Keča za "Glas": Mnogo sam naučio od Zenge

BUKUREŠT – Kada je prije nesrećnog rata na prostoru BiH na stadionu “Podno Borića“ u Bihaću Boris Keča bezbrižno pikao loptu zajedno sa bratom Aleksandrom nije ni slutio da će ga njegov fudbalski i životni put odvesti u Rumuniju.

FAKTI

• Karijera počela u Bihaću

• Keča u ljeto 1999. godine otišao u Rumuniju

• Posljednjih desetak godina radi kao trener

• Danas sa porodicom živi u Bukureštu

 

Nije mogao ni da pretpostavi da će tamo provesti najveći dio igračke karijere, da će tamo stvoriti porodicu, ostati da živi i na kraju početi da se bavi trenerskim poslom.

Trnovit put

Ovaj 47-godišnjak, koji je u Rumuniji od 1999. godine u razgovoru za “Glas Srpske“ je istakao da je njegov put bio trnovit, ali i da je zadovoljan onim što je do sada postigao u životu, koji ga nije nimalo “mazio i pazio“.

- Moj fudbalski početak nije bio ni u Borcu, ni u BSK-u, a ni u banjalučkom Omladincu već u Jedinstvu iz Bihaća, gdje smo rođeni brat Aleksandar, koji je od mene stariji dvije godine i ja. Poslije smo nastavili da igramo po raznoraznim turnirima i mjestima u toku rata, a kada su te nesrećne godine prošle moja porodica se preselila u Banjaluku – započeo je priču Boris Keča, koji je danas trener rumunskog drugoligaša CS Dinamo Bukurešta.

Omladinac

Godinu dana u Borcu, dvije u BSK-u i onda prelazak u Omladinac iz banjalučkog naselja Lazarevo (nekadašnji Budžak), koji je tih godina bio fudbalski hit u Republici Srpskoj.

- Bio je to moj prvi klub u kojem sam igrao kao senior i gdje sam imao ugovor. Odlična ekipa, pravi drugovi, sjajni igrači. Predsjednik je bio pukovnik (o.a. danas general u penziji Dragomir Keserović).  Dok sam boravio u ovom klubu odslužio sam i vojsku i mogu da kažem da sam sazrio i kao fudbaler i čovjek – nastavio je Keča.

Omladinac je tada bio veoma zdrava sredina, a njegovi čelnici su maštali kako će jednog dana u Lazarevu biti sagrađen savremeni fudbalski stadion sa svim pratećim objektima. A, jedan dio novca za njegovu izgradnju trebao je donijeti upravo transfer Keče u ljeto 1999. godine u Nacional. Na žalost idejni projekat čelnih ljudi kluba iz Lazareva nikada nije zaživio, ali je zato mladi fudbaler trbuhom za kruhom otišao u Rumuniju.

Nacional

 U isto vrijema kada sam došao u Nacional stigao je i godinu dana stariji napadač Slaviša Mitrović, koji je inače rođen u Visokom. Bila je to za mene ogromna promjena u život, mogu da kažem pravi šok. Prvi put na terenu nisam bio zajedno sa bratom Aleksandrom, prvi put sam bio odvojen od porodice. Nisam se baš odmah privikao, zato nisam ni igrao na početku. Međutim, oduvijek sam bio veoma uporan. Nastavio sam sa žestokim radom, bio sam maksimalno posvećen na treninzima, stalno sam se dokazivao i upornost se isplatila. Počeo sam prvo da igram prvo na prijateljskim utakmicama, baš kao i Mitrović. I poslije tri, četiri mjeseca smo se ustalili u ekipi – naglasio je Keča.

Igrao i u Steaui

Četiri godine u Nacionalu, godinu i po u Brašovu, šest mjeseci u slavnoj Steaui, godinu dana u Pandurima Targu Điju, kao i Arđeš Piteštiju, Konkordiji i Vitorul Domnestiju i igračka karijera je brzo završila.

