Fudbalska priča Saše Kajkuta: Hongkong iskustvo koje se ne zaboravlja

BANjALUKA - Uvijek sam bio nemirnog duha i nisam želio da se zadržavam u klubovima u kojima neću dobijati šansu. Želio sam da igram, jer je fudbal bio ljubav i strast koja pokreće, rekao je na početku fudbalske i životne priče za "Glas Srpske" Saša Kajkut, koji danas obavlja funkciju tehničkog direktora Fudbalskog kluba Borac.

Fakti

• PRVI IGRAČ IZ SRPSKE KOJI JE DAO GOL U KVALIFIKACIJAMA LŠ
• DVIJE GODINE IGRAO U GRČKOJ

Iza njega je skoro 20 godina profesionalne karijere, u kojoj je igrao u Hrvatskoj, Moldaviji, Azerbejdžanu, Hongkongu i Grčkoj.

- Kao dječak nisam se nijednog trenutka dvoumio koji ću sport trenirati. Fudbal sam počeo trenirati sa sedam godina u Fudbalskom klubu Borac. Otac me je odveo na trening i tako je sve počelo. Odrastao sam na Mejdanu (današnje Obilićevo) i sasvim prirodno je bilo da mi fudbal bude primarni sport - rekao je na početku razgovora Kajkut.

Počeci u Borcu

Rado se prisjeća početaka u Borcu, prvih trenera.

- Prvi trener mi je bio nedavno preminuli Bogdan Petković. On je ostavio veliki pečat na počecima. Bio je pravi pedagog, trener starog kova. Naučio nas je osnovnim principima i elementarnim tehnikama fudbala, koje su pomogle u kasnijem razvoju. Poslije njega trenirali su me Momčilo Bobi Spasojević, pa Velimir Stojnić. Ne smijem zaboraviti Zorana Jovanića, koji nije bio fudbalski trener, ali mi je pomogao da oblikujem tijelo, steknem mišićnu masu i od njega sam stvarno puno naučio na kondicionom aspektu. Kasnije su bili Dragan Vukša, pa Zoran Smileski i svi su na neki način ostavili trag u mom razvojnom putu - naglasio je Kajkut.

Sa Borcem je otišao i na prve seniorske pripreme koje neće zaboraviti.

- Trener prvog tima je bio Smileski i sa 17 i po godina me priključio najboljima. Moje prve pripreme bile su na Dojranskom jezeru u Sjevernoj Makedoniji 2002. godine i njih nikada neću zaboraviti. Potom sam otišao na kaljenje u tadašnjeg prvoligaša Srpske Omladinac Mobis iz Budžaka (Lazarevo). Bio sam tamo godinu dana, trener je bio Nenad Gavrilović i njemu dugujem veliku zahvalnost što je bio na tom mom putu u prelasku iz juniorskog u seniorski fudbal - nastavio je Kajkut.

Prvi gol

Vratio se u Borac i u prvoj utakmici postigao gol.

- Bila je to utakmica protiv Čelika. Zabio sam pogodak i mojoj sreći nije bilo kraja. Pobijedili smo 1:0, to nikada neću zaboraviti, jer sam postigao gol za voljeni klub i donio bodove - sa smiješkom se prisjetio Kajkut.

Uslijedio je neočekivan odlazak u Kozaru iz Gradiške.

- Trener u prvom dijelu sezone 2004/05. bio je Vukša kod koga sam standardno igrao. Mislim da sam od 15 utakmica nastupao na 13 i postigao tri ili četiri gola. Onda je došao Nikola Peco Rakojević, koji je sa sobom doveo sedam, osam novih igrača. U tom trenutku mi mlađi igrači jednostavno nismo dobili priliku za veću minutažu, jer je klub bio pritisnut imperativom rezultata. Uslijedio je poziv iz Kozare, koju je preuzeo Vukša. Moja želja je bila samo da igram i prihvatio sam da idem u Gradišku. Mislim da je to bio dobar potez, jer sam odigrao dobru polusezonu, a Kozara je zauzela drugo mjesto. Vođena je borba za titulu sa Radnikom, bio sam standardan, postigao sedam, osam golova i to me je već pozicioniralo u ovdašnjem fudbalu - istakao je ovaj 42-godišnjak.

Odlazak u Hrvatsku

Prvi odlazak preko granice desio se u ljeto 2005. godine. Otišao je u Hrvatsku i naredne dvije godine u toj državi igrao je za tri kluba.

