Nove razmjere nasilja nad migrantima u Hrvatskoj

BERLIN - Tvrđi pristup EU prema izbjeglicama, s početka ove godine, u doba korone, rezultirao je i većim brojem slučajeva njihovog ponižavanja i zastrašivanja, piše Dojčevele.

Kako se ocijenjuje, vanredno epidemiološko stanje, koje već duže od četiri mjeseca pogađa i Hrvatsku, bacilo je sijenku na problem neprihvatljivog državnog tretmana izbjeglica iz Azije i Afrike.

U javnosti je stvoren utisak da su migracije u tom razdoblju gotovo sasvim ili u značajnoj mjeri uminule, a s njima i policijsko nasilje, ali je istina umnogome drukčija, ističe se u tekstu.

Nevladine organizacije koje u Hrvatskoj pomažu izbjeglicama bilježe porast specifičnih oblika nasilja, ali sve teže uspijevaju da plasiraju u javnost svoja saznanja.

Društvo je zaokupljeno svojim problemima - korona, zemljotres u Zagrebu, ekonomska kriza, i sve je manje osetljivo na tuđe probleme. Centar za mirovne studije (CMS), udruženje aktivista sa sjedištem u Zagrebu, nastoji da ispravi takav novonastali disbalans.

Jedan od načina postizanja tog cilja, uz stalni rad na terenu, jesu kaznene prijave koje CMS podnosi zbog pomenutog nasilja. Najnovija je podnijeta prije samo nekoliko dana, a bavi se slučajem premlaćivanja 16 izbjeglica od strane osam neimenovanih uniformisanih osoba.

O tome u prijavi svjedoči pet žrtava pod imenom i prezimenom, pri čemu su jednoj od njih u tom zlodjelu slomljene obije ruke i noga. Prethodna slična prijava datira iz juna. Prema njoj, tada je policijsko iživljavanje pretrpjela grupa od 33 osobe.

Svima su im glave označene trajnim narandžastim sprejom, tj. nacrtan su im krst preko tjemena da bi dugo ostali prepoznatljivi. "Ali, i da bi se osjetili poniženim i zastrašenim", smatra Antonija Pindulić, pravnica CMS, dodajući da aktivisti ujedno registruju i porast raznih vidova ponižavanja i zastrašivanja.

Premlaćenim žrtvama iz navedene grupe sa 16 izbjeglica, prema iskazu u prijavi, mučitelji su u rane utrljavali kečap, majonez i šećer.

„Negativna razlika koju bilježimo najviše se odnosi na raznovrsnije i teže načine iživljavanja. Vrijeđanje i pljačkanje su već uobičajeni. Pored toga vidimo i da se policijske intervencije generalno sve više opravdavaju tezom da je riječ o neregularnim ili ilegalnim prelascima granice.

Takav politički narativ skreće pažnju sa pojave nasilja nad izbjeglicama. Priča se o potrebi zaštite granica, a sve manje o zaštiti ljudi u nevolji. S druge strane, izbjeglice počinju otvorenije da govore o tome, pa je u posljednja dva slučaja svjedočila čak po trećina žrtava", rekla je Pindulić.

Tim slučajevima s prijavom treba dodati i jedan izvještaj s kraja maja, o nastavku sistematskog mučenja djece-izbjeglica.

Aktivisti mreže Border vajolens monitoring, s kojom CMS sarađuje, od 2017. godine su registrovali 209 djece u izbjeglištvu koje je hrvatska policija oštetila.

Najčešće protjerivanjem iz RH u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, uz dodatne oblike nasilja. A ne treba zaboraviti ni vijest iz Slovenije od sredine ovog mjeseca: tamošnji Upravni sud potvrdio je jedan slučaj nezakonitog tzv. lančanog protjerivanja iz Slovenije do BiH, uz učešće RH.

Marijana Hameršak, antropolog iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, učesnica je istraživanja „Evropski režim iregulizovanih migracija na periferiji EU". Projekat se bavi i novijim kvalitativnim karakteristikama tretmana izbjeglica u Hrvatskoj i ostatku Zapadnog Balkana.

Ona nam je posvjedočila upravo o promjeni u tom postupanju u doba korone. „Stiče se utisak da je migracija bilo manje", kaže ona, „pa i javna pažnja oko nasilja pada, no utisak je varljiv."

Prema službenim državnim podacima, aktivisti prenose da je u prvoj fazi epidemije u Hrvatskoj, od polovine marta do kraja juna, bilo oko hiljadu izbjegličkih prelazaka granice u RH.

Za to vrijeme, Slovenija je kroz readmisiju vratila u Hrvatsku njih oko 600. „Ipak, ne zna se gdje su završili ti ljudi, jer je samo nekoliko desetina njih ubilježeno sa zatraženim azilom. U kampovima nisu, pa zaključujemo da su - nasilno vraćeni u BiH", riječi su ove naučnice iz IEF.

„To je već klasična ''rupa'' u tragovima hrvatskog odnosa prema tim ljudima", nastavila je Hameršak, „dok porast raznih oblika nasilja možemo pripisati i nekim globalnim političkim razlozima.

Sjetimo se samo trenda u februaru sa granice između Grčke i Turske, dakle prije korone. Tome se može pripisati i činjenica s kojom se danas suočavamo, naime, da naši mediji sve rijeđe obraćaju pažnju na tu temu. Ona je za njih već ''prežvakana'', nije više atraktivna roba na tržištu".

Trend o kojem govori Marijana Hameršak odnosi se na onomad iskazanu reakciju vrha EU na talas izbjeglica koji se kretao iz Turske prema Grčkoj. Nasilju nad njima je tad indirektno, ali jasno, progledano kroz prste, pa se ni suzavac i gumeni meci više nisu smatrali neprikladnim. Pojam solidarnosti je u isto vrijeme dobio novu funkciju: EU je pozvala na solidarnost s Grčkom u odbrani granica, a izbjeglice su postale bezbjednosni problem, a ne više - kako se dotad interpretiralo - žrtve humanitarne krize.

Dok se hrvatska, kao i ostala evropska javnost, tako okreće drugim pitanjima svakodnevice, kriza se nastavlja pod nekim drugim imenom.

U julu se na karlovačkom području udavilo šestoro izbjeglica, što predstavlja izuzetan porast broja smrtnih slučajeva. Pokušavali su da prođu kroz Hrvatsku preko rijeka, jer uslijed epidemioloških mjera nisu više mogli da koriste čitav kopneni put. A sve im je dalji i put do uma i srca domicilne javnosti, sanitarno i medijski izolovane, zaključuje Dojčevele.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.