Prvi Francuz osuđen za džihad: Vjerovao sam da smo išli u BiH da ubijamo Srbe i poginemo

RFE
Prvi Francuz osuđen za džihad: Vjerovao sam da smo išli u BiH da ubijamo Srbe i poginemo
Prvi Francuz osuđen za džihad: Vjerovao sam da smo išli u BiH da ubijamo Srbe i poginemo

David Valat, Francuz alžirskog porijekla, rođen kao katolik, a kao tinejdžer prihvatio islam, jedan je od stranih boraca koji su tokom rata 1992-1995. bili u Bosni i Hercegovini.

Inače, on je prvi Francuz osuđen za džihad i vezu s terorizmom, a kako kaže, danas pokušava “svojim primjerom da pomogne mladima koji su se sreli s oblicima radikalnih ideologija”.

O ratu u BiH, obukama u Avganistanu i Pakistanu, vezi s terorističkom organizacijom “Naoružana alžirska grupa” u Francuskoj, selefizmu i putu ka radikalizmu i ekstremizmu u razgovoru govorio je za “Radio Slobodna Evropa” (RSE). 

Valat kaže da je 1993. godine, krajem januara, početkom februara došao u BiH.

“Čini mi se da je to bilo dok su bošnjačka i hrvatska strana bile zajedno protiv srpskih snaga. Ubrzo nakon što je Hrvatska objavila rat Bosni i Hercegovini. Ja sam preko kontakta iz Avganistana ušao u BiH. Trebao sam ići u Mostar, ali smo prvo došli blizu Sarajeva, u Pazarić. Onda mi je on kazao kako treba ići u Mostar. Onda me odveo u Zenicu, u jedan kamp. Poslije toga sam bio u Tomislavgradu. Tu sam boravio neko vrijeme, ali su nam onda rekli kako hrvatska i bošnjačka strana više nisu zajedno i kako ne možemo proći jer je hrvatska vojska blokirala prolaze. Onda me pozvao kontakt iz Pazarića i rekao mi da ću se morati vratiti u Francusku i da čekam dok ne nađu rješenje da me integrišu u neku od jedinica, kad se situacija malo smiri”, rekao je on.

Dodaje da se veoma plašio dok je bio u BiH, jer su mu rekli da se ne može opet takav vratiti, ako hoće da bude pravi borac, mora da prođe obuku u Avganistanu.

“U Avganistanu sam bio deset mjeseci, tamo sam imao treninge. Poslije sam se vratio i tražio čovjeka iz Pazarića, ali nisam ga našao. Nestao je. Opet nisam uspio da dođem na ratište u Bosni, a htio sam to. Bilo je boraca iz Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Alžira, Jemena i nekih drugih zemalja. Svi su pričali kako žele ići da se bore, kako jedva čekaju. Od njih sam dobio neke knjige i rekli su mi da moram prihvatiti ideologiju, inače neću moći da ratujem. Rekli su mi da ako umrem na Alahovom putu, onda sam šehid i idem i raj. Zapravo, mi kao muslimani i ne umiremo, čeka nas drugi život, ahiret, on je važniji, ovo je dunjaluk, prolazan. Tako je nestajao strah, jer kad prihvatite to, kad u to vjerujete čvrsto, nije vas strah. Nije vas briga hoćete li umrijeti”, rekao je on.

Novinari “RSE” su ga pitali kako je bilo vidjeti uživo prizore iz BiH.

“Vidio sam strašne prizore iako nisam bio u borbama na taj način jer sam boravio kratko u BiH. Jednom smo se vozili kroz neko selo i vidio sam spaljene kuće i ostatke života, cipele ispred vrata... Nekako sam razmišljao o tome kako možda nisu mogli pobjeći, zato cipele tu stoje. Sjećam se i da sam bio zbunjen kad sam došao u BiH. Ja sam vjerovao da su svi Srbi na srpskoj strani i da ja dolazim u džihad da ih ubijamo. Tek sam kasnije shvatio da to nije baš sve bilo kako se meni činilo. Još nešto je bitno da znate, velika je razlika bila kod boraca muslimana iz BiH i stranih boraca, nas koji smo došli. Domaći borci su se borili da prežive rat, a mi... mi smo se borili da poginemo. Htjeli smo da umremo kao šehidi”, ispričao je on za “RSE”.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana