Zapis iz Donjeg Vakufa: Srbi odlaze, Kinezi već otišli
Glas Srpske
Zapis iz Donjeg Vakufa: Srbi odlaze, Kinezi već otišli
NIJE bibliotekar Abdulah Rahmanović, u izbjeglištvu, bio poput mnogih drugih mu sunarodnika. Jer, pored povratka na djedovinu, Abdulah je u svojoj Slatini, kod Donjeg Vakufa, jedva čekao da podijeli i radost susreta sa Srbima, svojim predratnim komšijama i prijateljima.
Kada se vratio u zavičaj zatekao je porušenu kuću, ali ne i svoje komšije i prijatelje. Njih je, poput njega devedeset i druge, sa djedovine oduvao ratni vihor.
- Uvijek sam se borio da sačuvam univerzalne ljudske vrijednosti. Posebno one koje su neki, za vrijeme zla i rata, bacili pod noge. Sa Srbima sam rastao i odrastao. Takav sam dočekao i kraj rata. Takav ću biti uvijek. Po povratku u Donji Vakuf, Srbe nisam zatekao. To me posebno rastužilo. Ali, uradio sam za taj narod i njegovu istoriju nešto što sam smatrao normalnim za svakog ko se bori za ljudsko dostojanstvo - kaže Abdulah, za mnoge u Donjem Vakufu, samo - Paša.
A taj Paša, tokom jednog od susreta sa prijateljem Nasufom Fazlagićem, penzionisanim nastavnika istorije, doznao je da se u donjevakufskoj pravoslavnoj crkvi Svetog preobraženja nalazi dvadesetak slika najpoznatijeg žitelja ovog grada, čuvenog slikara Romana Petrovića.
- Odmah sam otišao do crkve i tamo, među mnoštvom razbacanih stvari, pronašao i 24 Petrovićeve slike, koje su se nekada nalazile u ikonostasu. Samo dvije su bile neoštećene, a ostale uništene sa po jednim rezom noža po sredini - priča Rahmanović.
Dvije slike Paša je predao Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, a ostale Slaviši Đuriću, pravoslavnom svešteniku u Bugojnu.
- Dolazio je neki naš čovjek iz Holandije i za svaku sliku nudio mi po 18 hiljada maraka. Naravno da nisam pristao. A i kako bih? Svoj obraz i ono za šta sam se zalagao čitav život, nisam mogao da prodam... Jer, kako bi danas mogao svojim predratnim prijateljima da pogledam u oči - ponosno kazuje Paša.
Komšija Maskalenko Džugašvili, pravoslavac, čiji su se preci, prije gotovo stotinak godina, iz Rusije doselili u Donji Vakuf, kaže kako je Paša imao problema zbog toga što je sačuvao slike iz pravoslavne bogomolje.
- Pašina je samo jedna od donjevakufskih povratničkih priča. A njih je bezbroj. Poput one da ovdje poslije rata nije rođeno ni jedno srpsko, a ni hrvatsko dijete..., da dunum zemlje u Donjem Vakufu košta stotinu maraka..., da su povratnici u ovu opštinu posjekli oko pet stotina gajeva, čime su Srbima nanijeli štetu od desetak miliona maraka - pojašnjava Džugašvili.
U opštini Donji Vakuf prije rata su živjela 9.364 Srbina. Danas ih je samo devedeset i devet (!). U Ruskoj pilani ih je petnaest, Borojama sedam, Pribraći šesnaest, Blagaju i Kutanji po deset, Kopčiću i Kamenjači po pet, dok u samom gradu žive trideset i tri Srbina.
- Srbi polako odlaze, a Donji Vakuf su nedavno napustili čak i Kinezi. Svima nam je dogorjelo do nokata. Svima nam je muka do oka - reče na kraju, ogorčeno, Maskalenko Džugašvili.
Slaviša SABLjIĆ
