Tri velika igrača i njihova igra živaca od koje svijet strahuje

Članovi vlade američkog predsjednika Donalda Trampa direktno su okrivili Iran, Tramp je najavio da je Amerika, poput puške, “zapeta i spremna”, no potom se primirio i objavio da čeka da mu Saudijci kažu šta žele dalje da učini, piše u analizi Jutarnji list.

Kada je državni sekretar Majk Pompeo stigao u srijedu u Rijad, pet dana nakon napada, čak je i najagresivniji član Trampove vlade znatno ublažio svoje stavove i najavio da Vašington i njegovi saveznici tragaju za “mirnim riješenjem” situacije. U pozadini ovog složenog slučaja, kao i uvijek, nalazi se žestoka bitka Irana i Saudijske Arabije za dominaciju na Bliskom Istoku, zalIvski hladni rat, u kojem gotovo da i nema pozitivaca.

Današnje rastuće napetosti počele su prije nešto više od godinu dana, kada je Tramp u maju prošle godine odlučio da se Amerika jednostrano povlači iz sporazuma o nuklearnom naoružanju sa Iranom, koji je na tri godine koliko-toliko primirio tenzije u regiji. Sporazum je sklopila prethodna američka administracija, zajedno sa zemljama članicama Savjeta bezbjednosti UN-a, Njemačkom i Evropskom unijom.

Na pitanje zašto je američki predsjednik odlučio da raskine sporazum sa Iranom najbolje odgovara vic koji već par godina kruži internetom: kako nagovoriti Trampa da promjeni sijalicu? Recite mu da ju je Obama postavio.

Agresivno ponašanje

Tramp je godinama kritikovao sporazum sa Iranom, vjerujući da može da postigne bolji. Prilikom izlaska iz sporazuma najavio je kako će pronaći “stvarno, sveobuhvatno i trajno riješenje” koje bi trebalo da spriječi Iran da razvije nuklearno oružje. Nametnuo je sankcije Iranu, vjerujući da će Teheran time prisiliti da se vrati za pregovarački sto i pristane na ustupke koje bi potom mogao da prikazuje kao svoj veliki spoljnopolitički uspjeh, no ta strategija mu se obila o glavu.

Iran je nakon američkog povlačenja iz sporazuma počeo da se ponaša sve agresivnije u regionu, vjerovatno da bi demonstrirao prednosti mirovnog sporazuma, ali i kako bi obezbjedio da u budućim pregovorima napušteni sporazum bude tek polazna tačka, minimum ispod kojeg se ne ide.

Većinu svoje agresije Iran je usmjerio na najvećeg regionalnog suparnika, ujedno i najodanijeg američkog saveznika u regionu, Saudijsku Arabiju. Iranci su odlučili da Saudijce udare tamo gdje ih najviše boli i gdje će cio svijet osjetiti posljedice - proizvodnju nafte.

U maju ove godine neidentifikovani napadači sabotirali su četiri naftna tankera u Omanskom zalivu, od kojih su dva bila u vlasništvu “Aramka”, saudijske državne naftne kompanije. Prema izvještaju Ujedinjenih nacija, napad su odradile izrazito dobro obučene i obavještene snage.

Tankeri su sabotirani stručno, sa hirurškom preciznošću. Magnetne mine postavljene su na dijelove oplate pored pogonskih mehanizama, na mjestu gdje neće uzrokovati ni curenje nafte niti potonuće broda. Napadači su znali tačne nacrte brodova, razumijeli se u mašinstvo, bili dovoljno dobro obučeni da brodovima priđu bez otkrivanja svoje prisutnosti i pobjegnu na bezbjedno prije nego što su eksplozije zatresle brodove. Za sobom nisu ostavili nikakve dokaze, ali istraga UN-a zaključila je da je napad “morao da bude sponzorisan od strane neke države”. Iako se vjerovatno radilo o iranskim specijalcima, što su tvrdili i Vašington i Saudijska Arabija, Teheran je zadržao dovoljnu distancu da napada da može da negira bilo kakvu umiješanost.

SAD je odgovorio slanjem dodatnih 1.500 vojnika u Persijski zaliv, zajedno sa izviđačkim letjelicama, ratnim avionima, vojnim inženjerima i drugim snagama. No, mjesec dana kasnije napadnuta su još dva tankera, ponovno bez ikakvih dokaza o tome ko su napadači.

Ubrzo je došlo i do direktnog sukoba američkih i iranskih vojnih resursa, kada je protivzračna obrana Iranske revolucionarne garde srušila najmoderniji američki izviđački dron “Global Havk” u Ormuskom moreuzu.

Tramp je dan kasnije tvrdio da je sve bilo spremno za odmazdu, avio napade na iranska vojna postrojenja, ali da je napad otkazao u posljednjem trenutku, deset minuta pre planiranog početka, jer su mu vojni zvaničnici rekli da bi u napadima poginulo do 150 ljudi. Odmazda je dan kasnije izvedena u obliku sajber napada, bez ljudskih žrtava.

