Partizan. Već sam rekao, Zvezda jednom zove. Imao sam ponude Rada, Zemuna, Vojvodine, Radničkog iz Kragujevca, Napretka, Budućnosti iz Podgorice, Sutjeske...Imao sam tada 30 godina, toliko godina sam bio kapiten Osijeka, imao sam neku reputaciju...Meni se nešto dopao Rad sa Seljom Jovanovićem na čelu. On je bio legenda. Nažalost, nisam ga zatekao, te godine je umro. Ali sam zatekao vrhunske igrače na Banjici: Ljubinka Drulovića, Ivicu Momčilovića, Ljubišu Milojevića, Batu Mirkovića, bio je tu i pokojni Milenko Kovačević...Baš je bila dobra, odlična ekipa. Ali prije toga sam otišao na Kipar. Imao sam ponudu da idem u Cirih, sve preko nekog menadžera. Zvao me i moj prijatelj Luka Kostić, igrali smo zajedno u Osijeku, on je bio na Islandu, ja razmišljam gdje ću tamo...Bogu iza nogu. Sreo sam i jednog menadžera, trebao sam ići u Samsun u Tursku. Međutim, to je nešto bilo naveče, nisam mogao da brzo donesem odluku, da odmah idem i otišao sam na Kipar, preko nekog lika, menadžera. Bio sam u Anortozisu. Sve je bilo dogovoreno. Igrao je Temuri Kecbaja, a trener bio Anhel Jordanesku. Oni mi kažu treba im "desetka", a ja sam u Osijeku i u vezi igrao, kao osmica. Imao sam tehniku kao sa malog fudbala, rolao sam puno. Na probnoj utakmici dam dva gola, oni se oduševe, pa i pitaju: "Otkud ti na Kipru, ti si vrhunski igrač"?! Ipak ja na sve to odem u Rad i tu sam igrao šest mjeseci do ljeta 1992. i onda sam otišao u Patru, odnosno Panahaiki, gdje sam ostao četiri godine.

GLAS: Kakav utisak, dok ste bili na Banjici, je na Vas ostavio Zoran Riznić?

MARIČIĆ: Možda je to i najveći virtuoz s loptom kojeg sam upoznao i s kojim sam igrao. Nisam mogao da vjerujem da čovjek koji je viši od mene ja imam 186 cm - on je još viši - da ima tako savršenu tehniku. Bio je čudo od igrača. Ali ne znam kako je tako talentovan fudbaler mogao sebi dozvoliti da dođe pijan na trening. Samo kod njega sam vidio da neko toliko radi protiv sebe i to mi je bilo nepojmljivo. Izađemo mi jedno veče poslije utakmice da se malo opustimo, Drulović, pokojni Milenko Kovačević, Rizna, Miloš Dabić, Ivica Gvozden, ja...Ostanemo do kraja, već se lokal ispraznio i odjednom Rizna ode kod konobara i kaže: "Odnesi tamo 16 otvorenih piva". Ma ni popili ih nismo. Ali ljudi, nevjerovatno. Takav talenat nigjde nisam vidio, on je "pričao" s loptom. Ima jedna anegdota, to su mi pričali ljudi koji su igrali s njim u Grčkoj. Za opkladu je s nekim likom u Larisi, za pet piva, uzeo naradžu, ubrao je i "natitrao" s njom 50 puta?! Čudo neviđeno. I Drulović je bio isto vrhunski igrač, brz, nezgodan, dribler, realizator, težak za čuvanje...

GLAS: Kakav je bio Zoran Bata Mirković?

MARIČIĆ: Bata je tad počinjao. Bio je atleta, dobro građen, radan, disciplinovan, željan svega. On je radio 300 odsto, jedan fajter, koji nije stajao, kao da je u struju uključen.

GLAS: Igračku karijeru ste okončali u Grčkoj, u Panahaikiju, a šta radite danas?

MARIČIĆ: Na Krfu sam već 18 godina, ali sam živio u Patri, tamo gdje sam igrao. To je treći grad po veličini u Grčkoj, poslije Atine i Soluna. U Grčkoj radim kao trener, na Krfu, u jednoj akademiji. Sedam godina već. Otvorio ju je jedan isto bivši fudbaler, koji je takođe igrao za Panahaiki. Tu sam se pronašao i fino to ide. Imam dosta klinaca, negdje oko 350. To jedna od najboljih akademija na Krfu. Sarađujemo sa Olimpijakosom već pet godina. Stari sam kov trenera i nema kod mene neke velike diplomatije sa predsjednikom koji recimo prodaje lustere. On da meni priča o fudbalu, kako treba igrati: "Predsjedniče, prodaji lustere, pusti fudbal meni". Malo sam surov. Imali smo dobar rezultat prošle godine. Izveli smo deset igrača, prvi put u istoriji Krfa, svi su otišli u prvoligaške klubove, jedan u Olimpijakos, dvojica u AEK, jedan u Panatinaikos, jedan u Asteras, jedan u OFI, jedan u Volos. Izgurali smo fantastičnu generaciju. To se nikad prije nije desilo. Pet godina su ti klinci trenirali sa mnom i to mi je velika satksfakcija.

GLAS: U januaru ste ponovo bili u Osijeku.

