Kupanje u ovom jezeru bi vas ubilo za samo jedan sat
Jezero Karačaj izgleda kao vrlo prijatno mjesto na kojem biste se mogli odmoriti i ne trošiti previše novca. Ipak, postoji samo jedan problem – ne biste se vratili živi.
Naime, nakon samo sat vremena provedenih ovde nivo radijacije u vašem tijelu iznosio bi 600 rendgena, što predstavlja smrtonosnu dozu. Jezero se nalazi u ruskoj oblasti Čeljabinska, nedaleko od granice sa Kazahstanom u sklopu fabrike za reprocesiranje nuklearnog otpada Majak.
Fabrika je izgrađena četrdesetih godina prošlog vijeka nakon što su Sovjeti proizvodnju oružja preselili na istok kako bi izbjegli nacističku invaziju. Majak je bila jedna od najznačajnijih fabrika nuklearnog oružja u koju stranici nisu smjeli da uđu punih 45 godina. Tek nakon što je Boris Jeljcin potpisao uredbu iz 1992. zapadnjaci su dobili pristup fabrici i jezeru i proglasili ga najzagađenijim mjestom na Zemlji.
Tokom decenija izolacije, inženjeri su u jezero ispuštali nuklearni otpad koji je bio koktel radioaktivnih elemenata, uključujući dugotrajne fisijske proizvode kao što su stroncijum-90 i cezijum-137. Dok se nije saznalo šta rade, u regionu je zabilježeno povećanje od 21 odsto dijagnoza kancera, 25 odsto više urođenih mana i 41 odsto više obolelih od leukemije. U trci sa Zapadom, kada je riječ o naoružanju, inženjeri u Majaku nisu brinuli o sigurnosti, pa se pedesetih i šezdesetih dogodilo nekoliko nesreća u nuklearnom pogonu.
Takođe, obližnja rijekla Teča iz koje je nekoliko sela crpjelo pitku vodu bila je toliko kontaminirana da je čak 65 odsto stanovnika osjećalo posljedice zračenja, a ljekari su u svojim dijagnozama navodili da su u pitanju pacijenti sa „posebnom bolešću“. Njihovi kartoni bili su tajna sve do devedesetih godina.
Sredinom pedesetih godina inženjeri su odlučili da nuklearni otpad skladište u burad, a septembru 1957. godine 70 tona radioaktivnog otpada je eksplodiralo. Površinu od 23.309 kvadratnih kilometara prekrili su izotopi cezijuma i stroncijuma, ugrozivši živote 270.000 stanovnika SSSR-a.
Kako ne bi privukli pažnju inostranih medija, vlasti su odlučile da otpad ubuduće odlažu na više lokacija. Deset godina kasnije područje je pogodila suša i jezero Karačaj je počelo da se suši otkrivajući radioaktivni otpad. Vjetar je raznosio čestice, što je broj izloženih ljudi povećalo na pola miliona.
Između 1978. i 1986. godine jezero je ispunjeno sa skoro 10.000 šupljih betonskih blokova kako bi se sprečilo pomjeranje sedimenata. Većina stanovništva je u međuvremenu evakuisana sa šireg područja, ali bilo je onih koji nisu otišli pa danas piju zagađenu vodi i otrovan vazduh. Jezeru se ne približavaju, ali uprkos tome stopa smrtnosti je jako visoka.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
