Darko Maletić za "Glas Srpske": Borac i Velež zauvijek u srcu

BANjALUKA - Nekadašnji desnokrilni fudbaler Darko Maletić u razgovoru za "Glas Srpske" dotakao se brojnih tema i naglasio da će matični Borac i mostarski Velež biti dva kluba koja će zauvijek nositi u srcu.

Fakti

• Bio član šampionske generacije Borca
• Osvajao titule s Partizanom
• Gol protiv Albanije najljepši trenutak karijere

Igrao je u Sloveniji, Austriji, Rusiji, Rumuniji, Srbiji, Njemačkoj i Kazahstanu, nosio dres reprezentacije BiH i bio fudbaler koji je svagdje gdje je boravio ostavljao dubok trag. Po završetku karijere počeo se baviti trenerskim poslom, a danas je član stručnog štaba Veleža. Prošao je u fudbalskom smislu svašta, ali dvije stvari su duboko prirasle srcu.

- Borac je klub u kome sam ponikao i stekao afirmaciju, a u Veležu sam naišao na takvu ljubav i postao prvi fudbaler koji nije iz Mostara, a da je nosio kapitensku traku. To ostaje urezano u pamćenju za čitav život i nikada se ne zaboravlja - rekao je na početku razgovora ovaj 46-godišnjak. A još kao dječačić počeo je da sa ocem odlazi na Gradski stadion u Banjaluci i prati utakmice Borca.

- Sve je počelo kada je Borac osvojio Kup Jugoslavije i naredne sezone se plasirao u Prvu ligu Jugoslavije. Tada je vladala euforija u, stadion je gotovo stalno bio pun. Sjećam se utakmice protiv Proletera iz Zrenjanina. Uvijek sam išao na istok sa ocem, ali zbog predostrožnosti, velike gužve taj puta sam išao sa tetkom na zapad. Svaka od tih utakmica su bili poseban doživljaj - naglasio je Maletić.

Počeo sa devet godina

Počeo je da trenira fudbal sa devet godina.

- Prvi trener mi je bio Zoran Smileski. Jedva sam čekao kada će biti sljedeći trening. Sve je bilo super do 1992. godine, ali su tada nastali problemi. Treniralo se rijetko, neki od trenera su bili na ratištu. Uslovi su bili veoma loši, a nas je spasavala Liga mladih, koja se igrala negdje od 1992. do 1995. godine, Nije bilo seniorskih takmičenja, a mi smo igrali neku Regionalnu ligu Gradiška-Prijedor-Prnjavor. Ostali su mi u sjećanju omladinski turniri u Valjevu i Vukovaru, gdje sam išao da igram kao član selekcije Republike Srpske. Dok sam igrao u kadetskoj konkurenciji bilo je i odlazaka do Beograda, gdje smo igrali prijateljske utakmice. Teška vremena za odrastanje, a tek za sport - prisjetio se Maletić.

Prvu seniorsku utakmicu odigrao je na pripremama u Grčkoj.

- Bilo je to početkom 1997. godine na pripremama. Imao sam nešto više od 16 godina, a protivnik je bio slavni Olimpijakos. Nisam proveo puno vremena na terenu, ali to se ne zaboravlja. Zvaničan seniorski debi sam imao godinu dana kasnije, a ako me pamćenje ne vara protivnik je bila Sloga Trn - nastavio je Maletić.

Te prve godine seniorske karijere bile su veoma teške.

- Borac se poslije igranja u Srbiji vratio u Banjaluku i igrao Prvu ligu Republike Srpske. Ona je bila podijeljena na grupa zapad i istok, potom je postala zajednička, a putovanja su bila jako teška. Da bi došli recimo do Sokoca, Istočnog Sarajeva, Gacka, Trebinja moralo se putovati okolo. Sjećam se i prve premije. Naime, te 1999. godine sam služio vojsku, ali sam igrao utakmice. Tako smo u Brčkom pobijedili Jedinstvo sa 5:0, postigao sam prvi pogodak, a jedan od sponzora kluba bio je ugledni privrednik Slavko Roguljić, koji nam je podijelio premije od po 200 maraka. Bio je to veliki iznos. Znam da sam od tog novca nasuo pun rezervoar u golfa dvojku, koji sam tada vozio. Bilo je to nešto neobično, jer sam obično sipao 10 ili 20 maraka - rekao je kroz smijeh Maletić. U Prvoj ligi Republike Srpske igrao je tri sezone.