- Bilo je to moje prvo odvajanje od porodice i dobro je što je to bila Hrvatska. Isto govorno područje, sličan mentalitet. Prva stanica bio je Karlovac, gdje je trener bio Predrag Jurić. Konekciju za odlazak preko prijatelja napravio je bivši kapiten Borca Damir Špica. Tih šest mjeseci u Karlovcu bilo je baš dobro. Na polusezoni je Jurić prešao u Zadar i pozvao i mene da mu se pridružim. Imao sam veliko povjerenje, mogu da kažem prijateljski odnos i nisam se mnogo dvoumio. I tamo sam bio pola sezone, koja je stvarno bila dobra. Postigao sam dosta golova i postao sam prepoznatljiv i na hrvatskom tržištu. Pomalo neočekivano tada sam otišao u Pomorac iz Kostrene, koji je imao ambiciozne planove, a trener je bio Nenad Gračan, koji je već bio iskusan stručnjak. Mnogo me je naučio o profesionalizmu, a uz sve to pravi gospodin. Još jedna dobra sezona, ali nismo uspjeli ući u HNL, jer smo zauzeli drugo mjesto - rekao je Kajkut.

Po okončanju sezone u ljeto 2007. godine kontaktirao ga je nekadašnji fudbaler Borca Aleksandar Vrhovac i pitao ga da li bi išao u Šerif iz Tiraspolja.

- U prvom trenutku nisam ni znao za taj klub. Protok informacija nije bio na današnjem nivou. Malo sam se raspitao, saznao da imaju nevjerovatan kamp, sjajne uslove. Na kraju sam otišao u Moldaviju, odigrao probni meč i potpisao četvorogodišnji ugovor. Tek po dolasku sam shvatio kako se tamo nevjerovatno puno radi i da se traži željezna disciplina. Drugačije nije ni moglo, jer je Šerif prava "fabrika" za proizvodnju igrača. Tamo sam saznao šta znači biti apsolutni profesionalac, voditi računa o svakom detalju. Od ishrane, spavanja, treninga, oporavka, svega onoga što je neophodno za profesionalizam, da budeš igrač na vrhunskom nivou - istakao je Kajkut.

Moldavija i Šerif za pamćenje

U Moldaviji je odigrao dosta utakmica i postigao veliki broj golova.

- Tek kasnije sam saznao da sam bio prvi igrač iz Republike Srpske, koji je postigao gol za inostrani klub u kvalifikacijama za Ligu šampiona i to je podatak na koji sam ponosan. Rijetko sam pričao šta su bili razlozi odlaska iz Kišinjeva. Trener je bio Bjelorus, a na mojoj poziciji igrao je i njegov sin. Znalo se dešavati da je više šansu davao njemu, nego meni, a ja sam htio samo igrati. Uslijedili su jedan, drugi, treći konflikt sa trenerom, koji me je potom još više uzeo na zub i razlaz je bio neminovan. Tako da sam doživio i neke stvari, koje ne bi trebale biti dio fudbala - nastavio je Kajkut. Čelni ljudi Šerifa su ga nagovarali da ostane.

- Uslijedio je raskid ugovora i povratak u Banjaluku. Čekao sam klub, već je bio oktobar i u želji da ostanem u formi pitao sam tadašnjeg trenera Borca Vladu Jagodića da treniram. Rekao je da nije problem, a već poslije sedam dana pitao me da ostanem do polusezone, pa da onda vidim šta ću. Odigrao sam dobro i onda potpisao ugovor na godinu i po dana i to baš u vrijeme kada se pravila ekipa u kojoj su bili Darko Ljubojević, Marko Maksimović, Stojan Vranješ, Nemanja Bilbija, koji je tada počeo da igra s nama, Oliver Jandrić, Draško Žarić, Leonid Ćorić, Vule Trivunović...

Prije sljedećeg transfera u Azerbejdžan bilo je i ono čuveno finale Kupa sa Željezničarom. Ponovio sam više puta da mi je taj gol na "Grbavici" jedan od najdražih u karijeri, jer je pomogao da voljeni klub osvoji prvi trofej poslije rata i svih onih dešavanja. Tada sam shvatio šta znači igrati za Borac, koliko znači to ime i koliku težinu nosi - ponosno je rekao Kajkut.

U ljeto 2010. godine uslijedio je poziv iz Azerbejdžana.

