Znate li priču o jedinom Hrvatu koji je u 21. vijeku stradao u obračunu sa Pavelićem?

Jerolim Čirjak bio je Hrvat. Poginuo je u periodu kad su puške već utihnule, šest godina nakon „Oluje“. Vjerovatno zbog toga što su se tada i njegovi sunarodnici, ali i ljudi iz kolona tokom egzodusa iz RSK, već okretali drugim preokupacijama, za Čirjakovu smrt je saznala nevelika populacija. Hrvatski mediji su ovu tragediju uglavnom tretirali kao priču iz domena crne hronike, iako je bila daleko iznad toga. Odnos srpskih novina i televizija bio je jednako deprimirajući, pošto nema tragova da su Jerolima Čirjaka ikada pomenule ijednom riječju.

Tri hica

Čirjak nije poginuo braneći ljude drugih nacionalnosti, već zato što je je smatrao nenormalnim da se slika Ante Pavelića nalazi na javnom mjestu u njegovom gradu, Biogradu na moru, inače lokaciji u zadarskoj regiji, odavno poznatoj po naglašenom i često ne baš umilnom nacionalnom naboju. Prema zapisima iz tog vremena, Jerolim je sa prijateljima, tokom izlazaka, povremeno svraćao i u lokal simptomatičnog imena, „NDH lađa“. Svjedoci su kasnije potvrđivali da je ovo društvo ulazilo u rasprave sa Srećkom Čulinom, vlasnikom kafane, zbog toga što je na zidu držao veliku fotografiju poglavnika NDH. Na njihovo insistiranje da skine sliku, Čulina je oštro uzvraćao da to ne dolazi u obzir, piše MojaHercegovina.

Čitava situacija je eskalirala fatalnog 16. avgusta 2001. godine, kada je Čulina shvatio da je osvanuo dan bez krvnikove slike na uobičajenom mjestu. U 8.30 časova, tog jutra, odmah je povezao nestanak uramljene fotografije sa Čirjakovim prisustvom u lokalu. Izvadio je pištolj i već prvim metkom teško ranio mladog Jerolima. Zatim je u njega ispalio još dva hica, na terasi kafića, već uveliko ispunjenog gostima. Utvrđeno je da je drugi metak bio smrtonosan.

Kasnije interpretacije ovog događaja su donekle kontradiktorne. U prvim tvrdnjama, pominjalo se da je Čirjak uklonio sliku neposredno pred Čulinom. Međutim, na samom suđenju, prihvaćena je faktografija prema kojoj je Čirjak to učinio ranije, a Čulina mu je, čim ga je vidio, prigovorio da je „ukrao“ sliku. Bez obzira na ove nijanse, ubistvo pred velikim brojem svjedoka bilo je nemoguće prikriti, a postoji opšta saglasnost da je povod za pucnjeve bio upravo – Pavelić sa zida.

Bez kajanja

Naravno, kao i u svim zločinima u regionu, sa političkim konotacijama, nema sumnje da bi i hipotetički današnji pokušaj rekonstrukcije ovog ubistva za posljedicu imao različita tumačenja. Uopšte nije isključeno da bi dio „upućenih“ čitavu motivaciju za uklanjanje slike pripisao mladalačkoj obijesti, bez ideološke pozadine, te pukoj potrebi da se provocira iritantni starac, pri čemu je slučajno odabran povod na koji je bio najosjetljiviji.

Moguće je da bi, kroz „domoljubnu“ prizmu, u Čirjakovom odnosu prema Paveliću bilo pronađeno nezadovoljstvo, ali ne zbog toga što je bio zlikovac, već zato što je na početku Drugog svjetskog rata „Dalmaciju predao Italijanima“. Ovakva vizura je, inače, jedan od bizarnih načina desnih krugova u Hrvatskoj za kakvu-takvu distancu od NDH u savremenim raspravama o toj genocidnoj tvorevini.

