Strahovlada Viktora Gutića

Marijana Todorović-Bilić,
Strahovlada Viktora Gutića

Nezavisna Država Hrvatska obuhvatala je teritoriju od 110.000 km², a BiH u njoj 51.000 km². Banjaluka se nalazila u centru NDH, što je, u prvim mjesecima okupacije, kod stanovništva potkrepljivalo teoriju o njoj kao novom državnom centru. Od 15. aprila 1941. do 22. aprila 1945. godine Banjaluka je bila u rukama okupatora.

Poslije okupacije, Bosanskoj Krajini je ime promijenjeno u Hrvatska Krajina. U Banjaluku su prvi odredi hrvatske vojske ušli 21. aprila 1941. Kao centar Hrvatske Krajine, Banjaluka je bila veoma važna za okupatora i NDH, ali i zbog svog geopolitičkog položaja, velikih prirodnih bogatstava, razvijenog stočarstva i blizine rudnika Ljubija, a posebno zbog dobrih saobraćajnih veza sa Zagrebom, Jadranskim morem i ostatkom BiH. Od značaja je bila i činjenica da je u okolini Banjaluke živjelo oko 7.000 kolonizovanih Nijemaca.

Grad je bio jedna od baza za kroatizaciju stanovništva. Ustaški režim u Banjaluci uživao je podršku nekih pripadnika Hrvatske seljačke stranke, frankovaca, katoličkog sveštenstva i ratnih profitera.

Ustaška organizacija je predstavljala i organe državnog aparata, jer su se njihove funkcije prožimale. Primjer tog objedinjavanja funkcija vidi se u osnivanju velikih župa i ustaških štabova. Velike župe su u NDH trebalo da vrate tradiciju srednjovjekovnih župa i učvrste ideju o jedinstvenom hrvatskom istorijskom i nacionalnom prostoru. One su bile državne upravne oblasti na određenom području, na čijem čelu je stajao veliki župan.

Banjaluka je bila sjedište Velike župe Sana i Luka, u čijem su sastavu bili kotari Banjaluka, Ključ, Sanski Most, Kotorišće (Kotor Varoš), Prijedor i kotarska ispostava Kozarac. Ustaški stožer za Bosansku Hrvatsku, kao regionalni političko-upravni organ, i Povjereništvo za bivšu Vrbasku banovinu osnovani su 16. ili 17. aprila 1941. godine, poslije dolaska ustaškog stožernika Viktora Gutića u Banjaluku.

Viktor Gutić je bio rođeni Banjalučanin, doktor prava, koji je imao advokatsku kancelariju u Banjaluci. U mladosti je podržavao hrvatski nacionalizam i federalizam, a poslije zavođenja Šestojanuarske diktature postao je pristalica Ante Pavelića, zbog čega je do 1938. godine robijao u Sremskoj Mitrovici. Poslije izdržavanja zatvorske kazne vraća se u Vrbasku banovinu i tu osniva prve ustaške organizacije i radi na organizaciji ustaške vlasti.

Po uspostavljanju NDH Srbi i Jevreji su stavljeni van zakona. Stožernik Gutić je imao široka ovlašćenja u Banjaluci, Bosanskoj Krajini i velikom dijelu srednje Bosne. Sebe je okružio ljudima od povjerenja, koje je sam imenovao. Kroz različite oblike nasilja, pri čemu je njegova svita imala neograničena ovlašćenja, Viktor Gutić je izgradio i učvrstio ustašku vlast u Banjaluci.

Prema zakonskoj odredbi o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda, Jevreji ni na koji način nisu smjeli uticati na izgradnju i razvoj kulture u NDH, pa im je bilo zabranjeno učešće u organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, sportskog, kulturnog i umjetničkog karaktera. Propagandno djelovanje Viktora Gutića bilo je usmjereno na širenje ustaškog pokreta u Bosanskoj Krajini i njegovo učvršćivanje, te na pridobijanje muslimanskog stanovništva, koje je favorizovano u novoj državi. On se služio raznim mjerama i novouspostavljenim zakonima da učvrsti ustašku vlast i progoni one koji mu nisu odgovarali u novom sistemu vlasti. Srbima i Jevrejima je oduzimana imovina, zabranjena je ćirilica, Srbi i Jevreji su morali predati svoje radio aparate, dvoglede, fotoaparate, kamere i kino-projektore, u javnom prevozu su bili diskriminisani, bilo im je zabranjeno kupanje na javnim mjestima i u banjama, naređen je obavezan rad za "opšte dobro", bez naknade, i prisilan rad. Ubijani su istaknuti građani, Srbi i Jevreji, vršeno je masovno iseljavanje srpskog stanovništva i pokatoličavanje Srba. U svojim govorima i izjavama Gutić je koristio svaku priliku da vrijeđa i ponižava Srbe i Jevreje, najavljujući masovne pokolje. Oni su ubrzo i uslijedili.