Da li je Tramp stvarno bio zabrinut zbog gubitaka ljudskih života, nikad nećemo saznati. Vrlo vjerovatno su mu zvaničnici Pentagona jasno dali do znanja da bi vazdušni napadi doveli do eskalacije sukoba iz kojeg bi teško izašli kao pobednici. Takvu su poruku vjerovatno čitali i u Teheranu: Tramp kada prijeti, blefira.

Saudijska Arabija na papiru je izuzetno moćna vojna sila, sa trećim najvećim vojnim budžetom na svijetu, iza SAD-a i Kine. Ali, u praksi se pokazala kao papirni tigar. Rat u Jemenu protiv Hutija, koji su uz podršku Irana svrgnuli prosaudijskog predsjednika, traje od 2015. godine, a stručnjaci su ga proglasili “višegodišnjim patom”.

Kampanja vazdušnih napada

Uz sve svoje oružje i vojnu tehnologiju, Huti su ukopani u svojim pozicijama. Kampanja vazdušnih udara i lokalne borbe prouzrokovale su jednu od trenutno najvećih humanitarnih katastrofa, a UN upozorava da obije strane verovatno čine ratne zločine. Na saudijskoj strani nalaze se i američki i britanski vojnici, koji asistiraju u komandnim centrima za vazdušne napade, ali Hutiji su svejedno u stanju da izvedu vazdušne udare na ciljeve u Saudijskoj Arabiji, poput civilnih avio luka.

Iran Hutijima pruža vojnu pomoć, dostavlja oružje i podržava ih koliko može. Udari na Saudijsku Arabiju koje Huti sprovode ispunjavaju iranske strateške ciljeve, a najvjerovatnije su poslužili i kao praktičan alibi za napad na Abkaik, koji gotovo sigurno nije lansiran iz Jemena. Huti su spremno preuzeli odgovornost, predstavljajući se time kao kredibilnija vojna sila nego što stvarno jesu, dodatno sramoteći saudijsku vojsku, a Iranu su dali sve što mu treba da pred međunarodnom zajednicom može da tvrdi kako sa napadima nema nikakve veze.

U direktnom sukobu Saudijske Arabije i Irana vojni analitičari tvrde da “ne bi bilo pobjednika”. Iran ima dvostruko više vojnika od Saudijaca, ali iranski avioni su stari i očajnički im treba modernizacija. Sa druge strane, Iranska revolucionarna garda ostavlja dojam znatno bolje organizovane vojske, i mnogo bolje motivisane. Saudijskom Arabijom vlada nepotizam, i na odgovorne pozicije se postavljaju odani i podobni, a ne sposobni, što se vidi i na učinku njenih vojnih snaga.

SAD nema više ozbiljne rezerve pješadije koju bi mogle da pošalju u sukob - većina američkih vojnih divizija izmorena je godinama ratova i mirovnih akcija u Iraku i Avganistanu. Bez “čizama na tlu” nema ni kontrole teritorija, a Iran bi vjerovatno bio u stanju da odbije bilo kakav pokušaj invazije. Sukob bi se time sveo na prepucavanje vazdušnim i raketnim napadima, u kojima bi najveća žrtva bilo svjetsko tržište energenata. Kroz Ormuški moreuz, između Irana i Saudijske Arabije, prolazi petina svjetske proizvodnje nafte.

Slaba obrana

Iran ima na raspolaganju doslovno hiljade raketa, kojima bi mogao da gađa naftna postrojenja, vojne baze, uključujući i američke baze na teritoriju Saudijske Arabije, te gusto naseljene gradove. Saudijska Arabija ima stotinak raketa, kineske proizvodnje, i dosta slabu protivraketnu obranu, kao što su pokazali i napadi na Abkaik.

Direktni sukob uzrokovao bi teške ekonomske gubitke Saudijskoj Arabiji, vjerovatno potpuno razotkrio njenu vojsku kao tigra od papira, a američke gubitke - aviona ili vojnika u bazama - Tramp bi jako teško opravdao pred domaćom javnosti. Ni Tramp niti Saudijci, dakle, ratom ne mogu dobiti ništa, dok iranski vođe vjeruju da nemaju šta da izgube.

Sankcije koje je SAD nametnuo Iranu, i za koje pritiska sve svoje saveznike da ih se pridržavaju, žestoko su pogodile iransku ekonomiju, zavisnu o izvoz nafte, do te mjere da je inflacija već dostigla 40 odsto. Iranu hitno treba uspjeh, prije nego što ekonomski uticaj na njegove građane počne ozbiljno da ljulja podršku režimu. Za Iran, koji takođe vjerovatno ne želi rat, otvoreni bi sukob najizglednije bio kohezivni element za njegove građane, dok bi gotovo sigurno poljuljao i Trampa i al-Saudije.

Nakon napada vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei nije ni rječju pomenuo sam napad, ali jasno je dao do znanja koji su njegovi uslovi za bilo kakve pregovore sa SAD.