- Otišao sam u Baku i ostao godinu dana. Prvih šest mjeseci bilo je sjajno. Igrali smo kvalifikacije za Kup UEFA, zabio sam gol, sve je bilo odlično. Međutim, u reprezentativnoj pauzi igrali smo prijateljsku utakmicu i na njoj sam doživio najtežu povredu u karijeri. Pokidao sam ligamente skočnog zloba i predviđena mi je ozbiljna operacija. Međutim, tu ideju sam odbio i otišao u Hrvatsku u Selce, kod čuvene doktorice Vlaste Brozičević i tamo sam bio mjesec i po dana. Taj drugi dio sezone protekao je u oporavku, borbi da se vratim... Žao mi je što se to tada desilo jer je klub bio baš dobar, uslovi dobri, Baku prelijep grad. Stvarno mi je žao što tamo nisam ostao nekoliko godina - nastavio je Kajkut.

I opet povratak u Borac u kojem je tada proveo godinu dana.

- Sezona nije bila toliko loša, ali na kraju nisam uspio da se dogovorim sa čelnicima o nastavku saradnje. Pomalo neočekivano je uslijedio poziv iz Čelika u kome je trener bio Vlado Jagodić, sa kojim sam imao odličnu saradnju. Bio je već 10. septembar, nije se imalo šta čekati i potpisao sam ugovor sa Zeničanima na šest mjeseci. Bilo je to stvarno šest odličnih mjeseci. Jagodić je vjerovao meni, ja njemu, saradnja odlična, ekipa sjajna, ambijent fantastičan. Tako da sam na zimu odlučio da potpišem ugovor na još godinu dana. Te sezone Čelik je izborio plasman na međunarodnu scenu, ali na žalost nije dobio licencu. Te 2013. godine sam bio proglašen za najboljeg igrača Premijer lige i to je još jedan momenat na koji sam izuzetno ponosan. Tih godinu i po dana provedenih na "Bilinom polju" su nešto što nikada neću zaboraviti - naglasio je Kajkut.

Prvi meč za Čelik odigrao je baš protiv Borca i odmah postigao gol.

- Dao sam gol iz slobodnjaka. Nisam uživao u tome, ali mi je sa jedne strane bilo drago, jer sam trebao biti u Borcu. Još jednom potvrdila ona narodna "Ko će kome, ako neće svoj svome". Ostala mi je u sjećanju i utakmica protiv Sarajeva u Zenici, koju smo dobili sa 3:2, a postigao sam sve golove. Koliko su navijači Čelika bili nevjerovatni i možda preko nekih granica je to da je jedan od njih istetovirao tetovažu sa mojim likom - rekao je Kajkut.

Slučajno u Hongkongu

Poslije odlaska iz Čelika otišao je na probu u Južnu Koreju.

- Prijatelj mi je rekao da ima za mene klub u Hong Kongu. Rekao mi je da taj klub prvak, da igra kvalifikacije za azijsku Ligu šampiona i da traže igrača mog profila. Kada je saznao da sam u Koreji poslao mi je kartu, otišao sam tamo i sve je bilo praktično gotovo za dva dana. Potpisao sam ugovor na šest mjeseci sa Saut Čajnom (Južnom Kinom) i bilo je to stvarno nezaboravno iskustvo. Živio sam u jednom od najvećih i najljepših i najgušće naseljenih gradova na svijetu, a taj način života je nešto neopisivo. Uz sve to igrali smo kvalifikacije za azijsku Ligu šampiona, potom grupnu fazu. Ta tri, četiri mjeseca koliko je to trajalo moje igranje za Saut Čajnu proputovao sam gotovo cijelu Aziju. Vijetnam, Tajland, Mjanmar, Singapur, ne mogu se više ni sjetiti svih zemalja u kojima sam bio. Taj svijet koji sam vidio, iskustva koja sam doživio to je nešto neopisivo i preporučujem svakome, ako iko može da ode, da posjeti te zemlje, da vidi kako ljudi žive drugim načinom života. To je stvarno veliko bogatstvo - sa smiješkom se prisjećao Kajkut.

Već u prvoj utakmici u Hong Kongu osvojio je pehar.

- Bilo je to finale Komjuniti Šildsa protiv Pegasusa i pobijedilo smo sa 2:1. Za rivala, koji je vodio sa 1:0 igrao je Admir Raščić. Ja sam izjednačio, namjestio drugi gol i potom dobio crveni karton. Znači u jednoj utakmici sam napravio praktično sve što valja i što ne valja. Došao sam u Sout Čajnu kao pojačanje i mislim da sam tu ulogu u tih nekoliko mjeseci u potpunosti opravdao. Već sam rekao da sam praktično prošao cijelu Aziju, a u tom kratkom periodu bilo je raznih dogodovština. Na primjer šetam ulicom na Tajlandu i sretnem čovjeka koji šeta slona sa sobom. Ta ulična hrana, takozvani strit fud, to je nezaboravno iskustvo. Stadioni nisu bili vrhunski, ali publika je proizvodila nezaboravnu energiju. Proslava Kineske Nove godine u Singapuru, sve je to nešto, što rijetki imaju priliku da dožive i čega se uvijek sjećam sa radošću - istakao je Kajkut, koji je osim komjuniti Šildsa u Hongkongu osvojio titulu prvaka BiH sa Zrinjski 2017. i Borcem 2021. godine, te Kup BiH sa Borcem 2010. i Željezničarom 2018. godine.