Ipak, ostaje činjenica da je Čirjak uklonio krvnikovu sliku, a prethodne svađe Jerolima i društva sa Čulinom potvrđuju da nije bila riječ o običnom hiru, te da je, po svemu sudeći, mladić bio svjestan zločinačkih dimenzija koje je personifikovao Pavelić. A one su, treba li podsjećati, u strašnoj prvoj polovini četrdesetih godina, u NDH gotovo u potpunosti bile usmjerene protiv Srba.

Ipak, ništa od toga nije bilo razmatrano na suđenju Srećku Čulini. Čak se i porodica Jerolima Čirjaka, u mučnim medijskim izvještajima, pominjala isključivo u kontekstu odštetnih finansijskih zahtjeva od ubice. Majka i otac su, zabilježeno je, tražili 100.000 kuna, a brat i sestre po 50.000.

Sam Čulina na suđenju nije pokazivao ni trunku kajanja. Njegova odbrana pokušala je da ga izvuče pozivajući se na „neubrojivost“. Advokat je pokušavao da čitavu situaciju svede na lični nivo, uz tvrdnju da se Čirjak neposredno prije pucnjave „jako uvredljivo izrazio o Čulininoj supruzi i kćerima“. Ipak, ubica pred sudom nije baš pratio ovakva nastojanja, pošto je svoju tadašnju ženu i sam opisivao nimalo biranim riječima, pripisujući joj i bračno nevjerstvo i učešće u navodnoj „zavjeri“ protiv njega.

Čulina se na ročištima pojavljivao u potpuno divljačkim izdanjima. Dizao bi ruku u znak nacističkog pozdrava, prisutne novinarke nazivao „kurvetinama“, a prijetio je i novim ubistvima raznim osobama u sudnici, od navodnog ženinog ljubavnika do tužioca. Sve je začinio paranoičnom rečenicom: „Mene sude partizanski sinovi u ime avnojske Jugoslavije“. Ubijenog Čirjaka je nazvao „nesretno plaćenim provokatorom“.

Principov zemljak

U završnoj riječi na suđenju, Čulina je korijene vlastite ksenofobije i identifikacije sa ustaštvom pronašao u sudbini roditelja, iako ona nije bila naročito dramatična, u koordinatama opšteg horora tog vremena. Naime, on je rođen 1938. godine – bio je stariji od Čirjaka tačno četiri decenije – i to u selu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Iako je NDH ostala zapamćena prvenstveno po stradanju Srba, Čulina je ukazao na činjenicu da su njegovi roditelji Ante i Ana, zajedno sa njim, kao tek prohodalim djetetom, već 1941. morali da bježe pred „četničko-partizanskim hordama“ u sigurnije dijelove Hrvatske. Pri tome, poseban kuriozitet je da je Obljaj – rodno mjesto Gavrila Principa.

U svakom slučaju, Čulina je tadašnju „nižu školu“ poslije Drugug svjetskog rata završio u Prijedoru, gdje je živio kod strica. Do punoljetstva, izrastao je u notornog šovinistu, pa je 1959. dok je služio JNA ubio jednog Crnogorca, takođe vojnika. Navodno ga je „gađao prljavim krpama“, na šta je Čulina reagovao tako što je bacio prema njemu bajonet i usmrtio ga. Za taj zločin je u Vrhovnom vojnom sudu u Beogradu osuđen na pet i po godina robije, koju je proveo na tada još aktivnom Golom otoku. Kada je izašao iz zatvora, izvjesno vrijeme je radio i živio u Zagrebu. Ipak, uskoro se uputio prema Zapadu, pa je preko Italije i Njemačke, a zatim i Klivlenda u Ohaju, stigao do San Franciska u SAD. U ovom kalifornijskom gradu se dugoročno nastanio sa suprugom, kasnije omraženom, s kojom je stekao četiri kćerke i sina, dajući im – vrlo neobično za „domoljuba“ – klasična američka imena.