- Najljepše mi je bilo u Nacionalu, jer sam tamo proveo najviše vremena. Tamo sam stekao dosta dobrih prijatelja. Bili smo odlično društvo, a svi domaći igračisu se trudili da Mitroviću i meni što više pomognu da se priviknemo na klub, Bukurešt, Rumuniju. Naravno da nikada neću zaboraviti ni boravak u Steaui. Tamo je bilo stvarno fantastičnih igrača među kojima je bio i Dorinel Munteanu. Sve u svemu imao sam lijepu igračku karijeru. Možda je moglo bolje, ali i sigurno gore, tako da ne žalim ni za čim – rekao je Keča.

Zenga i Đanini

Ponosan je što su ga tokom karijere trenirali, dvojica reprezentativac Italije, slavni golman Intera Valter Zenga i bivši ofanzivni vezni fudbaler Rome Đuzepe Đanini.

- I od Zenge i od Đaninija sam imao šta da naučim na igračkom planu, a neke stvari mogu primijeniti i danas kao trener. Međutim, mnogo više mi je pomogao Zenga, naročite što se tiče odbrane i taktike. Bio je stvarno jak na tom polju. Tada smo u Nacionalu imali odlične rezultate. Igrali smo u tadašnjem Kupu UEFA protiv Valensije i PSŽ-a. On je potom otišao u Steauu, a ja u Brašov i nisam ni pomišljao da će nam se putevi ponovo susresti, iako smo imali odličnu saradnju. A, onda je za mene pomalo neočekivano stigao poziv iz Steaue i tada sam shvatio da me Zenga nije zaboravio. I tu smo dobro sarađivali, ali je u klubu stvarno bilo sjajnih fudbalera, tako da se bilo teško izboriti za mjesto u startnoj postavi. U ljeto 2005. godine on je prešao u Crvenu zvezdu, a ja u Panduri Targi Điju. Kada sam godinu dana kasnije otišao u Arđeš Pitešti tamo je za trenera imenovan Đanini. Potpuno drugi profil i trenera i čovjeka. Gajio je ofanzivan fudbal, a to se trebalo odlično uklopiti u ekipu, koja je bila dosta mlada, napadački orijentisana. Međutim, imali smo nesreću da smo pet, šest utakmica izgubili u posljednjim minutama i naravno ceh je prvo platio trener. Otišao je Đanini poslije četiri mjeseca, tako da od njega nisam ni imao vremena da puno šta naučim – prisjetio se Keča.  

Porodica i biznis

U Rumuniji je zasnovao i porodicu i ostao da živi sa suprugom Florentinom i 18-godišnjim sinom Matijasom Nikolom. Međutim, prve godine po završetku igračke karijere nisu bile baš lake.

- Iskren da budem, kada sam okačio “kopačke o klin“ htio sam malo da se odmorim od fudbala. Zajedno sa suprugom sam pokušao da napravim biznis. Imali smo butik odjeće, pa nekoliko prodavnica, svašta smo pokušavali, ali je bilo veoma teško da se probijemo na tom polju i da poslujemo sa uspjehom. Tada još nisam najbolje poznavao rumunski jezik, supruga je bila sama u radnji. Zbog toga sam uglavnom išao u nabavke, ona je radila. Čista srca i pošteno smo ušli u taj posao, ali drugi nisu bili takvi. Mnogo ljudi nas je izvaralo i sve je to veoma brzo propalo. Morao sam da vidim šta i kako dalje – izjavio je Keča.

Trenerska škola 

Poslije godinu i po ne baš uspješnih poslovnih poduhvata odlučio je da upiše trenersku školu.