- Ako Amerika povuče svoje riječi i vrati se nuklearnom sporazumu, koji su prekršili, smiju da učestvuju u sastancima sa potpisnicima sporazuma - rekao je Hamenei. Prevedeno, ako se Tramp pospe pepelom smije da sjedi u ćošku.

Iran svojim ponašanjem igra opasnu igru, hodajući po samoj granici dopustivog, kockajući se da će na kraju time podstaći međunarodnu zajednicu da prisili SAD i Saudijsku Arabiju na postizanje diplomatskog rješenja, te da druga strana ima više da izgubi.

Kada je Tramp pripretio “zapijetim” američkim oružjem, Iranci su odlučili da prokažu njegov blef i zaprete “otvorenim ratom” u slučaju bilo kakve odmazde za napad za koji ne preuzimaju odgovornost. Ministar spoljnih poslova Irana Džavad Zarif u četvrtak je zatražio da Rijad smjesta objavi dokaze na osnovu kojih tvrde da je napad izveden iz Irana, a odbio je da ponudi bilo kakve dokaze da su ga izveli Huti uz vrlo logično objašnjenje: “Ne mogu znati da su ga oni izveli jer sam samo čuo njihovu izjavu. Znam da ga mi nismo izveli. Znam da su oni izjavili da su ga izveli”. Teret dokaza je, stoga, na Saudijcima i SAD-u.

Novi problem

Tramp je od ministarstva finansija za sada zatražio dodatne sankcije protiv Irana, što bi mogao da bude znak da su se iranski vođe ipak preračunale. Ali, učiniti Iran još očajnijim samo podiže opasnost da će ga gurnuti preko ivice. Bez povratka za pregovarački sto, Iranu ne preostaju druge opcije osim dalje prikrivene agresije protiv Saudijske Arabije i američkih interesa u regionu, što Saudijci, čini se, žele da izbjegnu po svaku cijenu.

Pompeov poziv na “mirno rješenje” mogao bi da bude apel za povratak u pregovore, ali tu će se sve strane suočiti sa novim problemom za koji su u potpunosti same krive - ni jednoj se strani više ne može vjerovati.

Na putu za Saudijsku Arabiju Pompeo je napao novinare što prenose izjavu Huta o preuzimanju odgovornosti. “Ne biste smjeli da pišete 'Huti su rekli', već 'poznati lažljivci Huti su rekli slijedeće'“, rekao je Pompeo, nesvestan ironije svojih riječi.

Predsjednik Tramp već je u martu ove godine prešao granicu od 10.000 laži izgovorenih u svom mandatu, a nakon tog datuma dnevni prosjek lažnih i zavaravajućih tvrdnji porastao je sa 13 na 20. Njegova sklonost laganju ide toliko daleko da nije prihvatio da je greškom naveo Alabamu kao jednu od saveznih država kojima preti uragan “Dorijan”, već je markerom docrtao krug na zvaničnu mapu prijetnje uragana kako bi obuhvatio i Alabamu.

Iran je, sa druge strane, takođe država bez ozbiljnog kredibiliteta u međunarodnim odnosima. Teheran je pismeno obećao Gibraltaru da naftni tanker “Grace 1” neće prekršiti sankcije EU protiv Sirije i prevesti naftu u sirijsku rafineriju, što je bio preduslov da Gibraltar oslobodi zaplijenjeni tanker 15. avgusta. Tri nedjelje kasnije, sateliti su uslikali “Grace 1” ispred sirijske luke Tartus.

Saudijske vlasti takođe se nisu iskazale, svojim ponašanjem nakon ubistva novinara Džamala Kašogija u saudijskoj ambasadi u Turskoj. Zvanična priča vlade mijenjala se gotovo svakodnevno, kako su pojavljivali novi dokazi, a na kraju su žrtvovani svi učesnici ubistva kako bi se zaštitio najvjerovatniji naručilac, princ i de fakto vladar Saudijske Arabije Muhamed Bin Salman.

Međunarodna diplomatija zavisi od kredibiliteta i povjerenja, valuti koja hronično nedostaje i Trampu, i Bin Salmanu i Aliju Hameneiju. Posljednji sporazum, u kojem je učestvovala i EU i sve članice Savjeta bezbjednosti, predstavljao je pokušaj da se učestvovanjem više strana sa različitim interesima u regionu obezbjedi kredibilnost koja bi izostala u bilateralnim dogovorima, ali Tramp je nemuštim, jednostranim potezom znatno oslabio kredibilnost takvih riješenja u budućnosti.

Uprkos napetostima, trenutno stanje na Bliskom istoku za sada se ipak kreće u smjeru diplomatije. Goruće je pitanje može li znatno oslabljeni mirovni proces vođa bez međusobnog povjerenja dovesti do rezultata prije nego što Iran napravi pogrešan korak u svojem plesu po ivici, koji bi odmazdu i potpuni rat učinio neizbježnim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.