Poslije toga je uslijedio odlazak u Grčku.

- Dvije godine u kojima sam uživao. Grčka zemlja po mjeri. Prva sezona u Kerkiri. Tek su bili ušli u Prvu ligu i svi su mislili da će se boriti za opstanak, ali smo završili u sredini tabele. Produžio sam na kraju sezone ugovor na dvije godine, ali smo svi znali da je pitanje da li će tako ostati. Njihov gazda je imao problema sa kladionicama i samo nekoliko dana prije početka prvenstva Kerkira je izbačena iz Lige. U ugovoru sam imao stavku da sam u tom slučaju slobodan igrač. Imao sam nekoliko ponuda i odlučio sam se za Veriju. Oni su godinu ranije bili u sredini tabele i željeli su da naprave ekipu za plej-of, odnosno da budu među šest najboljih timova. U prelasku mi je mnogo pomogao Ilija Ivić, koji tamo već živio i radio. I danas smo u kontaktu, istina rjeđe, ali uvijek ću mi biti zahvalan za ono što je učinio za mene. Poslije godinu dana sam raskinuo ugovor. Bilo je tu nekih finansijskih problema, dugovanja. Tužio sam klub, dobio raskid ugovora, izvukao to što sam izvukao i vratio se u Banjaluku - kaže Kajkut.

Trebao se opet vratiti na Gradski stadion, ali je sudbina htjela drugačije.

- Nije došlo do dogovora i onda sam na poziv Dragomira Buce Ilića otišao u Krupu da im svojim iskustvom pomognem da ostvare ciljeve. Vjerujem da sam u tih desetak utakmica koliko sam odigrao za njih pomogao u skladu sa očekivanjima. Krupa jer tada bila stvarno vrhunska priča - rekao je Kajkut.

U januaru 2017. stigao je poziv iz Zrinjskog.

- Potpisao sam na godinu i po dana, a Zrinjski se borio za titulu. Iz tog perioda najupečatljivija je bila čuvena utakmica u Bijeljini gdje je Zrinjski pobijedio sa igračem manje, a ja na njoj nisam ni trebao igrati. Imao sam problema sa leđima i treneru Blažu Sliškoviću sam rekao da nisam sposoban da igram i da idem kući. Negdje na putu ka Banjaluci pred Jablanicom nazvao me Baka i pitaš šta mislim da i ja idem sa njima. Rekao sam da sam povrijeđen, ali je on insistirao i rekao da ne bi bilo loše da idem sa njima u Bijeljinu. Produžio sam za Banjaluku, sljedeće jutro otišao za Mostar, zadužio opremu i pravac Bijeljina i sve ostalo je istorija. Gubili smo sa 0:1 i imali igrača manje, a onda sam negdje u 60. i nekom minutu ušao u igru i onako sa klupe nezagrijan izjednačio. U sudijskoj nadoknadi, penal, koji sam "zaradio". I dan danas tvrdim da je bilo kontakta, mnogi misle suprotno. Zabio sam gol iz penala u 90+3. minutu i Zrinjskom donio prvo mjesto. U posljednjem kolu smo pobijedili Slobodu 3:0 i zvanično potvrdili titulu - naglasio je Kajkut.

Mnogo puta se spominjao odlazak u Željezničar 2017. godine.

- Bio je finiš prelaznog roka i baš u prvom susretu rival Borac na "Grbavici". Vodili su sa 1:0, ušao sam negdje u 50. minutu i postigao izjednačujući pogodak. Učestvovao sam i kod drugog gola Željezničara i tako tadašnjem klubu donio bodove. Te sezone trebali smo biti prvaci, ali smo izgubili titulu protiv Zrinjskog u Mostaru. Sjajno smo igrali prvih 88 minuta i imali vođstvo od 3:0. Međutim u tih nekoliko preostalih minuta Zrinjski je postigao tri gola i stigao do boda, a čak je imao i šansu da dođe do pobjede. Pitao sam se da li se ovo stvarno dešava, ali poslije tog rezultata ostali smo na dva boda plusa, umjesto da odemo na pet i tada bi praktično riješili pitanje prvaka. Ovako smo u finišu sezone ostali bez titule, ali smo osvojili Kup BiH - prisjetio se Kajkut.

