Dojče vele: Da li je Njemačka prerano priznala Sloveniju i Hrvatsku?

Da li je Njemačka prerano priznala Sloveniju i Hrvatsku? Zašto Srbi ’95. nisu prihvatili plan Z-4? I kako pamti Tuđmana, a kako Miloševića?

O tome u intervjuu za DW priča penzionisani njemački diplomata Gert-Hinrih Arens.

DW: Gospodine Arens, bili ste član tzv. Zagrebačke četvorke koja je sastavila plan Z-4 za mirnu reintegraciju okupiranih područja Hrvatske sredinom devedesetih. Njime je za tadašnju samozvanu Republiku Srpsku Krajinu bila predviđena veoma široka politička autonomija. Zašto taj plan nije uspjo?

Dr Gert-Hinrih Arens: Najprije smo imali Karingtonovu konferenciju 1991. Ona je već razradila jedno poglavlje koje je predviđalo pravo manjina na autonomiju. To prihvatila hrvatska Vlada početkom 1992, prije međunarodnog priznavanja samostalnosti. Na osnovu toga, hrvatski parlament donio je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u kojem je sve stajalo i koji bi bio sasvim dovoljan. Sa obzirom da to nije dovelo do uspjeha, tada je, prije svega pod pritiskom Amerikanaca, međunarodna zajednica pokušala da razradi još jedan dokument i to je bio plan Z-4. Relativno brzo smo razradili razuman plan, ali smo stalno bili ometani. U prvom redu od lorda Ovena, koji je stalno želio poboljšanja u korist Srba i tako je bila spriječena predaja plana.

Bilo mi je žao, jer ja nisam ni prosrpski ni prohrvatski, meni je bilo stalo do same stvari. Srbima je neprestano sugerisano od, po mom mišljenju neodgovornih posrednika, nešto što je bilo nesprovodljivo. Zato nisu bili otvoreni za razumne prijedloge i verovali su da mogu da dobiju više.

Beograd je uvijek zastupao gledište da se Jugoslavija ne sastoji od republika, nego od nacija, i da bi sva ona područja na kojima jedna nacija ima većinu ili bi iz istorijskih i drugih razloga tako trebalo da bude – trebalo da pripadnu toj naciji.

Hrvatski predjsednik Franjo Tuđman nije bio oduševljen planom Z-4, ali ga je ipak prihvatio.

On je poznavao svoje Srbe i nije se bojao da bi oni o tome pregovarali. Sve do kraja, do nakon „Oluje" kada se to promjenilo, svi srpski predstavnici insistirali su na tome da se riješenje za Krajinu mora naći izvan Hrvatske, a ne kao dio Hrvatske.

To su bile dvije velike razlike. Kao prvo, generalna uloga Srbije na Balkanu ili na području bivše Jugoslavije. Kao drugo, pitanje republičkih granica, treba li se dijeliti po republikama ili nacijama. Na žalost, ispostavilo se da su oni koji su Srbima ukazivali na te mogućnosti, bili u krivu, i Srbi su to skupo platili. Ja sam ih stalno opominjao, ja sam do kraja imao dobar odnos sa Srbima, pa i sa onima u Krajini. Posebno mnogo sam diskutovao s Goranom Hadžićem i neprestano sam ih suočavao sa zločinima koje su tamo počinili. No Hrvati su takođe počinili zločine, posebno u okolini Gospića, gdje su uništena srpska sela i ubijeni Srbi. To su, naravno, Beograd i Knin stalno koristili, to je na kraju i dovelo do toga da su Srbi, najprije u „Sektoru Zapad", nakon operacije „Bljesak", a onda i u „Sektoru Jug", nakon operacije „Oluja", odmah pobjegli kad je počelo da puca.

Tu ima nešto što bi trebalo reći i Hrvatima: Dobroslav Paraga sa HOS-om. Oni su izgledali tačno tako kao ustaše.

Postoji izvještaj specijalnog izvestioca UN za ljudska prava Tadeuša Mazovjeckog koji je posjetio „Sektor Zapad" nakon operacije „Bljesak". On je napisao da je tamo bilo hrvatskih ratnih zločina, teških, ali ne masovnih, ali da je srpsko stanovništvo dugo prije operacije „Bljesak" izvodilo vježbe evakuacije, kako mogu da pobjegnu. I da su mu pojedini Srbi rekli da su bili prisiljeni na bjekstvo.

Njemu nije na žalost bilo moguće da razgovara s izbjeglicama, a ja sam uspio to tek kasnije, u Obrenovcu u Srbiji, u velikom izbjegličkom logoru. Tamo sam razgovarao sa stotinama Srba koji su pobjegli zbog „Oluje". Pitao sam ih da li žele da se vrate, jer međunarodna zajednica je insistirala na povratku. Povratak je, naravno, imao uslove. Kao prvo, povratnici bi trebalo prije svega da žele da se vrate. Drugo, Hrvati moraju da prihvate povratak. Oni (Srbi, prim.aut.) su mi unisono rekli da ni pod kojim uslovima ne žele da se vrate, jer su „Hrvati genocidan narod". A da bosanski Muslimani to nisu, da su oni doduše neprijatelji, ali nisu „genocidni". Dakle razlika je bila ogromna.

Kritikovali ste i odnos Tuđmana i Miloševića prema pripadnicima njihovog naroda u susjednim republikama.

Oni se ni najmanje nisu interesovali za svoje manjine izvan svojih zemalja. Oni su željeli etnički čista područja. Znam da se Beograd pobrinuo za to da Srbi koji su živjeli daleko od Srbije izbjegnu i to je to.

Ja sam bio šef radne grupe za prava manjina (pri Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi, prim.aut), pa smo se brinuli o hrvatskoj manjini u Vojvodini. Ti ljudi nisu bili u jednostavnom položaju. Onaj odvratni Vojislav Šešelj, koji i danas djeluje u parlamentu Srbije, otežavao im je život. Tuđman uopšte nije bio zainteresovan. Ne želim ništa da mu podmećem, ali mislim da bi za njega bilo barem prihvatljivo da su Hrvati iz Vojvodine došli u Hrvatsku – kući, u domovinu. A ne da ostanu u Srbiji.

Mislite li da je bilo moguće izbjeći rat?

Mislim da je, kad smo 1991. počeli da se bavimo tim problemima, bilo kasno.

Nijemci su bili veoma kritikovani zbog toga što su prerano priznali Hrvatsku. I Vi imate zamjerku na tu odluku.

Ima jedna tačka kod koje nisam saglasan s njemačkom politikom. Mi smo priznali Hrvatsku i Sloveniju negdje oko Božića 1991. Postojala je odluka Evropske zajednice da će priznati sredinom januara. Zašto je to moralo da se dogodi skoro mjesec dana ranije? Tu su, naravno, postojali unutrašnjepolitički razlozi. Tu je bio novinar Rajsmiler iz „Frankfurtera algemajne cajtunga" koji je imao veliki uticaj na (Helmuta) Kola, a Kol na (Hans-Ditriha) Genšera. Kada pogledate tadašnju spoljnopolitičku situaciju, Njemačka je upravo bila ponovo ujedinjena, a nisu svi njemački susjedi time bili oduševljeni. I svi su pratili šta radi ta veća Njemačka. Priznanje je bilo ispravno, ali je trebalo da se dogodi sredinom januara, kao i kod drugih.

Mislite li da bi to onda promenilo percepciju u Srbiji, gdje se Njemačka okrivljuje za raspad Jugoslavije?

Možda ne bi, ali bi u okviru međunarodnih odnosa. Ja sam bio član Konferencije (o bivšoj Jugoslaviji, prim.aut), ja sam tamo bio jedini Nijemac. Bili su Englezi, Francuzi, Holanđani… Vidio sam kako su diskutovali. I lord Karington, koji je bio šef te prve konferencije, bio je veoma nezadovoljan njemačkom politikom. Zato me isključio iz kontakata sa Bosnom. Iako sam ja bio taj koji je rekao: trebalo bi se baviti Bosnom od početka. Oni su počeli u februaru 1992. To je bilo prekasno, sve je bilo prekasno.

Kako procijenjujete situaciju što se tiče statusa Kosova?

Sada je to problem između velikih sila, zato što Rusija podržava srpski stav. Kad sam bio sa (Vojislavom) Koštunicom, on je bio predsjednik Srbije. I kao takav je podržao ovaj Ustav iz 2006. koji kaže da su Kosovo i Metohija dio Srbije. I to sad čini sve vrlo teškim, zato što je potrebna (dvotrećinska) većina za promjenu Ustava. Ja sam bio kod Koštunice i rekao mu: ’Gospodine predsjedniče, ako međunarodna zajednica sada kaže da vama Srbima treba dati Kosovo, mi se svi povlačimo, evo vam ga. Šta ćete da uradite? Vi ćete tamo imati 95 odsto stanovništva protiv vas.’ Ništa mi nije odgovorio.

Imali ste prilike da se sretnete i sa predsjednikom Hrvatske Tuđmanom i predsjednikom Srbije Miloševićem. Kakvi su bili Vaši lični utisci?

Što se tiče predsjednika Tuđmana, oni iz Konferencije ga nisu baš voljeli zato što je bio potpuno bez humora. Nikad se nije smijao. Nije ni dobro govorio engleski. Kad me je primio prvi put, ja sam mu rekao: ’Gospodine predsjedniče, ne znam kojim jezikom da se služim s vama. Ja sam ovo naučio u Beogradu.’ Onda mi je rekao: ’Vi samo govorite.’ I poslije sam uvijek govorio hrvatski ili srpskohrvatski s njim. Ja sam pokušao da kažem ’veleposlanstvo’ ili ’veleposlanik’ ili ’kruh’ ili ’kolodvor’ itd, ali ipak je to moje bilo srpski govor. Mislim da sam imao dobru vezu s Tuđmanom. S druge strane, Milošević… On je vrlo dobro govorio engleski. On je radio u Americi i bolje je znao kako funkcionišu Englezi i Amerikanci. Zato mu je bilo mnogo lakše. Mi smo govorili srpski. On je obično bio dosta ljubazan, ali teško je bilo dobiti nešto konkretno od njega.

Mislite li da su Tuđman i Milošević dogovorili oko podjele teritorija?

Ja ne znam, ali sam čitao dosta o tome. Čini mi se da je to moguće. Zato što su i jedan i drugi htjeli etnički čiste države.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.