Tu se aktivirao u raznim organizacijama ustaške provenijencije. Kada su na prostoru bivše Jugoslavije počeli ratovi, ranih devedesetih, angažovao se u kupovini oružja za Tuđmanovu Hrvatsku, jer je, prema sopstvenim tvrdnjama, već bio prilično bogat i zarađivao je oko milion i po dolara godišnje. Nabavke velikih količina naoružanja, naravno, nisu bile legalne i privukle su pažnju američkih bezbjednosnih strukura, pa je od njih morao privremeno da se skloni i u Kanadu. Na kraju se vratio u Hrvatsku, doselivši se u Biograd na moru. Tamo je krajem devedesetih, na rivi, odnosno Šetalištu kneza Branimira, otvorio kafić i nazvao ga „NDH lađa“, kao i fast-food, tek nešto blažeg imena „Emigrant“.

Inače, naziv „NDH lađa“ je krajnje ironičan – naravno, sa zdravorazumskog stanovišta, a ne iz ugla Srećka Čuline – jer je Nezavisna Država Hrvatska, zbog ograničenja nametnutih od Italijana i Nijemaca, imala simboličan broj brodova i mornara, koji su, što je dodatno bizarno, uglavnom bili angažovani u Crnom moru, u borbama sa sovjetskom Crvenom armijom.

Napokon, poslovna epizoda Srećka Čuline u Biogradu na moru, u znaku šahovnice sa početnim bijelim poljem, prekinuta je ubistvom Jerolima Čirjaka. Suđenje je potrajalo do 12. decembra 2003. Prvobitno je osuđen na devet godina zatvora. Zatim je proces ponovljen i kazna mu je umanjena na sedam godina robije, jer mu je „težak živor“ uzet u obzir kao olakšavajuća okolnost!? Po izlasku na slobodu, preselio se u Pulu, gdje je preminuo 24. juna 2020. u 83. godini.

Zarđala tabla

Frapantno je da su i u godinama kada je Srećko Čulina privodio kraju svoju robiju zbog ubistva Jerolima Čirjaka, neupućeni turisti, koji bi prvi put došli u Biograd na moru i sjeli da popiju kafu u vizuelno prijatnom lokalu na dobroj poziciji na obali, i dalje mogli da vide prvobitni naziv kafića. Dakle, do prelaza između prve i druge decenije 21. vijeka, zakupci Čulininog objekta uveliko su smjenjivali. U posljednjoj godini zatvorskog staža zlikovca iz nedužnog Obljaja, lokal u Biogradu zvao se „Sport klub“, ali je iznad tadašnjeg naziva i dalje stajala grozna prvobitna, tada već zarđala metalna tabla sa firmom „NDH lađa“!? Znači, nakon nepune decenije, život u Biogradu na moru nastavio je da teče dalje, ali još se niko nije usuđivao da uklanjanjem zlokobne ploče poništi mračno sjećanje na starca koji je odavno bio iza rešetaka.

Do danas, i u Hrvatskoj su, bar u izvjesnoj mjeri, zaživjeli zakoni kojima se sankcionišu ili uklanjaju ustaški simboli, tako da nema više tragova „NDH lađe“ u Biogradu na moru. Ipak, Srećko Čulina se, u pojedinim mračnim umovima, još opire definitivnom odlasku u „ropotarnicu povijesti“, pa se povremeno u dijelu medija oglase njegovi istomišljenici, ne štedeći komplimente za jednu morbidnu biografiju.

Jerolima Čirjaka, nažalost, malo ko pamti, osim, vjerovatno, porodice i prijatelja iz mladosti. Postoji niz načina da se, makar i sa velikim zakašnjenjem, u srpskoj javnosti, ali i među Hrvatima – antifašistima, prema njemu pokaže pijetet. Ustanoviti i nazvati određeno priznanje za ljudska prava ili humanizam Jerolimovim imenom, bilo bi sasvim u redu. Prvi korak je, naravno, najteži, jer bi, za početak, ipak bilo neophodno da se ovog hrabrog mladića i njegove tragične žrtve, bilo ko, osim onih koji su ga lično poznavali – uopšte sjeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.