- Već 2017. godine polako ušao sam u trenerske vode. Prvo sam radio u jednoj privatnoj školi fudbala i mogu da kažem da sam imao dobra iskustva. Nije isto biti igrač i trener, moraš to da razdvojiš, pogotovo kada radiš sa najmlađima. Prvo sam radio sa klincima od šest, sedam i osam godina. Sa njima moraš da budeš strpljiv, da ih zabavljaš, da stalno budeš dobro raspoložen. Moraš jednostavno naći način da i oni budu raspoloženi i da sa zadovoljstvom dolaze na treninge, jer samo ako nisu pod pritiskom mogu nešto da nauče. Potom sam radio još u dvije privatne pkole, a onda sam došao na Akademiju Fudbalskog kluba Dinamo Bukurešt (FC Dinamo Bukurešt). To je bio sasvim drugi nivo. Djeca su bila daleko talentovanija, a uslovi za rad fantastični. Sjajni travnati i tereni sa vještačkom travom, organizacija odlična, pravi profesionalizam. Tu sam počeo da pravim dobre rezultate i na prvenstvima i brojnim dječijim turnirima u Rumuniji i inostranstvu sam osvajao prva mjesta ili bar igrao finale ili polufinale. Ali to i nije tako teško postići, ako ispred sebe imaš talentovanu djecu, a ti želiš da radiš korektno. Mogu da se pohvalim da od tih dječaka, koje sam trenirao dosta njih već ima potpisan ugovore sa prvoligaškim i drugoligaškim ekipama u Rumuniji, a neki su već otišli i u inostranstvo – istakao je Keča.

Dva Dinama

Poslije pet godina u Fudbalskom klubu Dinamo Bukurešt 2022. prešao je u Klub sportova Dinamo Bukurešt (CS Dinamo Bukurešt), gdje je prvo trenirao selekciju do 18 godina.

- CS Dinamo Bukurešt je u stvari sportsko društvo. To je državni klub u kojem ima više sportskih sekcija poput košarke, rukometa, vaterpolo, plivanja, boksa, atletike... U toj fudbalskoj sekciji sam praktično od samog početka, već petu godinu. Krenuli smo od Akademije, a kao i na svakom početku nije bilo baš lako. Bio sam među prvim trenerima, koji su počeli da rade u fudbalskoj sekciji. Prije dvije godine sam postao pomoćni trener, a klub je rastao i iz četvrte prešao u treću ligu, a na početku ove sezone smo postali drugogoligaši. Početkom marta sam postao glavni trener, a osnovni cilj je da pokušamo ostati drugoligaši. Igramo u Ligi za opstanak, nismo baš u dobroj situaciji, ali pokušaćemo sve da ostanemo u ovom rangu takmičenja. Najveći razlog zato što loše stojimo na tabeli je činjenica da se oslanjamo uglavnom na igrače iz naše akademije. Međutim, klub se odlučio za takvu politiku i vjerujem da će se sa vremenom to pokzati kao pravi potez i da će dati dobre rezultate. Već imamo jednog mladog igrača, 2009. godište, koji igra za reprezentaciju Rumunije do 17 godina i pred njim je velika karijera – istakao je Keča.

Pojasnio je razliku između FC Dinamo Bukurešt i CS Dinamo Bukurešt.

- FC Dinamo Bukurešt je privatni klub i on se takmiči u Superligi Rumunije. Za razliku od njih mi smo sportsko društvo, odnosno klub sportova i u većinskom smo vlasništvu države, baš kao i Steaua. Oni su vojni, a mi klub policije. Po zakonu o sportu u Rumuniji i pravilima Fudbalskog saveza te zemlje jedino fudbalski klub iz tih državnih sportskih društava ne može da se plasira u najviši rang takmičenja, konkretno u našem slučaju u Superligu. Tako da je takmičenje u Drugoj ligi gdje smo sada naš limit. Možda se nešto u budućnosti promijeni, odnosno možda bude moguće da 51 odsto vlasništva Kluba sportova Dinamo Bukurešt pređe u privatne ruke. Za sada to se ne može uraditi. Dok je god tako CS Dinamo Bukurešt će biti rampa za lansiranje mladih igrača, koje šaljemo u viši rang takmičenja i u inostranstvo – naglasio je Keča.

Fudbal prije bio bolji

Po njegovom mišljenju fudbal u Rumuniji posljednjih godina znatno stagnira i lošiji je u odnou na vrijeme kada je on došao u ovu zemlju.

- Kada sam prije 27 godina stigao u Bukurešt bilo je stvarno mnogo kvalitetnih i dobrih igrača, a organizacija po klubovima bila je znatno lošija. Sada se to promijenilo. Organizacija je odlična, a sve je manje dobrih igrača. Nekada si imao odlično utreniranu ekipu sa 20 dobrih igrača od kojih je bar polovina bila veoma talentovana. Nisu bili baš kao George Hadži, ali su bili talentovani i to natprosječno. Sada ako u ekipi imaš jednog talentovanog igrača, koji može da riješi utakmicu u dobroj si poziciji i to je uspjeh za klub. Sada se sve svodi na mnogo trčanja, dobre pripreme, analize... Fudbal je nekada bio mnogo bolji nego danas – sa sjetom je istakao Keča.

Uslovi života i standard

Uporedio je uslove života i standard u Rumuniji i Republici Srpskoj.

- U Banjaluci je život mnogo jeftiniji i ljudi su opušteniji, ali su i plate znatno manje. Kada dođem jednom ili dva puta godišnje sedam do deset dana vidim da su cijene u prodavnicama, kafićima i restoranima znatno manje nego u Rumuniji. U  Bukureštu je znatno skuplje, plate su veće, ali su ljudi postali nekako drugačiji nego u vrijeme kada sam došao – rekao je Keča.

Koliko mu dozvoljavaju prilike prati dešavanja u Premijer ligi BiH.

- Naravno najviše pratim rezultate Borca. Žao mi je što su rano ispali u Evropi, gdje su u prošloj sezoni bili pravi hit. Što se tiče prvenstva čvrsto drže stvari u svojim rukama i vjerujem da će se okititi titulom, kojom će na najljepši način proslaviti 100. rođendan – dodao je Keča.

Talenat i radnik

Iako je napravio daleko uspješniju karijeru Boris Keča smatra da je njegov brat Aleksandar imao veće šanse da postane sjajan fudbaler, ali da je sudbina umiješala prste.

- Iskren da budem on je bio talenat, a ja radnik. Međutim, on je prije rata imao problema sa zdravljem. Dobio je žuticu, poslije koje su dugo oporavljao. To ga je sigurno zaustavilo da postigne mnogo više – rekao je Keča.

Iz napada prešao u odbranu

Boris Keča je iz Omladinca u Nasional prešao kao polušpic, ali je tamo zaigrao na potpuno drugom mjestu.

- Kada sam došao u Rumuniju na mojoj poziciji je bilo dosta dobrih fudbalera i u saglasnosti sa mnom su u stručnom štabu odlučili da me stave na mjesto desnog bočnog. Bio sam mlad i željan da uspijem i naravno da sam to prihvatio. I nisu pogriješili, a ni ja se nisam pokajao. Kasnije sam po potrebi znao da se nađem i na poziciji lijevog bočnog, štopera, a pred kraj karijere kada sam bio baš iskusan fudbaler igrao sam i zadnjeg veznog – istakao je Keča.

Manojlović

Pogodila ga je vijest da je nedavno preminuo njegov saigrač iz Omladinca Darko Manojlović Malik.

- Bio je rijetko vrijedan igrač, veoma pozitivna osoba, uvijek je bio nasmijan. Nismo se vidjeli nekoliko godina i stvarno mi je žao zbog toga. Naime, kada dođem u Banjaluku, a to je obično oko Božićnih praznika, najveći dio vremena provedem sa porodicom. Tih nekoliko dana veoma brzo proleti i na žalost neke drage ljude i ne vidim – naglasio je Keča.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.