Šampionska titula 

- Ta posljednja bila je jedna od najboljih u karijeri i to mi je bila preporuka za odlazak u bečki Rapid. Posljednju godinu imali smo sjajnu ekipu. Ostaje žal što se tada nije igrala zajednička liga, jer bi sigurno bili u vrhu. Sa klupe nas je predvodio sjajni trener, na žalost pokojni Dragan Vukša, koji je sjajno posložio ekipu. Bilo je tu dosta fudbalera koji su napravili dobre karijere. Igrali smo odlično, za gol više, osvojili i prvu šampionsku titulu. Ostao mi je u sjećanju gradski derbi protiv BSK-a odigran pred nekih desetak hiljada ljudi - rekao je Maletić.

Uslijedio je za mnoge neočekivani prelazak u Rapid u ljeto 2001. godine.

- Dobre igre nisu ostale nezapažene i stigao je poziv iz Austrije. Otišao sam na probu i postigao gol na prijateljskoj utakmici. Odmah sam potpisao ugovor pomalo čudan (šest mjeseci plus dvije godine). Krenuo sa odlično i odmah protiv Šturma iz Graca sam proglašen za igrača utakmice. Tada sam dobio poziv za mladu reprezentaciju. Na pripremama sam se povrijedio, uslijedila su dva mjeseca pauze. Vratio sam se slabiji, u međuvremenu se promijenio trener i došao je Lotar Mateus. Poslije šest mjeseci nije iskorišćena klauzula o produženju ugovora i otišao sam u Sloveniju - istakao je Maletić.

Međutim ostalo je upamćeno da je poslije samo tri mjeseca igranja po terenima Republike Srpske zaigrao na Parku prinčeva.

- Pomalo nevjerovatno zvuči da sam poslije putešestvija po Srpskoj igrajući protiv Glasinca u Sokocu, Mladosti u Gacku... zaigrao u Kupu UEFA, protiv Kosmosa iz San Marina, beogradskog Partizana, a onda kruna protiv PSŽ-a. To je nešto o čemu nisam mogao ni da sanjam i sigurno je da mi je taj 18. oktobar 2001. ostao u sjećanju. Pariz, Park prinčeva, PSŽ u čijim redovima su tada bili Ronaldinjo, sadašnji trener Arsenala Mikel Arteta, Nikolas Anjelka, Gabrijel Hajnce, sadašnji selektor SAD Maurisio Poketino.... Iako smo izgubili sa 0:4 to je za mene ostalo neprocjenjivo iskustvo - nastavio je Maletić.

Po isteku šest mjeseci u Rapidu uslijedila je ponuda iz Slovenije, odnosno iz celjskog Publikuma (danas Celje).

- Sigurno korak unazad. Tako je u životu, ali i u fudbalu. Sve je išlo ka tome da ću poslije godinu dana napraviti znatno veći transfer, ali se na kraju sve izjalovilo. Došao sam u Celje, u mali klub u odnosu na Rapid. Bio je to za mene veliki šok i dugo mi je trebalo da se priviknem. Tek drugu godinu ugovora u Publikumu sam odigrao dobro. Igrali smo finale Kupa, borili se za titulu sa Mariborom do posljednjeg kola i te dobre partije su mi otvorile vrata novog transfera - naglasio je Maletić.

Prelazak u Zenit

Početkom 2004. godine tada već 23-godišnji fudbaler dobio je sjajnu priliku.

- Bile su to godine kada je ruski fudbal bio u velikoj ekspanziji, tako da je prelazak u Zenit iz Sankt Peterburga bio pun pogodak. Skauti su me zabilježili šest mjeseci ranije tokom finala Kupa Slovenije protiv Olimpije, ali sam ostao da igramo Evropu. Izbacili smo Belasicu iz Sjeverne Makedonije, a onda smo eliminisani od Makabi Haife. Došla je zima i otišao sam u Rusiju, Možda sam pogriješio, jer nisam razmišljao koliko je jaka konkurencija. Tada su u klubu bili dvojica strašnih Rusa Andrej Aršavin, Aleksandr Keržakov, možda i njihovi najbolji igrači u 21. vijeku, bio je tu Slovak Martin Škrtel, koji je kasnije godinama igrao u Liverpulu... Prvih godinu dana nisam puno igrao i tražio sam pozajmicu. Otišao sam u Šinjik iz Jaroslavlja i tamo sam igrao godinu dana. Vratio sam se u Zenit, ali je bilo jasno da se ne mogu izboriti za minutažu - nastavio je Maletić. Uslijedio je prekid saradnje sa Rusima i neočekivan odlazak u Rumuniju, odnosno u Vaslui.

- U tom klubu sam bio samo tri mjeseca, koja sam odmah poželio da zaboravim. Došao sam u totalno neorganizovan klub, koji je tek ušao iz Druge lige. Ispalo je da su tražili desnog beka, a ne desno krilo. Sve u svemu period kojeg se ne sjećam po dobru - istakao je Maletić.

Titule u Partizanu

Stigao je poziv iz beogradskog Partizana u kojem je proveo naredne dvije i po godine, koje su bili najplodonosnije u njegovoj karijeri.

- Mogu slobodno da kažem dvije i po sjajne godine. Prva možda i ne toliko dobra, jer je klub bio u tranziciji, ali dolaskom Miroslava Đukića sve su se stvari posložile. Odlično smo startovali, uslijedio je evropski dvomeč sa Zrinjskim u kojem smo slavili sa 11:1 (6:1 u Mostaru, 5:0 u Beogradu), ali i naša diskvalifikacija s međunarodne scene zbog nereda navijača na stadionu "Pod Bijelim brijegom". Poslije toga Đukić je otišao, a došao je Slaviša Jokanović, koji je poslije dužeg vremena vratio titulu. Sve u svemu veoma lijep period u kojem sam se uvjerio koliko je Partizan veliki klub, pravi fudbalski gigant. To što sam bio dio tog kluba za mene je bila velika satisfakcija i čast mi je što sam nosio "crno-bijeli" dres - izjavio je Maletić.

Osvrnuo se još jednom na diskvalifikaciju Partizana poslije nereda u Mostaru.

- Svima nam je to jako teško palo, jer smo imali sjajnu ekipu u kojoj su bili Stevan Jovetić, Antonio Rukavina, Žuka, Moreira, Zoran Bambi Tošić, Ivan Obradović, Lamin Dijara, golman Darko Božović. Za tu utakmicu u Mostaru vezana je i jedna anegdota. Naime vlasnik Vasluija je bio bivši fudbalski sudija, koji je u međuvremenu prešao u delegate. I baš on je bio delegat u Mostaru. Pošto sam ga znao ljudi iz Partizana su mi rekli da pokušam da utičem na njega. Prišao sam mu, popričali smo, ali nije uspjelo. Na žalost ostali smo bez Evrope, ali ostalo je upamćeno da sam u oba meča postigao po gol - prisjetio se Maletić.

Dobre igre u Partizanu donijele su angažman u njemački TUS Koblenc.

- Oni su tada igrali drugu ligu, popularnu "cvajtu", ali to je bilo sjajno iskustvo. Fantastični uslovi, prepuni stadioni su nešto što se ne zaboravlja. Nažalost u drugoj sezoni ugovora ispali smo u Treću ligu, a to je značilo i automatski prekid saradnje, jer su trećeligaški klubovi imali amaterski status - rekao je Maletić.

Poslije punih devet godina vratio se u Banjaluku i prihvatio poziv Borca u kojem su tada stvarali šampionsku ekipu.

- Borac se tada pojavio kao kandidat za titulu, a iskren da budem poželio sam se kuće, roditelja, prijatelja. Bio je to i moj prvi susret sa zajedničkom ligom, odnosno Premijer ligom u kojoj su igrali i klubovi iz Republike Srpske i FBiH. Vratio sam se na mjesto gdje je sve počelo, ali je odmah po dolasku bilo jasno da se mnogo toga promijenilo u tih devet godina. Imali smo odličnu ekipu, a titulu smo ovjerili golom Milana Stupara na "Grbavici", koji nam je donio pobjedu i nedostižnu prednost nad Željezničarom, a Sarajlije su nam bile jedini konkurent u borbi za titulu. Svi smo bili presrećni, a posebno pamtim doček navijača. To je meni koji sam dijete Borca stvarno puno značilo. Tako sam poslije deset godina i titule prvaka Republike Srpske 2001, osvojio sam Borcem i titulu prvaka BiH 2011. godine - sa smiješkom se prisjetio Maletić.

