Milan Blagojević: Pitanje od sudbinske važnosti za vladavinu prava i Srpsku

Srna
Milan Blagojević: Pitanje od sudbinske važnosti za vladavinu prava i Srpsku

BANjALUKA - Opšti izbori u BiH, koji će biti održani 2. oktobra, jedni su od najvažnijih do sada, ali će i poslije njih ostati strateški važno pitanje koje je iznova aktuelizovano nedavnom odlukom Ustavnog suda BiH koja se svodi na neustavno oduzimanje nepokretne imovine Republici Srpskoj kojoj ta imovina pripada Ustavom BiH, naglasio je profesor ustavnog prava Milan Blagojević.

Autorski tekst profesora Blagojevića  prenosimo u cijelosti:

Ako imamo u vidu značaj te odluke, koji se svodi na neustavno oduzimanje nepokretne imovine Republici Srpskoj, kojoj ta imovina pripada prema Ustavu BiH, suština strateškog pitanja na koje želim da ukažem svodi se na to kako pravno urediti organizaciju i rad Ustavnog suda BiH, kako bi se izbjeglo da taj sud stvara svoje norme i sudi prema njima, a ne prema onome šta piše u Ustavu BiH? Drugim riječima, kako se (iz)boriti protiv neprava koje nam malo-malo izlazi iz tog suda?

U vezi s tim vezi ukazujem na to da u Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba kojom bi ekspresis verbis (expresis verbis), a ni implicitno, bilo zabranjeno Parlamentarnoj skupštini BiH da donese zakon kojim se uređuju postupak pred tim sudom i način izbora sudija, niti je ijednom riječju u tom ustavu propisano da samo Ustavni sud BiH može da donosi propise i opšte akte koji se tiču njegove organizacije i rada.

U komparativnom ustavnom pravu ne nailazi se na nešto što su dale sebi sudije Ustavnog suda BiH na samovoljan način, napisavši, vjerovali ili ne, u Pravilima Ustavnog suda BiH da navodno samo on može da donosi propise koji se tiču njegovog rada i uloge, iako ga na tako nešto ne ovlašćuje Ustav BiH nijednom svojom odredbom. Jer, ova pitanja se na primjer u SAD, Argentini, Kanadi, SR Njemačkoj, Belgiji, Venecueli i drugim državama svijeta uređuju zakonom, a u Ruskoj Federaciji ustavnim zakonom. Spisku ovih država treba dodati i sve republike nastale na prostoru bivše SFRJ, jer su u svakoj od njih organizacija i rad tamošnjih ustavnih sudova uređeni posebnim zakonom, uz napomenu da je u Republici Hrvatskoj to učinjeno ustavnim zakonom.

To što je Ustavom BiH propisano da će Ustavni sud BiH većinom glasova svih članova usvojiti svoja pravila o radu, nije zabrana zakonodavcu (Parlamentarnoj skupštini BiH) da donese zakon o tom sudu. Da se htjela propisati ta zabrana zakonodavcu, onda bi u Ustavu BiH bilo propisano da samo Ustavni sud BiH ima pravo da svojim pravilima uređuje svoj rad. Međutim, Ustav BiH to nije propisao niti se takav zaključak može izvesti posrednim putem. Na to ukazuje i odredba Člana 6 Ustava BiH, prema kojoj se inostrane sudije u Ustavnom sudu BiH, bez promjene Ustava BiH, odatle mogu odstraniti zakonom usvojenim od Parlamentarne skupštine BiH.

Dakle, očigledno je da zakonom trebaju biti uređena pitanja organizacije i rada Ustavnog suda BiH te postupka pred njim i pravnog dejstva njegovih odluka. Važno pitanje u tom pogledu je ono koje se tiče glasanja i potrebne većine sudija da bi se odluka smatrala usvojenom. Jer, negativna iskustva iz rada Ustavnog suda BiH, kada se preglasavanjem donose odluke na štetu nadležnosti Republike Srpske koje su od vitalnog značaja za nju, dokazuju spremnost određenog kadra u tom sudu da u postupku apstraktne kontrole ustavnosti zloupotrijebe taj sud radi ostvarenja političkih ciljeva određenih snaga.

Kada se ta iskustva imaju u vidu, s oprezom treba gledati na učenja kakva se zatiču u nauci ustavnog prava, s obzirom na to da ih demantuje praksa poput one u Ustavnom sudu BiH. Naime, u ustavnopravnoj nauci se iznosi da je Hans Kelzen, tvorac ustavnog sudstva kao nezavisne državne funkcije, zagovarajući konsenzualnu, a ne većinsku demokratiju, smatrao da je postupak pred ustavnim sudom navodno adekvatan instrument u rukama manjine za odbranu od neustavnih povreda njenih prava. Ovo shvatanje nailazi, kada je riječ o ustavnom sudstvu, na nesavladive prepreke.

Naime, one neumoljivo dokazuju kako u pravu, a i u sociologiji i politikologiji, danas gotovo da ništa ne može da se kaže sa izvjesnošću kojoj ne bi mogla biti suprotstavljena valjana suprotna argumentacija i dokazi, koji nisu plod puke kontemplacije nego imaju empirijsku potvrdu. Hoću reći kako negativna iskustva u radu Ustavnog suda BiH jesu upravo ta empirijski potvrđena suprotna argumentacija i dokaz o tome da ustavno sudstvo nije, niti ga samo tako treba gledati, "adekvatan instrument u rukama manjine za prevenciju neustavnih povreda njenih sudski zaštićenih interesa", nego i instrument kojim manjina sudija ustavnog suda, manjina u odnosu na državu i društvo, može, i to zloupotrebom te funkcije, svoje ideje (i ideje snaga koje stoje u njihovoj pozadini) da nameće svima u datom društvu, odnosno državi, iako su suprotni važećem Ustavu BiH koji propisuje obavezu svih sudija da štite taj ustav.

Zato bi ovdje kod nas, u onome što se zove apstraktna kontrola ustavnosti (odlučivanje o ustavnosti zakona i drugih propisa), a naročito u pitanjima koja se tiču raspodjele ustavnih nadležnosti između entiteta i BiH te imovine koja prema slovu Ustava BiH pripada entitetima, trebalo zakonom propisati da se odluke u tim predmetima u Ustavnom sudu BiH donose jednoglasno od svih sudija, jer je, kako je pokazalo iskustvo, samo to određena garancija da neće doći do zloupotreba u ustavnom sudu.

Za one koji će se ovome nasmijati i ovu ideju smatrati ridikuloznom, reći ću da imaju u vidu presudu Vrhovnog suda SAD u predmetu Ramos v. Louisiana, od 20. aprila 2020. godine. Ta presuda Vrhovnog suda sadrži propis ustavnog ranga koji, u suštini, izražava istu misao, samo na terenu krivičnog prava, koju sam prethodno iznio u vezi sa neophodnošću donošenja jednoglasnih odluka u Ustavnom sudu BiH kada se radi o apstraktnoj kontroli ustavnosti, a naročito u pitanjima koja se tiču raspodjele ustavnih nadležnosti između entiteta i BiH. Takvo pravilo bi se odnosilo i na predmete nepokretne imovine (šume, poljoprivredno zemljište, građevinsko zemljište, rijeke, jezera) koja prema slovu Ustava BiH pripada entitetima.

Potonje ističem zato što Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne propisuje da BiH ima svoju imovinu, odnosno da su zemljište, šume, rijeke, jezera i druge nepokretnosti imovina BiH, a ne propisuje ni da Parlamentarna skupština BiH ima nadležnost da ova pitanja uređuje zakonom, niti se takav zaključak može izvesti posredno, sistematskim ili bilo kojim drugim tumačenjem.

Dakle, u predmetu Ramos v. Louisiana Vrhovni sud SAD je, tumačeći odredbu Amandmana šest na Ustav SAD kojom je propisano pravo lica optuženog za krivično djelo da u krivičnom postupku ima suđenje pred nepristrasnom porotom, odlučio da pojam "suđenje pred nepristrasnom porotom" znači da optuženo lice ne može biti proglašeno krivim niti osuđeno za krivično djelo bez jednoglasne odluke u tom pravcu od svih 12 članova sudske porote.

Ovo pravilo, da oni koji sude mogu optuženog oglasiti krivim i osuditi ga za krivično djelo samo ako su u tome jednoglasni, prihvaćeno je u SAD. Tamo se ono smatra racionalnim i jedinim sredstvom za obezbjeđenje nepristrasnog suđenja, ali i instrumentom kojim se obezbjeđuje izbjegavanje svih mogućih zloupotreba sudske vlasti.

Pored ovakvog rješenja, moguće je i rješenje na koje se nailazi u komparatvnom ustavnom pravu - u Ustavu Ujedinjene Republike Tanzanije. Ova država, kao i BiH, ima složeno državno uređenje. Čine je teritorija koja se nekada zvala Tanganjikom (na afričkom kontinentu) i ostrvo Zanzibar u Indijskom okeanu. Tanzanijski Ustavni sud ima posebnu nadležnost, propisanu Članom 126 Ustava Tanzanije, da odlučuje u sporovima vezanim za tumačenje i primjenu tanzanijskog Ustava, kao i njegovu primjenu u sporovima između savezne Vlade i Vlade Zanzibara. Taj sud čine sudije od kojih polovina dolazi sa ostrva Zanzibar, kao jedne od jedinica Tanzanije, dok preostala polovina sudija dolazi iz kontinentalnog dijela ove države.

Prema Članu 128 stav 3 Ustava Tanzanije o svakom pitanju zbog kojeg se zahtijeva odluka Ustavnog suda odlučuje se tako da za odluku suda mora glasati dvije trećine sudija izabranih na ostrvu Zanzibar te dvije trećine sudija izabranih iz kontinentalnog dijela Tanzanije. Suština ovakvog ustavnog rješenja, koje se kod nas može pretočiti u slovo zakona o Ustavnom sudu BiH, je u tome da se onemogući da sudije izabrane u jednoj federalnoj jedinici kršenjem saveznog ustava preglasavaju sudije iz druge federalne jedinice i time donose odluke koje su na njenu štetu.

S obzirom na brojna negativna iskustva u radu Ustavnog suda BiH, razlozi za neko od rješenja na koja je prethodno ukazano postoje, bolje reći akutni su i ovdje kod nas, u Ustavnom sudu BiH. O njima se mora povesti računa već prvog dana poslije oktobarskih izbora, jer je riječ o pitanju od sudbinske važnosti za istinsku vladavinu prava i Republiku Srpsku.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana