Tračak života u ruševinama Alepa

Za nju je to već poznata rutina - okretanje elipsa rotora, prasak eksplozije barel bombe i trk ka bolnici u koju sigurno stižu žrtve eksplozije. Većina velikih zgrada pored kojih prolazi uništene su u sličnim eksplozijama.

- Pakao nikada nije daleko - kaže Um (40) dok se odmara na kolicima ispred prostorije za traume. Ona je jedina žena na ovom spratu bolnice koja radi sa trojicom iscrpljenih muškaraca koji spasavaju i liječe žrtve rata u Alepu. Ona se izdvaja još po jednoj stvari, velikom pištolju kojeg veže za leđa dok šije ili previja pacijenta koristeći tehnike koje odražavaju njenu predratnu karijeru šivača svadbenih haljina.

- Dijeljenje pravde u ovom ratu je postala moja misija. Više ne mogu ništa da radim bez pištolja. Koristim oružje, a zatim dolazim ovamo da pomažem ranjenima - kaže Sirijka koja je u ratu izgubila sina i muža.

Ova kontradikcija više i nije toliko iznenađujuća u gradu gdje je smrt prisutna svaki dan. Njen sin Jusef je poginuo prije tri mjeseca dok je putovao minibusom u drugu bolnicu u Alepu. U tom napadu je nastradalo 35 ljudi i stvorena je još jedna velika rupa u urbanom pejzažu koja se teško raspoznaje među ruševinama visokim desetinama metara.

- To je bio moj najgori dan - kaže Abdu dok sjedi u tamnoj sobi svoje kuće smještena na kraju Starog Alepa. Njen preživjeli sin Abdula, koji sjedi pored nje, kaže da je sa bratom 17 godina dijelio krevet.

-  Sve smo radili zajedno, igrali se, sanjali, rasli. Njega sada nema. Šta mogu reći - kazao je mladić.

Početkom rata njen muž je nastradao od snajpera. Prije 18 mjeseci dok je pokušavala da izvuče ranjenog muškarca iz "ničije zemlje" zamalo je i sama nastradala. Snajperski metak joj je prošao kroz usta i bedro.

- Bilo je to samo meso. Sada sve funkcioniše - priča Abdu. Konflikt u Siriji je počeo kao pobuna protiv vlade i demonstranti su zauzeli ulice grada 15. marta 2011. godine, inspirisani sličnim revoltima u Egiptu i Tunisu. Međutim, oštar odgovor vlade na demonstracije doveo je do militarizacije pobune i pretvaranja u brutalni konflikt.

Agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice UNHCR je navela da Sirija " predstavlja najveću humanitarnu krizu našeg doba sa više od četiri miliona ljudi koji su pobjegli u inostranstvo. Više od milion ljudi izbjeglo je u susjedni Liban dok su ostali otišli u Jordan i Tursku, čime je izvršen veliki pritisak na te zemlje.

Unutar Sirije više od sedam miliona ljudi je raseljeno i UN navodi da oko 60 odsto populacije sada živi u siromaštvu. Infrastruktura zemlje je desektovana i eksperti navode da je ekonomija unazađena za 30 godina.

U Alepu dnevno ima samo 90 minuta struje i uslovi života su zabrinjavajući. Na ulicama Alepa često se mogu vidjeti civili kako izvlače preživjele ispod ruina zgrada.

Neki prilazi ulicama su zatvoreni preprekama kao što je slučaj sa ulicom gdje su uspravno postavljena tri autobusa da bi se zaštitili od snajperske vatre. Autobusi su okrenuti u vazduh da bi napravili željezni zid nasred ulice, a oko njih se igraju djeca. Grad je razoren u građanskom ratu, a snage odane sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu kontrolišu sjever dok su pobunjenici okupirali jug. Pregovori su trenutno utihnuli, a svaki prethodni vodili su ničemu.

Procjenjuje se da je do sada u Alepu poginula 31.000 ljudi mada bi ovaj broj mogao biti i veći. Svako ko živi u ovom sirijskom gradu ima svoju sopstvenu depresivnu priču i priču o gubicima koje su doživjeli. Većina njih, kao i Um Abdu, pronašli su način kako živjeti među ruševinama gdje ne postoji život već puko preživljavanje.

+++++++++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.