Uslijedio je četvrti povratak na Gradski stadion.

- Želio sam da u matičnom klubu završim karijeru. Klub je ispao u Prvu ligu Republike Srpske i svi su željeli ekspresan povratak. Međutim finansijska situacija nije bila baš bajna. Na mjesto trenera došao je veliki entuzijasta Darko Vojvodić, koji je harizmom vodio ekipu do titule i povratka među premijerligaše. Pomogao sam i ja sa nekih petnaestak golova. Igrao sam potom još malo i na kraju rekao dosta - rekao je Kajkut.

Na kraju zadovoljan je ostvarenim u karijeri.

- Kada vidim da je trajala nepunih 20 godina moram biti zadovoljan. Moglo je sigurno bolje. Međutim, s obzirom na okolnosti, gdje sam počeo, o teškim poslijeratnim vremenima, bilo je dobro - istakao je Kajkut.

Poslije dvije godine odmaranja dobio je poziv da se vrati u matični klub.

- Postao sam diplomirani sportski menadžer. Kada sam se vratio u klub prvo sam se bavio skautingom, a potom sam promovisan u direktora Omladinske škole Borca. To je veliko iskustvo. Mnogo susreta sa ljudima, sa roditeljima, sa djecom, sa trenerima. Iskustvo koje ne bih mijenjao ni za što, iako je taj posao izuzetno težak. Poslije dvije godine imenovan sam za tehničkog direktora. Bilo je to prije nekih šest mjeseci i vjerujem da sam dosadašnjim radom opravdao očekivanja - rekao je Kajkut.

Nije mu ostalo mnogo neostvarenih fudbalskih želja, ali za nečim žali.

- Žao mi je što 2013. godine kada sam bio proglašen za najboljeg igrača Premijer lige nisam dobio više šansu da zaigram u reprezentaciji. Tada je selektor bio Safet Sušić. Smatram da sam zaslužio - istakao je Kajkut i na kraju dodao slobodno vrijeme pokušava da provede sa bliskim ljudima: djecom, porodicom, rodbinom i prijateljima i da na taj način nadoknadi ono što je propustio dok je bio profesionalni fudbaler.

 

Španski jezik

Igrajući u Moldaviji naučio je španski jezik.

- U Šerifu su igrala dva Rumuna, tri Brazilca i jedan Španac. Pošto dosta Moldavaca koristi rumunski jezik Rumuni su pričali normalno, a meni nije preostalo ništa nego da se družim sa Brazilcima i Špancem. Oni nisu znali engleski, nisu znali ruski, tako da je bilo najlakše da naučim ili portugalski ili španski. Portugalski je veoma težak, španski mnogo lakši, a u to vrijeme bile su i mnoge serije na španskom jeziku. Za samo nekoliko mjeseci ovladao sam osnovama španskog jezika, kojim i danas mogu da se sporazumijevam. Naime sa nekim igračima koji su dolazili u Borac sa tog govornog područja lako sam uspostavljao kontakt - istakao je Kajkut.

Bez menadžera

Interesantno je da Saša Kajkut tokom karijere nije imao menadžera

- Više puta u karijeri sam čekao da se pojavi klub, a da je neko vodio računa o tome sigurno bi bilo drugačije, vjerovatno i bolje. Ovako sam ja i dogovarao uslove i tražio angažman, a to zna bez menadžera biti stvarno teško - rekao je Kajkut.

Hapoel Ber Ševa

U jednom trenutku bio je aktuelan i odlazak u Izrael, u Hapoel Ber Ševu.

- Prije odlaska u Hong Kong bio sam u Izraelu. Dobio sam od Čelika dozvolu da mogu odsustvovati četiri dan. Odradio sam u Ber Ševi medicinske pretrage i trebao sam igrati neki njihov Superkup. Praktično sam bio registrovan, ali je utakmica zbog kiše prolongirana za 14 dana. Morao sam da se vratim u Zenicu, tako da nije bilo ništa od angažmana u Izraelu.

Radnik taličan

Saša Kajkut bio je posebno taličan za bijeljinski Radnik.

- Protiv njih postizao sam golove noseći dresove čak pet klubova. Tresao sam mrežu Radnika igrajući za Čelik, Krupu, Zrinjski, Željezničar i Borac. Očito da sam bio taličan za njih - izjavio je Kajkut.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.