Poslije godinu dana provedenih u Borcu odlučio je da još jednom okuša sreću u inostranstvu i to u dalekom Kazahstanu, gdje je igrao godinu dana za Aktobe i šest mjeseci za Irtiš.

- Tada sam bio član reprezentacije i dobio sam poziv iz Kazahstana, koji se nije mogao odbiti. Želio sam da riješim još neka životna pitanja i odmah da kažem da se nisam pokajao. Mnogo mi je pomoglo poznavanje ruskog jezika i veoma brzo sam se uklopio. Stadioni su bili puni, igrao sam za veliki klub, uslovi fantastični. Sve u svemu prelijepo iskustvo – nastavio je Maletić. Uslijedio je treći dolazak u Borac, a onda poslije samo šest mjeseci pomalo neočekivan odlazak u mostarski Velež.

Kapiten u Veležu

- U međuvremenu sam postao otac i plan je bio da više ne idem iz Borca. Međutim, situacija u klubu bila je loša. Tabelarno je izborena Evropa, ali nije dobijena licenca. Tada sam već razmišljao da završim karijeru i odlučio sa da odem iz kluba. Stigao je poziv iz Mostara, odakle su me zvali i ranije. Poslije razgovora sa suprugom smo odlučili da prihvatim i tamo sam ostao naredne dvije i po godine. Poslije Banjaluke Mostar je grad koji mi je najviše dao i pokazao toliko ljubavi da to nikada neću zaboraviti. Velež je fudbalski velikan, a imao sam čast da budem prvi kapiten ovog kluba, koji nije Mostarac. Velika je to stvar. Možda tada igrajući za Velež nisam pružao partije kao nekoliko godina ranije, ali sam u svaku utakmicu ulazio maksimalno motivisan da opravdam ukazano povjerenje. To su ljudi prepoznali i zato sam se toliko zbližio sa Veležom, ljudima u njemu, navijačima... Poslije te dvije i po godine vratio sam se u Borac početkom 2016. godine. Igrao sam standardno u tom drugom dijelu sezone, ali na žalost poslije remija protiv Viteza u posljednjem kolu ispali smo iz elite i morali smo se vratiti u Prvu ligu Republike Srpske. Bio sam još šest mjeseci u klubu, ali zbog povrede nisam igrao i onda sam odlučio da je to kraj - naglasio je Maletić.

Banjalučanin sa ponosom ističe da je imao i 18 nastupa za reprezentaciju BiH, a među rivalima su bili Francuska, Portugalija i Brazil.

- To je kruna karijere. Možda sam bio dio i najbolje generacije u istoriji reprezentacije. Učestvovao sam u odrastanju nekih klinaca. Tu prvenstveno mislim na Edina Džeku i Miralema Pjanića. Džeko je debitovao dva i po mjeseca poslije mene, praktično kada i ja, Pjanić se pojavio nešto kasnije. Zvjezdan Misimović je već igrao za reprezentaciju, kao i Vedad Ibišević. Možda i najveći igrači u istoriji fudbala BiH i ponosan sam što sam sa njima dijelio svlačionicu. Neke od najljepših uspomena u karijeri vezani su mečeve protiv Francuske, Portugalije, Brazila i duele protiv Karima Benzeme, Kristijana Ronalda, Neimara. Moja oproštajna utakmica bila je baš protiv Brazila u kojem su tada pored Neimara igrali Ronaldinjo, Marselo, David Luiz... - nastavio je Maletić.

Već pri kraju fudbalske karijere počeo je trenerski da se usavršava i danas ima profi A licencu.

- Ogromna je razlika između fudbalera i trenera. Kada si igrač razmišljaš samo o sebi, kako ćeš da budeš što bolji, a kada si trener brineš o 20,25 fudbalera koje treba uklopiti u cjelinu. Moj trenerski put je išao iz Karanovca, koji je tada bio Druga liga Srpske, potom sam bio pomoćnik u Borcu, kada je trener bio Branislav Krunić. Trenirao sam Laktaše, Ljubić, Slobodu iz Mrkonjić Grada, banjalučki Željezničar, gradišku Kozaru. Bio pomoćni trener Veleža, vodio jednu utakmicu prvi tim u kome sam zabilježio pobjedu, sada sam u stručnom štabu Mostaraca. Želim da napredujem i vjerujem da će tako i biti - rekao je Maletić.

Priznaje da kao fudbaler nije ostvario sve želje.

- Uvijek se po okončanju karijere razmišlja da li je i šta je moglo bolje. Dvije neostvarene želje ostale su neodlazak na Evropsko prvenstvo, kada nas je u meču protiv Francuske dijelilo desetak minuta i čuveni penal koji je skrivio Emir Spahić, te poraz od Portugalije u baražu. Druga je što u Zenitu nisam ostavio dublji trag, jer sam odigrao samo pet, šest utakmica. Međutim, činjenica da sam bio dio tog velikana čini me izuzetno ponosnim - istakao je Maletić.

Bilo je mnogo lijepih trenutaka u karijeri, ali jedan se po njemu izdvaja.

- Igranje za Partizan, meč protiv Francuske, baraž protiv Portugalije, dueli protiv Neimara, titule sa Partizanom i Borcem, dva gola u dva meča protiv Zrinjskog u Evropi... sve su to trenuci koji su mi puno značili, a znače mi i danas. Međutim, pogodak za reprezentaciju u duelu protiv Albanije je za mene najljepši trenutak u karijeri - dodao je na kraju Maletić.

Nasljednik

Darko Maletić nije opterećen da neko od njegovih nasljednika (ima kćerku i sina) bude sportista.

- Sin mi ima 11 godina i trenira fudbal, ali nisam opterećen time da mora postati profesionalni fudbaler. Trudim se da mu podijelim savjet kad god mogu, idemo često na utakmice reprezentacije, Partizana, ali bili smo i u Beču kada je Borac igrao protiv Rapida. Najvažnije mi je da mi djeca budu zdravi i pošteni ljudi, a ostalo će doći samo po sebi - istakao je Maletić.

Jovetić

Dok je igrao za Partizan, družio se Stevanom Jovetićem.

- Kada sam došao u Beograd Jovetić je prebačen iz omladinaca Partizana u prvi tim i počeli smo da se družimo, a razlog je bio što je on bio jako dobar sa na žalost pokojnim Banjalučaninom Srđanom Kačarom. Kada se desila njegova pogibija bili smo na pripremama u Dubaiju, a kasnije me Jovetić zamolio da zajedno sa njim i njegovim ocem posjetimo grob Kačara, koji je sahranjen na groblju "Sveti Pantelija" u Banjaluci. Jovetić mi je bio gost i na svadbi 2010. godine, kada je već bio igrač Fjorentine. Iako su bili na turneji po Kanadi odmah po povratku je došao u Banjaluku. Kada se pojavio sa svojom prepoznatljivom frizurom svi moji gosti su htjeli da se slikaju sa njim, pa čak su u salu dolazila i djeca sa obližnjeg igrališta. I dan danas smo u kontaktu, povremeno se i vidimo, sve u svemu jedno prelijepo druženje - istakao je Maletić.

Najbolji drugovi

Igrajući u brojnim klubovima stekao je brojna drugarstva.

- U kontaktu sam sam sa brojnim igračima Partizana prije svih Antonijom Rukavinom, Ivanom Obradovićem, Goranom Trobokom. Često igramo veteranske utakmice. Naravno tu su i brojni drugari iz Borca. U kontaktu sam sa bivšim saigračima iz reprezentacije Edinom Džekom, Miralemom Pjanićem, a Vedad Ibišević mi je nedavno čestitao kada sam vodeći Velež sa klupe savladao Sarajevo. Ipak, izdvojio bih trojicu najboljih drugova. To su Dragan Čadikovski sa kojim sam igrao u čak četiri kluba: Celju, Zenitu, Partizanu i Veležu, bivši reprezentativac Slovenije, a sada pomoćnik selektora ove zemlje Boštjana Cesara, Aleksandar Radosavljević i Vladan Grujić sa kojim sam fudbalski odrastao u Borcu, a postali smo i kumovi - naglasio je Maletić.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.