MARIČIĆ: Osijek je moj klub. Rad volim, ali sam proveo malo vremena na Banjici, Panahaiki mi je drag, tamo sam bio i pomoćni trener kad sam prestao da igram, kad su bili u Prvoj ligi. Radio sam u i u akademiji, bio sam tehnički direktor...Ali sve ove godine najviše sam pratio Osijek. Dugo nisam išao tamo. Mislim da je prošlo jedno 15 godina kada sam prvi put ponovo kročio na stadion Osijeka, tad je bio još stari stadion "Gradski vrt". Negdje 2006. godine. Sačekao me je tadašnji direktor Alen Petrović. On je bio klinac kad sam ja igrao. Sačekao me je i čuveni golman Miroslav Žitnjak. Bili su tu i Željko Pakasin, Tomislav  Štajnbrikner, rekli su odmah uglas: "Kapetane naš"! Došao je pokojni Tonko Vukušić, koji mi je bio trener. Pavo Majer, stari golman, on me je baš zagrlio. Najdraže mi je bilo to ponovno "upoznavanje" sa bivšim saigračima. Ono: "Gdje si, šta si..." Nije nam tada bilo jednostavno. Recimo Goranu Alaru, koji je igrao i u Borcu sam bio djever u svatovima. Bili smo ko braća. Plašio sam se da nekome od njih neko nije stradao, jer čovjek tad može biti pun mržnje. Bio sam oprezan. I oni su se osjećali kao i ja. Kad smo popričali bilo je i njima i meni drago da se vidimo poslije toliko godina. Više sam se s njima družio nego sa rođenim bratom.

Ko je brži?

GLAS: "Gradski vrt" odnosno sport i treninzi spojili su Vas sa izabranicom Vašeg srca, čuvenom atletičarkom Slobodankom Čolović. Ko je bio brži od vas dvoje?

MARIČIĆ: Oko toga smo se dosta raspravljali. Bobin trener je bio Miljenko Rak, s njom je radio individualno, a trenirao i nas, fudbalere Osijeka. Vodio je i naše kondicione treninge. Stalno sam mu govorio da sam ja na 50, 100, 200, čak i 400 brži od Bobe. Preko 400 i dalje nemam šanse. Ona dalje "ubija" i tu niko nema šanse s njom. Imao sam tu nesreću kada sam se vratio iz vojske 1986, kada sam izašao, pa da bi pojačao malo treninge Rak mi je rekao da treniram s njom, da radim na fizičkoj spremi. I ona krene, ja je više ne vidim. Ona je bila, mašina bukvalno. Ja sam onako bezobrazno, drčno,govorio da sam brži do 200 metara, pa čak i na 400 metara. Međutim, trener kaže: "Nema šanse na 400 metra da je dobiješ". On je te relacije znao mnogo bolje. Nas dvoje se nismo trkali, vjerovao sam da sam brži, ali, rezultati i struka su rekli da nemam šanse.     

Loto

GLAS: Da li je tačno da ste bili pasionirani igrač lota?

MARIČIĆ: Imaju dvije priče. Tek sam došao u Grčku. I odem jednom sam dole da odigram, još dok ni jezik nisam znao, pogledam osam brojeva, trebam šest pogoditi. Imam ja neke svoje brojeve 12, 10 (rođen sam 12.10), 26, 28, 33, 35 i 42. Dobitak ke bio oko 2,5-3 evra sadašnjih para, gledam TV, dobio sam četri, u vrijednosti devet kafa. Na kraju pogledam drugi kanal, imam i peti broj. To je već blizu 3000 evra. Hoću da idem spavati a nisam vidio šesti broj, vidim da je na 20 i nešto, a ja odigrao 21, 26, 28. A to je negdje oko 1.600.000 evra. Nisam mogao zaspati vrte mi se brojevi po glavi. Na kraju je bio broj 27, sistem mi dao tri "petice" i dobijem negdje oko osam i po, devet hiljada evra. To je pisalo i u jednim novinama tamo na Peloponezu, napisali su: "Srećan - nesrećan". Srećan što sam dobio ovo, a nesrećan što nisam dobio tih skoro dva milona. Bilo je još jednom. Uvijek igram te iste brojeve. Siniša Končalović, koji je igrao sa mnom u Osijeku, došao je u Patras. Isto je igrao sa mnom brojeve. Nismo se čuli neko vrijeme, pa sam ga nazvao. Kaže on meni: "Čovječe, dugo nije bilo džek-pota, nakupilo se osam miliona evra". Rekoh: "Dobro si mi rekao, daj mi brojeve". On mi da, ja uzeo i od Bobe brojeve. Odem da uplatim. Gledamo Boba i ja naveče izvlačenje, naučili smo i Grčki, i kaže na TV-u: "Jedan sretnik dobio sve pare". Gledam brojeve, vidim izašli 1 i 39. Sjećam se kao dan-danas, ubacio sam te, uz svoje brojeve. Kažem: "Bobo, moji brojevi". Skočim ja, ona žena zanijemila. Nađem ja papire s kombinacijama i vidim odigrao sam Končalovićev i Bobin listić, a svoj nisam?! I tada sam prestao neko vrijeme da igram loto. Da sam odigrao ne znam da l' bi izašli, al' znam da su to bili brojevi koje sam stalno igrao.  

Šakota

GLAS: Da li je tačno da Vam je košarkaški trener Dragan Šakota kum?

MARIČIĆ: Da, vjenčani kum, vjenčao sam ga prije četiri godine. Znam ga kad je došao u Apolon Patras, tad sam i ja došao kao fudbaler. Kad smo se upoznali, od tada do danas stalno smo u kontaktu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.