Gutić je polovinom maja 1941. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu govorio: "Svaki onaj Hrvat, koji se danas zauzimlje za naše dojučerašnje neprijatelje, ne samo da nije dobar Hrvat, nego je protivnik i ometač unaprijed smišljenoga, dobro proračunatog plana za čišćenje naše Hrvatske od neželjenih elemenata". Gutić je za list "Hrvatska Krajina" izjavio: "Sada imam da pristupim grandioznom djelu, čišćenju Hrvatske Bosanske Krajine od nepoželjnih elemenata, naročito Banje Luke, jer ona postaje glavni grad Nezavisne Države Hrvatske".

Svaki govor Viktora Gutića podstrekivao je na nasilje i raspaljivao ustaške horde, koje su sve smjelije ubijale i izvršavale njegove naredbe. Najbolji primjer za to je njegov govor u Sanskom Mostu maja 1941. godine: "Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža, naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića, pa i kod nas - uskoro - drumovi će poželjeti Srbalja, al' Srbalja više biti neće... Srbi neka se ne nadaju ničemu i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva". Takođe, istog mjeseca je govorio: "Oni nepoželjni elementi biće u najkraćem roku u našoj Krajini iskorijenjeni, tako da će im se zatrti svaki trag".

Juna 1941. Viktor Gutić je održao govor pred Banskim dvorom. Pored ostalog, tom prilikom je rekao: "Ova prkos zgrada i srpska bogomolja, kojoj ovdje nikad nije bilo mjesto, koja nam je godinama bola oči, garantujem Vam da više ni ona niti ma koja njihova vragomolja, ma gdje bila u hrvatskoj državi, neće postojati".

S ciljem podstrekivanja na nasilje prema Srbima i Jevrejima, Gutić je govorio: "Pucat će kičma. Poručite to našim neprijateljima... Nastat će čišćenje... Nema milosti... Poglavnik i hrvatski ministri jedva čekaju da dođu u očišćenu Banju Luku... Ja ću biti ovdje gvozdena metla... ".

Od kraja jula pa sve do septembra 1941. trajao je takozvani ilindanski pokolj Srba, u kojem je pobijeno nekoliko desetina hiljada ljudi širom Bosanske Krajine. Njegova podstrekivanja na zločine i čišćenje Krajine od Srba nastavljena su i nakon što je napustio Banjaluku. Tako je u februaru 1942. godine, iako nije imao neposrednu vlast na ovoj teritoriji, učestvovao u organizaciji masovnog pokolja nad srpskim stanovništvom 7. februara 1942. u naseljima Rakovac, Šargovac, Motike i Drakulić.

Ustaše su imale velike planove za Veliku župu Sana i Luka, a posebno za Banjaluku kao njen centar. Osim planova o preseljenju administrativnog centra NDH u Banjaluku, ustaška vlast je imala u planu i širenje banjalučke opštine. Odlukom stožernika i likvidatora bivše Vrbaske banovine Viktora Gutića, krajem juna 1941. je prošireno područje grada Banjaluke, kojoj su pripojena sela Budžak, Derviši i Petrićevac (u opštini Budžak), Česma i Katolički Rebrovac (u opštini Čelinac), Pavlovac (u opštini Saračica), te Priječani, Delibašino Selo i Mađir (u opštini Slatina).

Nijemci su upozoravali vlasti u Zagrebu na preveliku brutalnost Gutića u Krajini, pribojavajući se dizanja organizovanog ustanka. Stožernik Viktor Gutić je avgusta 1941. smijenjen sa dužnosti u Hrvatskoj Krajini i postavljen za velikog župana pri MUP-u u Zagrebu. Dnevne novine su veliki prostor posvetile njegovom odlasku, pratile njegova opraštanja po opštinama, podsjećajući svakodnevno na "njegove zasluge za stanovništvo Hrvatske Krajine". Poslije Gutićevog smjenjivanja, pitanje preusmjerenja državnog centra u Banjaluku prestalo je da bude aktuelno.

Preživio je slom NDH, prebjegao u Austriju, pa u Italiju, gdje biva prepoznat, uhapšen i izručen jugoslovenskim vlastima 1946. godine. Na suđenju priređenom u sali Sokolskog doma u Banjaluci izjavio je da nikad nije čitao "Hrvatsku Krajinu", inače zvanični organ Ustaškog stožera u Banjaluci, da nije izdavao naredbe za pokolje niti ih je podstrekivao, te da nije kontrolisao štampu i njeno pisanje. Zajedno sa banjalučkim župnikom Nikolom Bilogrivićem i Feliksom Neđeljskim, Gutić je osuđen na smrt i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947.

Marijana Todorović-Bilić, Autor je profesor istorije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana