Bečke šetnje: Kaskaderi u radio-drami

Glas Srpske

(Specijalno za “Glas Srpske” iz Beča) Aleksandar MITROVIĆ

MOJE filmsko obrazovanje, i to ono osnovno, odvijalo se krajem sedamdesetih u banjolučkom bioskopu “Palas” - onom starom, nekadašnjem, iza hotela “Palas” - na projekcijama filmova američke B-produkcije - što je zajednički nazivnik za filmove koji su u sjeni velikih holivudskih projekata rađeni sa nevelikim budžetom, i skromnim intelektualnim ambicijama. U to, zlatno, doba B-produkcije, muškarci na filmskom platnu bili su - u skladu sa važećom jednodimenzionalnom karakterizacijom likova - neukrotivi, skloni alkoholu, lakim ženama, brzim kolima i upadanju u nevolje svake vrste. Milje u kom su se kretali junaci B-filmova bio je svijet avanturista, simpatičnih protuva i nesimpatičnih predstavnika zakona. Etički okvir u kom se, po pravilu, zatiču takvi junaci, podrazumijevao je neprestani sukob sa svim vrstama autoriteta. Seksualni afiniteti takvih junaka nisu se zasnivali samo na standardnom odnosu muškarac-žena, nego i naglašenom fetišističkom odnosu spram muškarčevog najboljeg prijatelja - njegovog automobila. Od pirotehnike i kaskaderskih vratolomija koje su prezentovane tokom takve vrste filma, je zastajao dah. Imena tih, po svemu izuzetnih, a ipak neoprostivo potcijenjenih filmova, bila su “Smoki i bandit”, “Trka Kenonbol” i “Huper-najveći živi kaskader”. Glavnu ulogu u većini tih filmova glumila je brkata ljudeskara, sa zaraznim osmijehom i vječitom žvakom u ustima, Bert Rejnolds. Braća po lošem ukusu američkog filma i neumorni istraživači po bespućima svjetske filmske B-produkcije Kventin Tarantino i Robert Rodrigez sa svojom bulumentom zombija, tetoviranih Meksikanaca, predimenzionisanih nevaljalaca i superžestokih žena, dojahali su u grad, u pohod po bečkim bioskopima, i to u dvije varijante. U prvoj varijanti je to cjelovečernji bioskopski program sastavljen od dva filma: Rodrigezovog “Planeta teror” i Tarantinovog “Siguran od smrti” pod skupnim nazivom “Grajndhaus”. U drugoj varijanti predstavlja se sam Tarantino sa produženom verzijom svoga “Siguran od smrti”, s kojom se predstavio publici na ovogodišnjem Kanskom festivalu. O kojoj god da je varijanti riječ, rezultati su pomalo razočaravajući, pogotovo kada je riječ o Tarantinu. Maliciozna Kusturičina opaska o Tarantinu kao režiseru kom bi bolje pristajala režija radio-drama nego filmova - aludirajući na neumjerenu retoriku njegovih likova - u ovom, najsvježijem pokušaju eksploatacije estetike B-produkcije, nažalost, izgleda da je dobila stvarno uporište. Iako se u prethodnom filmu Kil Bil, uspješno pozabavio obrascima hongkonškog kung-fu filma, dovodeći postulate žanra na samu granicu hipertrofije, u recentnom poigravanju niskobudžetskim filmskim predlošcima, Tarantino se opredijelio za ironizaciju, pa je smislenost priče, a i njenu ubjedljivost, podredio parodičnom fokusiranju tehničkih nedostataka, proisteklih iz produkcijskih ograničenja, ne potrudivši se, u svojoj dječijoj zaigranosti, da likovima podari ikakav, makar i jednodimenzionalan karakter. A gdje je iščezla abeceda? Neukrotivi brkajlija od akcije, simpatične protuve, nesimpatični predstavnici zakona, alkohol i lake žene? Ostao je samo fetiš automobila. Nedovoljno! Uz to, iako je ime glavnog lika Kaskader Majk, u filmu nema više od dvije slabašne kaskaderske scene. Neoprostivo! Revitalizacija žanra kroz ironični odmak. Ma ajte, molim vas! Kurt Rasel u ulozi negativca, koga na kraju na smrt premlate žene. E toliko bujnu maštu zaista nemam!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana